XI - 74 / Druga polovina želje

Otkide se lađa
od Budimskog grada.
Plakala djevojka
za Budimskom lađom.

Pitala je majka:
„Što plačeš, djevojko?“ 
„Ne pitaj me, majko,
što ti plačem tužna.

Već me pitaj, majko,
kom' sam ruku dala,
Kom' sam ruku dala
i srce predala!?“

Došao je trenutak. Znam da suza neće biti, već sam jednom odlazio. A i stalno to neko čini, postala je svakodnevnica. Iz tih razloga, a i zbog poštovanja prema onoj četvorici, žurim čim prije završiti.

Onima bliže, s kojima se više družih, pružam ruku, zagrljaj, ostalima mašem. Svima se zahvaljujem na druženju, prijateljstvu, poznanstvu.

Nema tu nekog redoslijeda: Remza Fuluruša i njena kći Senada, Ziba Mandžuša, mala Alma, Adisa Vuk... pa Peđa, Profa, Jovica, Krme... Fudo, Samir, Dževad, mali Adis... Adise Šteta, ne vidjeh da bi...

Zadržavam pogled na Munibi i Ahmetu. Vidim, Muniba Ahmeta gurka, on polako prilazi. Stižem i njega zagrliti. Prijateljski. Nismo imali puno prilike da se družimo, ali smo jedan drugom postali dragi! Imao sam osjećaj, da se samo on pita...

XI - 73 / Zvijezde nisu sijale

Pospalo dvoje i dvoje.
A moja draga na samo.

Blaga je rumen oblila,
sitna ju rosa popala.
                                                             25. oktobar 1993.
Stadoh se mislit', premišljat',
hoću l' je tajom buditi,
al' ću je slatko ljubiti?

Izvadih čevre iz pasa,
sitnu joj rosu pokupih,
sagoh se, te ju poljubih.

Bio je na mene red da dežuram. Odbio sam Mufov prijedlog da me se zamijeni. I tako, spavati neću.

Mufo me više nije zaustavljao. Jeste prigovorio da smo mogli ostati bar još jedan dan, ali...

Skupio je staro društvo. U punom sastavu.

Ipak, ja sam više vremena provodio u Samirovoj, nego u Mufovoj sobici. Jednom sam uvratio i do Almine, pristala je nabrzinu upisati nekoliko riječi u moj rokovnik, za uspomenu.

A kasnije, stalno sam hodao tamo-ovamo. U glavi sam imao neke ranije stihove, ali sam uporno žudio za originalnošću...

XI - 72 / Nisam želio ovako

Ja prošetah šefteli-sokakom,
sve djevojke beru šeftelije.

Svaka svoga šeftelijom gađa,
mene moja ni kamenom neće: 

                                                                              
„Baci, draga, jednu šefteliju,
ja ću tebi burmu i bešliju!“

„Draža mi je moja šeftelija,
nego tvoja burma i bešlija!“

Iznenađujuće predvečerje, ružna i preduga, do bolesti nezaboravna noć, te mučno i za dušu nepodnošljivo jutro, ostavili smo uz tiha, pomirena negodovanja, pretvorena u iščekivanje da se nešto počne dešavati samo od sebe.

Malo prije podneva jednima se i posrećilo. Svi Jablaničani su izvedeni. Došli su neki iz 44. brigade, uporedili svoje sa spiskom ovdje, pravi dezerteri su odvedeni, ostali pušteni.

Nedugo poslije, odlazi i druga grupa. Svi oni kojima su „papiri“ ispravni. Opet je Mufo slobodan prije mene...

A kada je stigla grupa po Stočane, i svi ostali se grupisasmo.

Nas je Fočaka najmanje, svega šest. I dok se s njima sve bolje upoznajem, znajući da će nas bar pet uskoro put Dusine, odlaze sljedeći.

Najprije Gačani, pa Mostarci i Nevesinjci...

Ostaje, nas šest! I pošto je izvršena smjena stražara, i pošto je prošlo vrijeme ručku...

