Red

Oženio se Nasrudin hodža. Žena mu bijaše vrijedna i valjana, i lijepa, ali i vedrije, naopakije naravi. Često je viđaše kako hoda po komšiluku.
Dođoše tako neki ljudi Nasrudinu na vrata, te ga kao htjedoše upozoriti:
- Znaš li ti, bolan Nasrudine, da ti hanuma mnogo se šeta komšilukom. Svaki je dan eto na druga vrata!?
- Ako, šućur Allahu - odgovori Nasrudin - valjda će i na mene nekad red doći.

14 Možda je u pravu

Izađoh da se prošetam,

niz vožje, niz bijelo grožđe.

Susretoh mlado djevojče,

obuklo bijelo fistanče.

                                            15-17. april 1994.

Na studen kamen sjeđaše,

dragome pjesme pjevaše:

„Dragane, žuti jablane,

ne gledaj cure s jabane.

Jabana, pusta daleka,

daljina sedam konaka!

Daljina, sedam konaka,

patiće cura dovijeka!

                                         

Pješadinci su ispričali što su znali. Akcija je navodno bila krenula, ali u nevakat - naglo pogoršanje vremena je sve ustavilo, odgodilo do daljnjega.

Sami su svoj zadatak smatrali obavljenim, uputili zahtjev Komandi za smjenom. Senaid se složio s nama ostalima, mi tražismo da se neko konačno i nas sjeti s uputstvom šta i kako dalje.

Do tada nam je bilo čekati i durati. Ni jedno ni drugo nam neće biti naročito teško.

Možda je i najteže bilo saznanje da nas se povlači. Čudno bi to bilo, da sve ne sagledasmo i s druge strane. Nismo davno ovdje došli, štošta nam se tada nije dopadalo, radi smo bili i odmah se vratiti, ali...

13 Tri puta u životu

Oj, Hajrija, bijelo lice,

žališe li te drugarice?

Žališe li te sestre mile,

što su s tobom naučile?

                                            14. april 1994.

Zlatan čanak i kašika,

najljepša je naša dika.

Gdje god naša snaša stade,

đevojkama mindilj pade.

Šta će nama ta katana,

što je tekla do tavana.

Zelen trava i cvijeće,

naša Hajka ko proljeće.

Gdje je okom pogledala,

biserom je obasjala.

Igranka prošla, jutro je donijelo poziv ostalim pješadincima da i oni idu na položaj. Razumjeli smo to kao signal da je izvlačenje snaga završeno, da akcija kreće.

Vrijeme je opet varljivo, pješadinci u žurbi, mi u dilemi. Ne zovu nas da smo im potrebni, dok odabrani minobacački položaji ne mogu biti zaposjednuti prije nego se i minobacači ne isture. Nismo uvjereni da će se i to desiti, ali nam je čekati.

Momčić po imenu Ismo Hebibović, koji je u nekoj ulozi trenutno glavnog logističara ovdje, po odlasku pješadinaca zvao je Senaida. Nema namjere da se prekine briga o nama ali dio trebamo i sami preuzeti. Namirnica ima u magacinu, međutim problem su kuhari. Ova tri dana bi se time morao baviti neko od nas.

12 Dala si mi život, majko

Đe no sinoć na konaku bijasmo,

šećerli smo večer večerali,

gledajući lijepu djevojku.

Ne mogoh joj riječ besjediti,

samo sam je jednom pogledao,

da mi bude žalije no prije.

Ostaše mi oči obadvije,

ostade mi srce iz njedarca,

a bez srca kabil živjet nije.

Iznenada zaboljelo, iznenada i minulo. Toliko mi je bolje da ne mogoh izostati od planiranog slušanja vijesti.

Bujruma bi. Kuća Hebibovića, od najbrojnijih familija. Kući je i domaćin. Njegov angažman u Armiji je kao i većini, tu nedaleko je linija - prilaz selu.

Na vijestima nismo čuli što smo očekivali. Reporter s konjičkog ratišta je izvjestio o relativno mirnome danu. Bez pomena da je u toku četnička ofanziva, a što bismo mi mogli razumjeti kako je počela naša.

Domaćin, odnosno ovdašnja četa i inače nisu mnogo informisani. Nastojali su braniti ova sela, na dolazak sarajevske čete su i gledali kao na potvrdu da nisu uludo u tome istrajavali. Po onome što smo u ovih nekoliko dana mi vidjeli, doživjeli i osjetili, teško nam je donositi sud koliko je to bilo hrabro i mudro, a koliko ludo i uz podršku sudbine. Što nam je razumljivije je to da je nekoliko najmlađih, najhrabrijih ipak dalje odavde, u Konjicu, u diverzantskoj jedinici.

11 Ne bi trebalo dugo da traje

Iz tiha me glava boli,

dovedte mi doktora.

Il'doktora, il dragoga,

teško meni do boga.

                                             11. april 1994.