 

XI - 71 / Ponižavanje je počelo ranije

Oj, čardače, vatrom izgorio,
u tebi sam tri ljeta ljetio:

Prvo ljeto, među djevojkama;                               
                                                          23. i 24.  oktobar 1993.
Drugo ljeto, među nevjestama;

Treće ljeto, među udovice!

Nešto se moralo dogoditi...

Skoro bez ikakvog objašnjenja, još jednom smo zaustavljeni od vojne policije. Ovaj put je racija izvedena u akšam, i ovaj smo put sprovedeni do Jablaničkog muzeja.

Tek nekoliko ljudi sam poznavao. Mufo, nešto više. Za razliku od prošlog puta, sada je najviše obojici nepoznatih.

Uzalud smo čekali objašnjenja. Izvjesno je bilo samo to da smo zatvoreni, i da nas se tako tretira...

 

XI - 70 / Tajna

Ništa meni ne dodija, majko,
sem sulufe kratko podrezane,
i obrve tanko povezane,
i benovi na bijelu licu. 

                                       
Spremi, draga, sliku na ćagetu,                22. oktobar 1993.
ili tvoju dušu u pamuku.

A šta će ti slika na ćagetu,
kad se, dragi, nasmijat ne može?
A šta će ti duša na pamuku,
kad te, dragi, zadahnut ne može!

U nekim drugim okolnostima bio bi ovo poseban dan. Rat je, rođendani se ni ne slave, naći će se nešto da se kakvi kolači naprave, tek da se Almi može čestitati. Što je i razlog te su sve kuharice u kuhinji.

Za ručak je riža. Nisam neki ljubitelj, ali kolača još manje. To drugo je razlog te se povede ta priča - koji par kuharica spravlja bolje hranu.

Mene su pitale, a znale su odgovor. Jeste da ja nikada nisam volio tražiti hrani mahane, pogotovo ne sada u ratu, i da sam tako htio izvrdati ono što su one htjele čuti.

A kada je tako, rekao sam - meni je ukusniji ručak koji spreme Alma i Indira!

Mogle su to bilo kada pitati. Ili, nisu?

XI - 69 / Više neće biti

Vezla gaće tanahna Fatima,
vezak vezla pod kulom tanahnom,
na orlove i na sokolove,
na pauke i na gorske vuke;
Na učkuru gdje se gaće vezuju,
tu navezla dva pašina sina,
a povrh njih dva sokola siva.    

                                 
Tuda prođe Dautović Meho,
na dorinu, konju od mejdana:                21. oktobar 1993.
„Bog na pomoć', moja l'jepa Fate,
jesu li te gaće na prodaju?“

„N'jesu moje gaće na prodaju,
neg su moje gaće za oklada:
Ko se može sa mnom okladiti,
i podobar oklad ostaviti;
Ja ću gaće navezene –
Ko će moći prenoćiti uza me,
bez micanja i bez obrtanja!?“

Večeras sam odlučio pokazati i nekoliko fazona iz svog repertoara. Sem nekoliko običnih, s kartama, izveo sam i par zanimljivijih.

Najprije sam lagao o svojoj bioenergiji u rukama. Tvrdio sam da niko ne može izdržati glavom naslonjenom na sto, dok ja kraj njega kucnem tri puta. Samir se ponudio provjeriti... Smijeh je počeo čim su shvatili da sam s drugim udarcem završio, odnosno da bi Samir do sutra morao čekati da kucnem treći put!

Potom sam lagao i o svojoj moći čitanja misli. Sve kuharice su bile voljne provjeriti, i sve su bile iznenađene da sam pogodio brojeve koje su zamislile, makar i pomoću šest „magičnih tablica“. Nakon kraćeg ubjeđivanja otkrio sam kako nema nikakve magije, da je sve samo čista, najobičnija matematika...

XI - 68 / Lagala je

Potopi se momče sviladžija,
na Vrbasu konje kupajući.
Žalila ga gizdava djevojka,
pa sestrila po Vrbasu vrbe:
„Isplav'te mi moje milovanje!“ 

                                       
To su vrbe za Boga primile,
za božanstvo i posestrimstvo;
Isplaviše momče sviladžiju.                    20. oktobar 1993.
Prigrli ga lijepa djevojka,
pa zaplaka nujno, žalovito:

„Crne oči, jer me ne gledate,
k'o što ste me i dosad gledale?
Medna usta, jer me ne ljubite,
k'o što ste me i dosad ljubila?
B'jele ruke, jer me ne grlite,
k'o što ste me i dosad grlile?“

Znao sam da je sudbina samo ostavljena na čekanje. Mislio sam kako ni to ne bi smjelo biti slučajno. Dobio sam nekoliko novih dana na raspolaganje...

Iako se pokušavah i ponovo preispitivati. Informacije da se sprema neka ofantiva ovdje, upućuje da se ni negdje tamo neće mirovati. Ćuza više nije u Jablanici, nema ni nikoga drugog, ni iz Voljevca ni iz Dusine, no sve to meni nije više nikakvo opravdanje. Makar se pravdao sebi samome, da ne bi sad bilo pošteno da žurim, navijao sam da Alma ne ode, zar bi bilo smisla da odem ja...

Neko će ipak da ode prvi. Sudbina može biti odgovorna samo dotle, da imamo na umu da to bude onaj ko bude morao...

Počeo sam da mrzim sudbinu! To mi neće pomoći da popravim odnos s Almom, jednako je bila uporna da nam ne vrijedi ništa počinjati. Što bih ja bivao uporniji, ona je znala biti dvostruko! Otišla je i dalje, odjednom je našla da ima nekog momka kojem se već obećala, koji je čeka, i kojeg voli bar koliko ja nju!?

XI - 67 / Zašto je krio

Kakva se je, ono, zv'jezda
sad na nebu digla?
Ahmetova, to je kćerka
za udaju stigla.

Kakva, ono, zv'jezda sija
k'o da drugih nema?
To star' Ahmet svoju kćerku
za udaju sprema! 

                               
Stara majka mene pita:
„Božija ti vjera:                                        18. oktobar 1993.
Šta to, sine, c'jele noći,
gledaš sa pendžera?“

Vidiš, majko, onu zv'jezdu
što se sada gasi?
Jedino je ona mogla
dušu da mi spasi!

Željela je ona, majko,
vječno za me sjati,
al' je Ahmet hoće, samo
za bogata dati!

   /Asim Ćerimagić Kubanac/

 

Neću doručkovati. A i tako su svi zaokupljeni događajem dana.

Bilo je puno sličnih situacija i ranije, ali se s ovim jedino može mjeriti odlazak Feride. To važi za Mufa, Ramiza i ostale, za mene usporedbe nema!

Ali nada živi. Nebo se otvorilo!

To je razlog te u iznošenju stvari pomaže samo odabrano društvo. Mufo i Ramiz su jedan par, Fudo i Samir drugi, dok je mene dopao Ahmet lično. Ne mnogo teških stvari je napravilo samo po dvije ture, dok su za one lakše se pobrinule Muniba, Alma i Fehima.

Svi su se jedino još borili s kišom, ja i s osjećanjima!

-          Nećeš otići! – tek jednom sam se uspio odmaći od Ahmeta, a približiti Almi.

 

XI - 66 / Brojim zvijezde

Zašto svićeš tako rano,
rujna zoro s puno sjaja,
što mi budiš zlato moje
iz najljepšeg zagrljaja?  

                                    
Što se, zoro, ne sakriješ,
i ne pustiš noć na miru,                        17. oktobar 1993.
da još jednom ljubim zlato
što mi leži na mom krilu?

Samo tihi povjetarac
nek nam svoje čari pruža,
a noć tiha, tako duga,
nek nam pruža miris ruža.

 

Probudih se. Glava me ne boli, ali mi nije odmah jasno ni gdje sam, ni kako sam tu dospio. Mada neće dugo trebati da se svega sjetim.

Skoro svega...

Umor je presudio. Prije toga, jedino je bilo važno da smo došli živi i zdravi, i s onim šta smo, i kako god pazarili.