Doktor vida, boli skida,

dok mene mladu izvida;

Doktor vida, banda svira,

haj, mene mladu izvida!

On u bijelom, ja u mavi,

dok mene mladu prevari;

Ne bolujem od bolesti,

već od silne ljubavi.

Ja najviše žalih što jučer upoznavasmo ćudi Bjelašnice. Dok smo svi sretno pobijedili ukupnu mećavu ja sam poražen u pojedinačnoj borbi s hladnim vjetrom.

Na početku nije izgledalo toliko ozbiljno. Nisam izostao s posjete planiranoj kući, niti računao kako mi je to greška. Čak sam bio uspio i zaspati, probudivši se i tek polusvjesan šta me je snašlo.

Zub me upalio, i to umnjak.

Bol, koja i nije nepoznata. S razlikom da pokušavam izdržati barem do jutra da ne vrištim, kako ostale ne bih budio. Za šta sam koristio duhan, te volju i vjeru koju sam crpio iz sebe.

10 Ćud Bjelašnice

Snijeg pade o đurđevdanu,

ne može ga ptica preletjeti.

Djevojka ga bosa pregazila,

za njom bratac papučice nosi:

                                           10. april 1994.

„Jel ti, sejo, po nogama zima?“

„Nije meni po nogama zima,

već je meni po mom srcu zima;

Al mi nije sa snijega zima,

već je meni s moje majke zima,

koja me je za nedraga dala!“

Kada bi se svaki dan po jutru poznavao, ovaj bi cio izašao dobar!

Selo je oživjelo i novim kretanjem vojske ovuda, i suncem koje je izgleda prkosilo svoj varljivosti, promjenjivosti prethodnih dana. Posla je ovdje uvijek, vrijeme treba birati.

Nismo se zadržavali kod naših domaćina, bolje rečeno njih nismo htjeli zadržavati. Nama se kao i nije nigdje žurilo. Koliko i bi, tu je to pitanje gdje i šta.

Dok smo besposličili u nakanjivanju, u centru sela, svojim poslovima kraj nas naiđe grupa djevojaka, žena. Nismo se mučili zagledati koje od njih imaju ruže, tek svima samo nazvasmo selame. Očekivali smo tek usputne odgovore, ipak nas jedna od njih iznenadi, a učeći nas još jednom ovdašnjem adetu!

9 Dova

Sabah-zora, ezan uči,

vjerni idu u džamiju.

Otvori mi, dušo, pendžer,

da ne idem na kapiju.

                                              9. april 1994.

Otvori mi, Allaha ti,

ne muči mi srce moje.

Znaš li, dušo, da sam hasta,

da zbog tebe sav izgorjeh.

Istom draga u tren skoči,

na pendžeru džamli kroči.

Kakav sabah, kakva zora,

rasjale se njene oči.

Snijeg je ponovo usuo. Prekinuli smo s izviđanjima, ne s posjetama našim domaćinima. A od prekjučer, pridružio nam se i Senaid.

Koliko god da postajemo bliski, na neki način i privremenim članovima ove porodice, i koliko god upijali sve što nam se kazuje, otkriva, postoji taj prirodni jaz između dvaju svjetova, iz kojeg dolazimo i ovaj gdje smo, a koji se mjeri u tome da se mi ovdje ne možemo zadržati koliko je potrebno da sve upoznamo, razumijemo. Negdje u glavi slažem misao kako, a što i jeste razumljivo, naši domaćini se brže navikavaju na nas, nego mi na njih.

Nešto je i stvar indivudalnog. I kod nas u selu je bilo kuća gdje je najstariji muškarac vodio glavnu riječ, do smrti ili dok ga pamet služi. Neki su, opet, ranije domaćinstvo prepuštali mlađima.

8 Što je konju strmo, čovjeku i nije

Lov lovio Muhareme,

oko luga zelenoga.

Pusti hrte u lugove,

a sokole pod oblake.

Hrti srnu uloviše,

a sokoli bijelu vilu.

Molila ga bijela vila:

„Pusti mene, Muhareme!

                                           7. april 1994.

Ja ću tebe darivati:

Daću tebi divit-travu,

donijeću ti do tri dobra:

Prvo dobro, Muhareme,

da ti puška bolje zgodi;

Drugo dobro, Muhareme,

da ti žito zlatom rodi;

Treće dobro, Muhareme,

da ti ljuba sina rodi!“

Možda smo i predugo ostali budni, te našem ustajanju svjedoči naš sinoćnji domaćin. Kako reče, duže od pola sata je tu, nije nas htio buditi ali nisu željeli kahvu piti bez nas.

Rekli jesmo, obećali, pa opet se malo nećkasmo. Sve upućuje da ćemo biti gosti Čomorima dok smo ovdje, a to bi nas moglo na kraju i stidjeti.