Nisu povjerovali da smo sami stigli ispiti pet i po litara. Ako, bar smo im djelovali dosta svježije...

Sjetih se da sam prvi zaspao. Da sam kroz san čuo kada su za Fadila govorili da je „prava lopina“, a on dosta pohvalno pričao i o meni.

Sjećam se i da sam sjedio na kauču u kojem se sada budim, da je sto ispred bio prepun svega. Pogled na neposremljeni rusvaj potvrđuje da sam i dosta toga propustio...

XI - 64 / Samo jedan put

Ja pođoh i prošetah,
proz goru, proz zelenu,
na vodu, na studenu. 

Kad na vodu đuzel-moma,
đuzel-lice bijeljaše,
đuzel-vjeđe uzdizaše.

„Đuzel-moma, 'ajde doma,
te ti kaži proza selo:
Ako zeta ne sretete; 

Zet će vi se pomamiti,
svo će selo zapaliti,
bez do mene i do tebe!“

 

 

 

Nije nas to čudilo, niti što smo sasvim trijezni, a ipak ne nahlađeni, kao kada zorom shvatismo kako smo prenoćili samo dva metra iznad puta. Još je prkosio svojom širinom, činio se širi nego je ikada bio. Možda je i to objašnjenje, možda ga nismo tražili dovoljno blizu!

No, sada je najvažnije da smo ga bez problema našli. Da nećemo i jutros dangubiti.

Iz tih razloga odlučismo odmah i doručkovati, jednom mokasinkom istjerati preostalu hladnoću iz sebe, a onda „galopom“ dalje.

Dok smo mi završavali s doručkom, naiđoše oni iz kolibe. Samo, kratko rekoše da je porođaj prošao bez problema, i da je sin. A i šta je drugo moglo biti!?

Biće to momčina, složismo se. Ko se u Bijeloj rodi, podno Prenja...

XI - 63 / Rađanje novog života

Provrela voda studena,
niz ono polje široko.

Na vodu Ajka đevojka,
đe rusu kosu razvija,
đe bijelo lice rumeni.

                                  
„Falimo Boga jednoga,
što mi je šire od polja?“
„Šire je nebo nad nama.“                                    15/16. oktobar 1993.

„Falimo Boga jednoga,
što mi je brže od konja?“
„Oči su brže od konja.“

„Falimo Boga jednoga,
šta je milije od brata?“
„Dragi je miliji od brata!“

 

Po izlasku iz sela povedosmo razgovor o reakcijama koje nas čekaju. Složismo se da će najveći problem biti što večeras nećemo biti tamo, a oni će nas tako željno iščekivati. Što se same trgovine radi, primjedbi ne bi trebali da imaju. Nismo džaba išli, duhan miriše, rakije puni kanisteri...

Mi odmorni, horni, a i vrijeme nas služi. Put je jednako težak, ali ga sad lakše savlađujemo. U pridžepcima ruksaka su spremne boce, iz kojih povremeno dopunjavamo mokasinku. A iz nje - milina piti!

Ne da teretu da pritisne svom težinom. A pomaže i kod znojenja. Pominjemo Fifu često.

Ne brine nas što putem nikoga ne srećemo, niti stižemo. Ako su koje izbjeglice tamo danas pošle, već su odmakle, koji bi otud naišli, njima je još rano.

XI - 62 / Svijeća je brzo dogorjela

Leti soko preko Sarajeva,
traži hlada gdje će hladovati.
Nađe jelu na sred Sarajeva,
i pod jelom prostrtu haliju.

                                      
Na njoj sjedi sumbul-udovica,
i djevojka rumena ružica.
Svako misli koju bi ljubio.                    15. oktobar 1993.
Sve mislio, jedno umislio,
on poljubi sumbul-udovicu.

Ljuto kune ružica-djevojka:
„Sarajevo, vatrom izgorilo,
kad u tebi nigdje pravde nema!
Momci ljube sumbul-udovice,
a udovci djevojke-ružice!“

Bila je dilema smijemo li oba zaspati. Bila dilema, koju je umor riješio.

Jedva de se prisjetih dugog dana. Za kratko vrijeme smo se zbližili s našim vodičima, koje je sudbina malo uspavala - da bi nama lakše bilo...

Možda ne baš dvije stotine, ali puno izbjeglica sretosmo. Slike, koje sam mislio da su davno požutjele!

I mene je snaga izdavala, ali nisam imao problema s obućom. A Fadil je izdržao taman koliko je morao!

 

                                      ***

Odmorili smo nepun sat, a onda polako, zbog bola, umora, pomalo i noći, skoro nečujno ušli u selo. Selo koje nam nikako nije izgledalo kakvim ga zamišljasmo.

Bilo je posve obično. Istina, osjetilo se da duhan miriše, ali ni izbliza kao što bi trebalo u glavnoj švercerskoj stanici.

XI - 61 / Nije mogao dalje

Koliko je odavde do mora?
Sedamdeset i sedam gradova,
i trideset i pet palanaka.

U svaki sam junak dolazio,
i u svakom djevojku ljubio.
Niđe mene zora ne zatica,
već u onom šeher-Sarajevu;
                                                                14. oktobar 1993.
U lijepoj beharli mahali,
a kod one ljepotice Paše –
tudi me je zora zaticala!

Ne b' me ni tu zora zastanula,
već mi Paša na krilu zaspala;
žao mi je bilo probuditi!

 

Na dogovoreno mjesto sam došao par minuta ranije. Pod dojmovima onih nekoliko pogleda koji me ispred barake ispratiše. Mufov i Ramizov sam razumio.

Almi nisam smio reći gdje idem, nadah se da je osjećala. Morala je nekako upratiti jučerašnja Mufova i Ramizova došaptavanja, a nije smjela sumnjati da bih naprečac kretao nazad u jedinicu. To od nje dakako ne bih krio.

Meni je još ostalo da se ponadam kako sudbina neće biti tako okrutna pa da Alma put Hrasnice ode u toku današnjeg ili sutrašnjeg dana. Ne znam kako bih sebi oprostio...

Fadil je došao prije mene. Dopola ispušena cigareta je kazivala kako se ni on nije načekao.

Pitasmo se, poslije čega i ja pripalih. Ne žurih s dimovima, jer mi Fadil reče kako je pametnije da očekamo jedno vrijeme, ne bi li još neko naišao. Kao, bolje bi nam bilo da na ovaj put ne idemo sami.

XI - 60 / Dobili smo i upute

Put putuje Latif-aga,
sa jaranom Sulejmanom.

„Moj jarane, Sulejmane,
Jel ti žao Banjaluke?   

                                
Banjalučkih teferiča,                            13. oktobar 1993.
kraj Vrbasa akšamluka?
I tekije Hadž-kadića?
I jalije Tetarića?
I pobrđa Đumišića?
Kul-mahale Dervišića?
Lijepe Hate Maglajlića?

Nakon dva dana ponovo sam bio kod Ćuze. Najvažnije, bolje mu je. Bolje, koliko takva riječ ima smisla.

Ne znam ni koliko je smisleno što se ponovo prisjetih Muse, i to da bih upoređivao svoje dojmove stečene onda i sada, ali ja to uradih.

Kako se meni učinilo Musa je doživljenu sudbinu drukčije prihvatio. Možda je tu utjecaj da se desilo duboko u neprijateljskoj teritoriji, te da će tek kasnije postati svjestan kako više nikada neće stati na obje noge, poigrati fudbala... Kod Ćuze mi se doima kako je on svega odmah bio svjestan, što bi ga vremenom moglo psihički lomiti, obeshrabrivati.

Rat je, a inače bi bilo ružno da mi Musa češće ne padne na um, pa ni ne znam ni kako je trenutno, a još bih i nagađao kako će se Ćuza osjećati za heftu, mjesec...

Bilo često ili rijetko da o ovome razmišljam, svaki put kada podsvjesno pođem primjeriti prema sebi, samo se stresem. I misli okrenem bilo kamo drugo...