Bili smo, ovaj put na dovoljne dvije džezve, a i nismo se zadržavali. Obećali smo i Senaidu nekasniti na doručak, poslije kojega ćemo otići i u to izviđanje.

Kako je plavi grb FK ŽELJEZNIČAR pocrvenio

Dvadesetih godina prošloga vijeka počinje i ekspanzija fudbala u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme su kulturne aktivnosti uglavnom vođene kroz nacionalna/vjerska udruživanja, od kojih to sportska i nasljeđuju, tako da prednjače sporstki klubovi s imenima Đerzelez, Bura; Zrinjski, Napredak; Obilić, Šumadija... ali se kreće i s osnivanjem višenacionalnih/viševjerskih, tako da u okruženju dobijamo Građanski i u Beogradu i u Zagrebu, u Splitu Hajduk, imamo i Građanski u Sarajevu, Velež u Mostaru...

          29. novembra 1919. godine u Tuzli je tako osnovan Gorki (koji je sem građanske, imao i ideološku odrednicu, s obzirom da su članovi mogli biti isključivo i pristalice Komunističke partije, usljed čega je zabranjivan, te mijenjao imena, a od 1927. godine egzistira kao FK Sloboda, s korigovanim uslovom da član kluba može biti svaki pošten građanin). 98 godina dugu povijest kluba su obilježila mnoga znamenita imena, počev od Miće Sokolovića i Mitra Trifunoviće Uče, Safeta Hadžiefendića, Sante Altarca, Blagoja Parovića, Petra i Rate Dugonjića, Alije Bekrića, Cvijetina Maje Mijatovića, našega istaknutog, i svjetski przinatog književnika Mehmeda Meše Selimovića, preko Ante Raosa, Aleksandra Ivoša, Đorđa Geruma, Ešrefa Jašarevića, Jusufa Hatunića, Dževada Šećerbegovića, Merseda Kovačevića, Fahrudina Omerovića, do trenera-svih-trenera Miroslava Ćire Blaževića. Rezultatski, povijest izgleda ovako: tek jedan osvojen trofej (Kup prvoligaša SFRJ 1971, pandan engleskom Liga kupu, koji je zbog svoje kratkotrajnosti/igran svega 3 sezone, skoro i zanemariv), iste godine je igrano i jedino finale Kupa Maršala Tita, uz 6(7) finala Kupa BiH ostaju pamtljiviji dometi kluba, makar bilo i sumnji da li je baš svako finale izgubljeno u sportskoj borbi(?). Nakon nedodirljive „Velike četvorke“, te FK Sarajeva, Sloboda je imala ponajduži niz neprekidnog članstva u Prvoj ligi bivše nam države, i kada su imali pozitivne skorove s ostalim BiH klubovima, računajući i Sarajevo i Željezničar. Ti međusobni skorovi su bili samo statistika, kao što je i (rekordnih) 6 titula za fer-plej.

15. novembra 1921. godine u Sarajevu je osnovan još jedan, također višenacionalni/viševjerski klub FK Željezničar, deklarisan kao radnički/željeznički. I njegovih 96 godina povijesti obilježila su mnoga značajna imena, počev od Dimitrija Dimitrijevića i Silvia Alkalaja. Radnički klub se, nakon završetka II svjetskog rata suočio s dekretom iz podsaveza, koji je novoosnovanom FK Torpedo (danas Sarajevo) trebao ustupiti 8 svojih najboljih igrača. Što je i učinjeno, s izuzetkom Josipa Joška Domorockog, koji je to odbio, postavši prva, i jedina istinska legenda FK Željezničar. Makar su nakon njega dolazili i bolji fudbaleri, poput Josipa Bukala, Vasilija Čike Radovića, Ivice Osima, Josipa Škije Katalinskog, Slobodana Janjuša, Mehmeda Baždarevića, Edina Džeka. Rezultatski je klub u bivšoj SFRJ općenito ostvario bolje rezultate od Slobode, osvojivši 1 naslov prvaka (1971/72), povijesno je i polufinale Kupa UEFA (1984/85).

Nezavisnost Bosne i Hercegovine, promocija Sarajeva kao glavnog grada nezavisne države, u sarajevskim klubovima shvaćeni su i kao to da oni "trebaju preuzeti ranije uloge Crvene zvezde i Parizana". Ne samo da je FK Željezničar došao do 6 titula prvaka, te 3 titule osvajača kupa BiH, nego je i međusobni omjer protiv Slobode uvjerljivo okrenuo u svoju korist.