 

                                     ***

Sinoć sam dobio razlog da misli neko vrijeme držim sasvim na drugoj strani. Po drugi put sam gostovao u Fifinoj kući, ovaj put s posebnim razlogom. Uvodni dio je bio kratak, kriza je riječ bez koje više ni on i Mufo ne mogu. Propao je plan s darivanjem krvi, čekanje može postati predugo...

Zato se je vratilo ideji koja je nastala još prije nekoliko mjeseci. Tačnije, ja sam sada i zovnut da se izjasnim o tom prijedlogu.

Nisam ih razočarao, odmah sam pristao bez obzira što mi je rečeno kako sam zapravo zamjena za Mufa.

Bijelo Polje je podaleko, put preko Prenja pretežak, Mufova masa se u taj sklop teško uklapala. Ramiza Rokše još manje, dok Fifi i Salihoviću isto nije ni priličilo. Preostali brat je od početka spreman, ali su se svi slagali da se na takav put jedan čovjek sam ne upućuje. Što i jeste pravi razlog da ja uskačem.

Mufo je jednom već pokušao, savladao najteži dio puta, upoznao Glogovo s druge strane. Ali tada nisu imali sreće, pogrešno su obaviješteni da je tamo so najtraženija. Mufa su i vratili ljudi koji su dolazili otud, ispričavši mu kako su posljednje humanitarne pomoći sadržavale veće količine upravo „najvažnijeg začina“ što je značilo da za njega neće moći dobiti skoro ništa.

Mufo je morao nazad, a cio put će ostati upamćen po tome što je s njim stigla i so. Nije ju bacio, nije mu to palo na um, ma koliko da je otud bila teža.

Nije to razočarenje krivo što ovaj put ne ide on. Krivo je što sam sad ja tu. Jednako ću izdržati, ali bar malo lakše i malo brže. Najbolje rečeno, s Fadilom ću činiti bolji tandem...

Šverc na relaciji Jablanica - Bijelo Polje nije njihovo otkriće. To je već poznat i uhodan način snabdijevanja i jednih i drugih, čime koji oskudjevaju, ili je preskupo. Dakle, za moral ne trebah brinuti.

Na momenat me kolebalo da li je sve čisto. Ali ako se time bave i jedni i drugi, ako nikakvih prisila nema, onda je glupo zazirati i zbog toga.

Nije mi zasmetao ni dio koji je Fifa obavio, iz Komande ovdašnje brigade nabavljene su lažne dozvole. Koje važe dva dana, a glase na imena šura Seja Marića, također Mufovog i Fifinog prijatelja, koji su s porodicama doista smješteni u Bijelom Polju, samo bez namjera da, za sada, dolaze ovamo. Što nama nije toliko bitno, osim u slučaju mogućih problema u povratku.

Tri kilograma germe su već „nabavljena“, kao i dva šećera, te nekoliko masla, vrijednog poput ulja, samo lakše prenosivog, što je sve skupa procijenjeno kao premalo s obzirom na trud koji ćemo Fadil Makaš i ja uložiti. Rješenje je nađeno u još četiri kilograma šećera, a u čijem pribavljanju ću i ja imati udjela. To je jedino što mi se u cijeloj priči nije dopadalo. Ali, zar sam imao pravo i razmišljati da odbijem sudjelovati u svemu?

 

                                    ***

Petnaest minuta prije ponoći sam bio na Koloniji, ispred skladišta, gdje mi je kroz rešetke na vratima i kroz polumrak dodano obećano. S time sam, u ta doba, morao do baraka, a da ne izgledam sumnjiv. Da me niko ne vidi, zaustavi, ne upita...

Razmišljao sam o tome da sam šećer preuzeo lično od Salihovića. Ali me nije to bilo briga, kao osjećaj da se on nije lako pomirio s izvršenom zamjenom. U Mufa je imao ogromno povjerenje, u mene...

Razmišljao sam o tome da usput nikoga neću sresti. Zaista, nisam imao predstavu kako bih se ponio da se to dogodilo. Razmišljao sam, i priznao da me je prvi put bilo strah otkako sam u Jablanici.