Prvenstva u SFRJ obilježile su i neke namještaljke. Posebno je upamćeno posljednje kolo u šampionatu 1985/86, gdje je namješeteno 6 od 9 utakmica (sudionici i Željezničar i Sarajevo, te Čelik i Velež, preciznije jedini od BiH klubova koji u svemu tome nije sudjelovao je FK Sloboda). O poštenju tuzlanskog kluba, možda i najbolje svjedoči intervju Velibora Džarovskog

http://www.avaz.ba/clanak/162198/dzarovski-navijaci-slobode-su-pucali-na-mene?url=clanak/162198/dzarovski-navijaci-slobode-su-pucali-na-mene

Nezavisnost Bosne i Hercegovine poklapa se s vremenom globalizacije. A to je vrijeme i kada lopovluk prestaje biti zanimanje, a postaje biti profesija. U kontekstu sportskih kolektiva to znači da i nacinalno/vjersko, odnosno građansko ili ideološko, biva potisnuto jednom novom podjelom. Dominira lopovsko, čineći pošteno sve inferiornijim, nemoćnijim.

23. maja 2012. godine FK Željezničar ima već osvojenu još jednu titulu, te tek treba odigrati utakmicu zadnjeg kola, na trebinjskim Policama. Željezničar je i prije ove utakmice odigrao popriličan broj sumnjivih, „spašavajući“ klubove poput Gradine ili Žepča, svrstavajući se zapravo u one koji predvode nečasnu stranu domaćeg fudbala. U Upravi se to znalo pravdati, to je razmjena bodova koji nisu potrebni, za one u narednoj sezoni koji dakako mogu ustrebati. Spasiti Leotar, značilo je izraditi nekoga drugog. Klan koji predvodi Željezničar je širok, još su ugroženi i Slavija, Rudar-Prijedor i GOŠK, svi oni imaju klubove koji će im pomoći, u zamjenu za bodove iz naredne sezone. Dogovoreno je da ceh plati tim, koji u svome statutu podsjeća da njegov član može biti samo svaki pošten građanin.

U Prijedoru je drugo poluvrijeme utakmice Rudar - Zrinjski kasnilo 8 minuta, igrači obje ekipe su tek bile spremne reagovati za slučaj da u finišu onog meča u Lukavici Sloboda zabije gol, a koji "sudija Saveza" neće moći poništiti... U Mostaru i Trebinju, računice su bile jednostavnije!

Nekada je to radio podsavez, sada vlastita Uprava ima dekret za svoje igrače. I ta generacija ima svoga Joška Domorockog (Adnan Gušo, iako nikada neće od navijača biti priznat kao legenda kluba, odbio je braniti u toj utakmici - sa zadatkom „primiti makar 1 gol više nego njegovi napadači dadnu“).

Izuzetno zanimljive su reakcije navijača nakon ovih dešavanja.

Velež nije bio toliko jači od GOŠKa da bi njihov namjeran poraz bio dovoljno sumnjiv, ipak su njihovi navijači prepoznali nezalaganje, tokom utakmice zviždali svojim ljubimcima, a nakon nje na portalima i forumima iskazivali stid zbog toga. (Gabela je malo mjesto, i tokom rata je imala više logoraša bošnjačke nacionalnosti, negoli što imaju svojih navijača, te njihove reakcije nije ni moglo biti)

Navijači Leotara su tog 23. maja podsjetili na svog čuvenog sugrađanina Srđana Aleksića. Krivac za loše stanje u klubu je Uprava, i glasno su se usprotivili nepoštenom opstanku u Premijer ligi. Lopovluk je postao profesija, i obavlja se javno. Svi od Ivan-sedla do Višegradske kapije su znali kako će odigrati Željezničar (bez Guša), a vijest je došla i do „svake kuće u Trebinju“. Neuobičajeno za naše fudbalske prilike je transparent koji su navijači Leotara držali istaknut cijelim tokom utakmice, kratak ali jasan SRAMOTA (CPAMOTA), što se lijepo vidi na snimsku s utakmice (kao i zalaganje fudbalera Željezničara).

https://www.youtube.com/watch?v=Nk8gGE_KYwA&t=1s

Naravno, navijači Željezničara, popularni Manijaci su imali svoje viđenje istog događaja, i sasvim je suprotno onom koje su izrekli trebinjski Tigrovi. Za njih je sve bilo regularno. Adnan Gušo je izdajica, a ostali su časno obezbijedili 3 boda za narednu sezonu. Na opasku da je puštanje Leotaru kumovalo da iz lige ispadne Sloboda, imali su svoja pojašnjenja „Sama je Sloboda sebi kriva. Mogla je neizgubiti u Lukavici. A ako je već tu utakmicu morala izgubiti, par kola ranije su mogli kupiti bodove u Gradačcu, od Zvijezde kojoj nisu bili potrebni“. Dakle, ni pomena ni o sportskom aspektu fudbalske igre, niti o kakvom nacionalnom(bošnjačkom) jedinstvu.

Te godine je Željezničar igrao pretkolo LP protiv slovenačkog Maribora. Manijaci su bili zadovoljni igrom svojih ljubimaca (neuporediva u odnosu na utakmicu u Trebinju), ali su za ispadanje okrivili nedostatak sportske sreće. Nisu marili na primjedbe kako se možebiti radilo o „Božjoj kazni“, a prema narodnoj „drugome zlo činiti, a kod Boga sebi dobro iskati niti je kada išlo, niti će kada ići“.

Na još jednu narodnu navijači Željezničara su podsjećeni 2015. godine, koja kaže "Nije Bog konobar, da odjednom sve naplati!" Za titulu su se borili protiv komšijskog Sarajeva. Trebala im je pomoć Slobode, koju je tada s klupe predvodio Husref Musemić, bivši as Sarajeva. Možda je to razlog da se nisu ni nadali.

Te 2015. godine, maja mjeseca, na stadionu Bilino Polje u Zenici, domaći navijači, popularni Robijaši su na veoma ružan način skandirali navijačima Željezničara, psujući Markale i podižući 3 prsta, dakle sem odsustva sportskog, u tome navijanju nije bilo ni nacionalnog(bošnjačkog)...

http://depo.ba/clanak/131557/pogledajte-kako-su-navijaci-u-zenici-provocirali-manijake

Kada se povijest ne uči, ona se ponavlja, još jedna iz riznice naših mudrosti.

2017. godina je. Željezničar je u još jednoj borbi za titulu. Mogli su sve riješiti na sportskom terenu, pa da im niko ne bude kriv. Imali su priliku da pobijede u Tuzli ili Krupi (ovu drugu su možebiti mogli i kupiti!?). Nisu. Njihovi navijači kažu kako su se uzdali u nacionalno(bošnjačko) jedinstvo, i da će im komšije s Koševa pokloniti nedostajući bod.

Zanimljivo je da su postupak FK Sarajeva, odnosno njihovu poštenu, sportsku igru, osudili oni isti navijači zeničkog Čelika, „bojeći bordo grb u kockasto-bijelo“

http://sportsport.ba/tifo/navijaci-celika-parolom-prozvali-sarajevske-rivale/237824

Kao šlag na tortu dolazi i posljednja reakcija iz FK Željezničar. Gdje, gle čuda, očekuju i p(r)ozivaju FK Sloboda, da pošteno odigra pod Bijelim Brijegom, jer u slučaju da ostanu neporaženi, ipak Željezničar uzima titulu.

Lopovluk je postao profesija, a lopov obraza nema. I dok su Zeničani grb ekipe koja je igrala pošteno prefarbavali iz bordo u kockasto-bijelo, navijači Željezničara su zaboravili da je već 5 godina grb njihovog tima od plavog postao crven.

Ako već Uprava i navijači nemaju obraz, neka se barem grb crveni!

7 Tanka je linija

Čija frula ovim šorom svira?

To je frula siromašnog sina.

                                                  6. april 1994.

Bogatoga zasvirati neće.

Bogat plati, pa ga svirac prati.

Dođe vrijeme, sve se preokrene;

Dođe vrijeme, sad prate i mene!

Prešli smo u Zadrugu. Na položaj je otišao još dio, tako sada i za nas ima mjesta.

Kada smo kretali na zadatak Senaid je svojim pretpostavljenima rekao da ga prihvata, i razumije, nešto slično sam i ja kazao Zuhdiji. Putem smo i sami sebi priznavali da to i nije baš tako, a nismo iskoristili ni susret s Avdom. Po dolasku ovdje nejasnoće su potvrđene, nismo se imali kod koga raspitati, užasno vrijeme je zaustavilo sve naše nakane.

Aktivnosti pješadije idu svojim tokom. Neki od komandira su tako jutros i boravili u selu.

6 Nama je na čatrnju

Škripi đeram, ko je na bunaru?

Na bunaru Sajma materina.

Vodu vadi, bijelo lice hladi,

vodu lije, bijelo lice mije.

                                             5. april 1994.

Još kad prospe kose niz ramena,

i raskopča puce na prsima.

„Oj, Boga ti, Sajmo materina,

sapni puce, puknuće mi srce!“

Buđenje, sa svješnošću gdje smo, i iznenađenjem koje nas sačeka vani.

U toku noći je palo tridesetak cantimetara snijega. I još pada. Sasvim dovoljno je i hladno, da drukčije sagledamo svoje planove za danas.

U razgovoru sa Senaidom želio sam saznati kako je moguće da je Avdo bio ovdje a da to oni nisu znali, te da li se uspio s njim sporazumjeti je li još neko tu od artiljeraca, kako nam je s tim nekim stupiti u kontakt. Shvatio sam ga i prije nego mi je odgovorio, a razumio sam samo to da su oni velika, mnogo veća brigada nego je naša, da je Avdo pri štabu, a oni obična, sitna buranija. Po prilici, nije ni htio zamarati ga s više pitanja.

5 Prerano smo se počeli žaliti

Vita jelo, bogom posestrimo,

savij grane do zelene trave.

Da se penjem tebi u vrhove,

da pogledam dolje niz dolove.

Niz dolove silovita vojska,

konj do konja, junak do junaka.