Bilo, ali sam uspio. Pola sata iza ponoći imali smo sve potrebno za put.

            U Fadilovom su rancu dvije kante masla, od po pet kilograma. Kod mene germa i šećer. Kod obojice, još nešto „manje bitnih artikala“.

Germa je najvrijednija. Polazeći od nje dolazi se do računice koja zavrti glavu. Pakovanje nje, četiristo pedeset grama, tamo bi se trebao kretati oko kilogram i po duhana. Koji nije tamo na cijeni, ali je ovdje dvije stotine maraka. Ni šećer nije zanemarljiv. Ovdje mu je cijena dvadeset maraka, a tamo se za kilogram i po dobije kilogram duhana. Maslo je jeftinije, za njega ćemo probati izvući što više, dva-tri kilograma duhana. Za ostalo, kontamo uzeti duhana „kako se nagodimo“, uz razliku izraženu u rakiji...

Iz tih smo razloga opskrbljeni, sem hranom, i s nekoliko praznih bidončića. Također, od Fife smo na korištenje dobili i „pomoćnicu“, u vidu neobične čuturice. Koja je zbog svoga neobičnog izgleda imala i posbno ime „mokasinka“! Ne znam je li joj to pravo, ili ime koje je sam Fifa nadjenuo. Ono što znamo je da ju je pred sami rat na poklon dobio od svoga zeta, inače profesionalnog rukometaša, a koji je karijeru nastavio u Americi.

Meni se, malo je reći - sviđala. Dužinom slična svima drugim, ali kapaciteta od tek dvije dece.

Upozoreni smo da je put dug i naporan, zbog čega nam usputno opijanje ne bi trebalo padati na um. Ali povremeno okrijepiti dušu slatkim gutljajem, uživanje je koje će ovakva čuturica posebno da priušti.

Za takav iscrpljujući put se trebalo malo i odmoriti, odspavati.

Meni je san teško dolazio. Ponoćni sam strah zaboravio, ali sam već pomalo strahovao hoće li sve ispasti kako je zamišljeno, kako se od nas očekuje. Dobili smo mi upozorenja da je šverc kontroliran, ali i upute kako da probamo izbjeći susrete s vojnim policajcima.

Prisjetih se svoje ranije tvrdnje, da je rat prilika u kojoj čovjek mnoge stvari radi prvi put u životu. To će da važi i za moj švercerski prvijenac. Osjećaji koji od toga polaze, ne davaše mi snu.

Dok na sve ne pogledah i s one druge strane. Koliko god nama značili duhan i rakija, zamislivo je kako više onima tamo znače germa, šećer i maslo. Ako ljude koji su bez duhana i rakije nije sažaljevati, one bez germe, šećera i masla jeste!?

Ta mi misao dozva nešto sna. Trebam biti bar malo odmoran, valja sutra u „humanu misiju“!

 

Glogošnica, stari most

XI - 59 / Glavu ću čuvati kao i do sada

„Pogledaj, der, mala moja,
sa prozora je li zora!“

„Neće zora još da svane,
spavaj, spavaj, moj dragane!
                                                             9. oktobar 1993.
Neće zora da zarudi,
dok se dragi ne probudi!

Neće zora da svanjava,
dok se dragi ne naspava!“

Izlazeći jučer iz bolnice, na sve sam mogao prije pomisliti nego da ću danas ponovo tamo.

Nisam ja imao promjena zbog darovane krvi, osim što sam imao spreman izgovor za slučaj neke nove racije, ali je ovo vrijeme u kojem se vijesti brzo šire. Posebno loše...

Stigao je haber o većem broju poginulih i ranjenih u Voljevcu. Haber koji su neki od ranjenih i donijeli.

Već u hodniku sam prepoznao jednog. Bilo mi je drago vidjeti ga, posebno što se i on veselio susretu sa mnom. Moji odnosi s tamošnjim artiljercima su postajali sve bolji, a upravo su počeli s njihovim računačom. Sada me malo iznenadilo da je i on ranjen, ali je najvažnije to što se odmah dalo shvataiti da nije teže.