Među njima zelena bajraka,

pod bajrakom ranjen Sulejmane.

„Sulejmane, bolel mi te rane?“

„Mila seko, ne bole me rane,

no me boli srce za djevojkom!“

Džepi. Tako se zove selo u kojem se završi naše dugo truckanje kamionom.

Izgleda puno pitomije nego smo na osnovu dužine, i skroz lošeg puta s asfalta, očekivali. Kada smo prolazili Tarčin, pa Ivan-sedlo i Bradinu, razmišljali smo i kako je vozač pogriješio. Kasnije skretanje, dugo ali i ne tako osjetno pentranje, također nas je bunilo. Sve se uduljilo, pa bijahosmo spremni na više divljine.

U nečemu nije bilo greške, ovo je ipak kraj nekog svijeta. Osjeća se prostranost sela, ali i njegov nazgrapan položaj. Gdje smo mi izašli vidješe se par kuća, te par brežuljaka iza. Dolazak proljeća je također vidljiv, ali i da je ovo krajnja tačka do koje je doprlo.

4 Šta sam zgriješio

„Lastavice, lasto, Bog te ubio;

Lastavice, lasto, Bog ti sudio,

što mi budiš dilberčeto?“

                                              4. april 1994.

„Ne kuni me, ludo, ne karaj me,

ne kuni me, mlado, ne karaj me;

Ja ga budim, da te miluje,

ja ga budim, da te cjeluje;

Da te miluje, ludo, da te cjeluje!“

Slabo sam spavao. Prva osjećanja su potiskivana polusvjesnim razmišljanjima o nekim drugim mogućnostima. Jedna od njih je podrazumijevala kako se može desiti da nikoga iz brigade više nikada ne vidim.

Jutro me nije sasvim oslobodilo crnih misli. Čak mi se činilo kako naš sam ispraćaj liči na nešto takvo. Dok su momci iz Prve slavne na kamion sjeli iako namršteni, i sasvim tiho, uz pratnju i posljednje instrukcije tek par ljudi, onako kako se kreće na izviđanje, dotle se ja pozdravljah s pola bataljona. Kao da se dugo, ili nikako više gledati nećemo.

3 Otkucava najbolje vrijeme

Podaj mene u Sarajvo, majko!

U Sarajvu lijep adet kažu;

A još ljepše što nose Sarajke:
stambol šame, dimije ševale;

                                             3. april 1994.

Biser pafte i zlatne đerdane,

fermenčiće i čevkene zlatne;

Na fesiće okićene grane,

a u kose zlatne ćiftijane.

Nešto veliko se sprema. Ne osjeća se to samo time što se o tom prilično ćuti, time što su tu dijelovi sarajevskih brigada, nego jer je tu još jedno nama vrlo poznato lice.

Zuhdija Ožegović se već dva puta iznenada pojavljivao među nama. Prvi put se bataljon spašavao, i spremao za napredovanje prema Zelengori. Zuhdija je došao za komandanta bataljona, po nekim pričama uz posredovanje Bešovića, bataljon je spašen a ostalo se završilo na Proskoku. Onako kako se završilo. I za šta Zuhdija nije ni mogao biti kriv. Razišli smo se korektno, mi i on. Od drugih je on otjeran s Grepka...

2 Laknulo mi je

Sjećaš li se, draga, ti,

naše žarke ljubavi?

Kolko sam te volio,

i za tobom žudio?

                                             31. mart 1994.

Sad su prošli dani svi,

naše žarke ljubavi.
Zbogom ostaj, draga, ti,

moramo se rastati!

Ne plač, nemoj suze lit,

moralo je tako bit.

Ako smo se rastali,

nekad smo se voljeli.

/Zaim Imamović /

Sjedimo na travnatom igralištu, sumiramo utiske. Tek smo treći dan ovdje, a njih tako mnogo.

Vrijeme se promijenilo. Proljeće je kasnilo u Dusinu, stiglo je s našim prelaskom ovdje. Radovali smo mu se, maštali o njegovom provođenju, sad znamo da nam je i ovo odratovati. Znamo, bez obzira što se još uvijek mnogo ne priča o tome.

Nismo mi slučajno nabrženi iz Dusine, još manje - zatekli ovdje dijelove nekoliko sarajevskih brigada. Nešto se veliko sprema. Veliko baš, zato se i toliko ćuti. Ni mi se ne raspitujemo, reći će nam se. Do tada je uživati koliko se može.

1 Pozdrav

Ne žali me, mila mamo,

što ću da umrem,

već me žali, mila mamo,

što ću da truhnem!

Pravi meni, mila mamo,

groba novoga,

i na grobu, mila mamo,

do tri pendžera!

                                           28. mart 1994.

Jedan pendžer, mila mamo,

kuda sunce sja;

drugi pendžer, mila mamo,

kud vitar puše;

treći penddžer, mila mamo,

kud kiša pada!

Da mi kiša, mila mamo,

kosti sapere;

da mi sunce, mila mamo,

kosti sagrije;

da mi vitar, mila mamo,

kosti rashladi!

Polazak iz Deževica nije bio baš u skladu s mojim željama, pokušajima Komande da to spriječi, ali je moglo i gore. Bilo je ideja da se sve, većina, ili bar neke kuće popale.

Polovina kuća ostaje kakve su i nađene, dok je druga polovina poslužila za utaljenje pojedinačnih hirova koji su zaustavljeni na nekim manjim, i malo većim oštećenima vrata i prozora, krovova, namještaja. Jedna od kuća s takvim tragovima je i naša, ali da se Ferid sam pitao bila bi pridružena onima u susjedstvu. Ovako će ipak moći koristiti jedinicama koje ovdje dođu, odnosno kada se domaćin vrati neće imati previše popravaka.

XII - 75 / Mirne savjesti

Ja uranih jutros rano,
prije sabaha.
A djevojka još ranije,
br'jegom šetaše.

Ja joj nazvah „Selam alejk,
dobra djevojko!“
Ona meni odgovara,
tužno žalosno:
                                                               27. mart 1994.
„Mani me se, mlado momče,
ja sam žalosna;
Dragi mi se oženio,
kog sam voljela!

Dragi mi se oženio,
s boljom od mene;
Od mene mu prosto bilo,
al' od Boga ne!“

Iščekivanja su uvijek čudna. Običnija su s mislima ka jednim od dva moguća ishoda. Čudnija kad ishod znaš, ali ne i šta ti taj ishod donosi. Nama se zna da idemo, uvjeravamo se kako je sasvim predvidivo šta slijedi potom, ali ono čudno nas čini nervoznima.

Da smo se mi pitali krenuli bismo čim je naredba stigla. Neka ostane tih par ljudi, što već mora, da se pokupi to stvari što imamo. Mi koji nismo neophodni možemo i pješice, nije nam prvi put.

Rakija se mogla piti i usput, ili kada stignemo. A lakše bi mislima tjerali to čudno...

Čudnoga ima još. Bar za neke. Ne znam kako drukčije objasniti svoje nerazumijevanje što sam u jednome trenutku pozvan u Personal.

Da me je logističar zvao i razumio bih, ona osamdesetdvojka mi nikad neće iz glave izaći. Ali me ni Murat Fulurija Učo sasvim sigurno ne zove tek onako, da mi ispriča neki vic.

XII - 73 / Kazaljke sata

U Bihaću, kraj džamije,

ljubio sam seje dvije;

ljepša mlađa od starije.

                                            

U mlađe su ljepši zubi,

al starija ljepše ljubi.

Ja poljubih onu mlađu,

a' starija pravi svađu.

Sudbina je htjela i da se večerašnje sijelo produži. Kao i uvijek sačekali smo povratak Medihine majke, a s njom je u kuću ušla i Hankija, Enisina i Adisina majka. Koje, kao da su željele zateći takav tok priče. Smišljeno su se stale nadovezivati.

I bile odmah konkretnije. Ne najboljim smatraše kako se naš boravak ovdje završava. Ipak smo pola godine bili tu, a nijedna se ljubav ne rodi. Ona prava, koja bi završila brakom.

Mi požurismo se složiti. Jedni bezazleno, drugi smišljeno. Ali i jedni i drugi, bez jasne vizije kuda će dalja priča odvesti.

A kada je vode žene poput ove dvije i mogla je imati samo jedan smjer. Eku, Munji i ostalima sve bi simpatično, a meni prekasno da proničem, odnosno da se povlačim. I sam sam prihvatio kako je to šteta, ma i dalje vjerovao da je pomalo glupost u ovim vremenima, bez obzira što su ovdje slični primjeri bilježeni. Možda je to potaklo njih na priču, a sigurno je i znak kako smo u fazi rata kada više niko ne razmišlja koliko će trajati, da li će mu kraj dočekati, ako se ikada i završi...

XII - 71 / Odnio je svoju istinu

Na Vratniku, pod orahom,
voda izvire.
Pokraj vode, mlada moma
vodu zahvata.
Njoj prilazi mlado momče,
na b'jelu konju:
„Čuj ti mene, ljepotice,
pokraj vodice!   

                                           
Natoči mi, čašu, dvije,
iz te ručice!“                                        24. mart 1994.
„Moje drago, mlado momče,
neću ni jedne!

Ako ti je voda draga,
dođi u zoru!
Ako ti je moma draga,
dođi u veče!
U zoru je svaka voda
bistra, studena!
Uveče je svaka draga
najveselija!“

 

Ne izgleda mi da je u jedinici provedena anketa, mada je izgledno kako nije ni bilo potrebe. Na jutrošnjem postrojavanju toliko bi onih koji su željeli nešto reći da mi je drago bilo što ja ne morah.

Posebno mi se dopao način. Vojska se obraćala našoj Komandi, našim starješinama, Mesuda prvo ignorišući a potom i pitajući ko je on, s kojim se pravom pojavio ovdje s tim nekakvim nebulozama, na kraju mu govoreći da se vrati onome ko je pisao naredbu, s našom porukom da mi nismo tražili starješina, nego vojnika.

Njegova starješinska nastojanja nisu imala šansi, brzo uviđa rezervisano držanje naših starješina. Što je njega više ljutilo od samog glasa vojske, a što je nama bilo sasvim normalno.

Postrojavanje je potrajalo, nabrojano je mnogo toga u zaštitu imena brigade, nije bilo smisla da se javljaju koji su u duši razmišljali drukčije.

Mesud se povukao prije kraja. Opet se je napravilo sijelo u Komandi. U zraku se osjetilo da je drukčije nego prvo. A ishod se slutio.

 

XII - 70 / S nama se nešto smjera

S l'jeve mi strane, kraj srca,
boli me, dragi, ranica,
sve zbog tvoga, dragi, imena,
i zbog tvoga lica rumena.   

                                       
Ti si se, dragi, žalio,
da mene ne bi uzeo.
Ne bih ti, dragi, ni pošla,                        23. mart 1994.
tri su ti, dragi, mahane.

Prva ti je, dragi, mahana,
ti nisi soja gospodskog.
Druga ti je, dragi, mahana,
ti nisi stasa visoka.
Treća ti je, dragi, mahana,
često te viđaju pijana!

Povratak s linije je donio jedan neočekivani događaj. U kratkom vremenu, imamo još jednu posjetu.

Iz Sarajeva je stigla manja grupa, za koju vjerovasmo da je neka kontrola, ili pomoć u vidu, prije svega, moralne podrške.

Tako su i dočekani. U Komandi je bilo sijelo. Baš tako, pošto bijahoše zatvoreni cijeli dan i kasno do u noć, a nisu zvati svi koji bi inače bili. Jedan sam od onih kojima to nije smetalo. Šta više, sasvim sam bio i zaboravio na njihovo prisustvo.

Ujutro smo svi podsjećeni. Na postrojavanju nam se predstavio prvi među njima Mesud Džananović, od prije par dana i načelnik naše brigade.

Nije govorio o sebi. Riječima. Podosta toga se dalo vidjeti iz njegovog glasa, stava.

Očigledno je bilo da je dolazio iz Sarajeva, odnosno odande gdje su razlike između starješina i boraca veće. Kao takav teško da je dobrodošao.

XII - 68 / Ponovo trebamo

Majka Fatu rano budi:
„Ustan' gore, ne digla se.
Kamenom se kamenila,
mramorom se mramorila.
Tvoje druge podranile,
rumen-ružu potrgale!“

I ustade l'jepa Fata,
ona ode pod tu ružu.
Kamenom se okameni,
mramomorm se omramori.      

                                       
I kad njima bajram dođe,                        21. mart 1994.
svaki bratac ide seki.
Jadan Meho seke nema,
već on ide prežalostan.
Već on ide prežalostan
svom kamenu mramornome!

Iz kamena suza teče,
njemu kamen progovara:
„Oj bogati, brate Meho,
upitaj mi staru majku –
Nosi li joj kamen vodu,
mete li joj mramor dvore?“

Ponovo smo na položaju. Gdje se ništa ne mijenja. Kao ni u Deževicama i Dusini. I na ustaškim linijama.

Mijenja se oko nas. Već i odavno, no mi ovdje nismo samo logistički bili izolovani. Promicale su nam mnoge informacije, u neke smo vjerovali u neke sumnjali, a uglavnom se držali po strani. Navikli smo da se primirja potpisuju, pa krše, navikli i da nam se štošta drugo tek vremenom kazuje.

Navikli smo i na promjene u Armiji. Kod kojih nam je najbitnije bilo da se previše ne dotiču nas, mi znamo šta smo i ko smo. Kada se nas ne dotiče, lakše nam je razmišljati, komentarisati međusobno, ne brinuti što sve saznajemo usputno, površno.

Tek sada i povezujem neke stvari. Pamtim dolazak Salje i mene iz Neretvice, snježnu mećavu što nas je okrenula u pogrešnom smjeru, trenutak kada nakon što smo se povratili kucamo u kuću u kojoj je sjedio Galib s odabranim društvom. Osjećao sam tada da to nije obično sijelo, biće da ima istine o ovome što se sada prepričava, taj dan je docurila informacija kako je, ili će biti, Galib postavljen za komandanta Šestog korpusa! Ako je bila istina, ne znam zašto se o tome šutilo, ja sam od onih koji vjeruju da nije nezasluženo, makar na današnjem vaktu svako o svakome umio naći i određeni broj mana.

Znam da Galib nije išao nigdje odavde, bar ne na duže vrijeme, kao što sada znam i da više nema Šestog korpusa! Našeg.