Kako sam reče, dogodilo se što je jednom moralo. Predugo su na istom položaju, a uvijek se ne može biti u skloništu. Uz smiješak reče da je ta granata iznenada dolutala, ali da su imali sreće. On i još jedan su zakačeni, ali im, zapravo „nije ništa“.

XI - 58 / I žurili smo

Drema mi se, bih spavala, majko!
„Spavaj, šćeri, ne podigla glave;
A đe ti je tamna noćca bila?“
                                                            8. oktobar 1993.
Tamna noćca, dragi dolazio,
dolazio, zijan učinio,
polomio grane zumbulove!

Kada se sudbina igra s tobom, uzvraćaj joj. A i šta sam drugo trebao. Vraćajući se iz zatvora držao sam želju da narednog jutra konačno napustim Jablanicu, no nije me trebalo mnogo ubjeđivati da polazak pomjerim za još jedan dan.

Prije nego smo stigli ugasiti televizor po završetku lokalnog programa, na ekranu se pojavio veliki natpis s obavještenjem o potrebama za većim količinama krvi „B pozitiv“ grupe.

Mufo je odmah provjerio da li je moja, a kada sam potvrdio, zadovoljno je protrljao rukama. Ovaj put, Boga prizivajući na onaj ljepši način.

A taman se stigli zabrinuti za naredni period. Ja jesam od početka donosio nafaku, ali dva posljednja neočekivana obrata su ispraznili zalihe, i ideje. Kada smo vraćeni od bolnice, Ramiz je prodao nešto prikupljenih, najdublje skrivenih konzervi, kako bi se to „dostojanstveno“ obliježilo. A sinoć, po mom povratku iz zatvora, to je morala biti Mufova obaveza. Pitao sam, nije otkrio kako i gdje je nabavio čak tri litre rakije...

XI - 57 / Oprostiću

Na ćupriji Šeher-Dizdarevoj,
kud protiče plahovita Drina,
ukradena od zlata jabuka,
uz jabuku stotinu dukata.

Potvorili Čelebiju Ahma,
da je ukr'o od zlata jabuku,
uz jabuku stotinu dukata.
                                                             7. oktobar 1993.
Ahmo im se kune i preklinje:
„Nisam ukr'o od zlata jabuku,
uz jabuku stotinu dukata.

Volio bih 'ćerku Dizdarevu,
nego vašu od zlata jabuku,
uz jabuku stotinu dukata!“

Jesenji pljuskovi su ohanuli, ipak  je vrijeme još bilo ono koje čovjek ne bi poželio kada ide na dug, put preko planina. Ne znam koliko je udjela imalo i Almino provociranje, tek sam odlučio sačekati dok se sasvim ne stabilizuje.

Usputno mi se činilo kako i gubim želju da negdje idem. Tu imam sve što me zanima, uključujući i ono zbog čega sam postao dezerter!

Riječ, koju sam tako prezirao. A sad mi, kao svejedno...

Lijepo mi. Sretan sam. Pa, neka traje - koliko traje!

A traje već nekoliko novih dana. I tako, da o vremenu prestah razmišljati. Osim što sam za svaki dan želio da se nikad ne završi. I što mi se povremeno činilo da i Alma želi isto, da nju, a da se ona pita, Sarajevo ne bi nikada vidjelo!

XI - 56 / Povrijedila me je

„Eno, ezan sa munare;
Ah! Pusti mene, milosnice, da idem!“

„Nije ezan, već murtezan;
Ah! Ti prisjedi, moj dragane, rano je!“        
                                                              3. oktobar 1993.

„Eno, pjevci zapjevaše;
Ah! Pusti mene, milosnice, da idem!“ 

                                    
„Nisu pjevci, već su krivci;
Ah! Ti prilezi, moj dragane, rano je!“

Pomišljao sam da se sve urotilo protiv mene. Nebo se otvorilo. A po takvom kijametu se na put ide samo kada se mora. A mene, bar za sada, niko ne goni!

U jednom su svi u pravu, ja svakako kasnim. Sedam, deset, ili petnaest dana, bitno ne mijenja stvar. A kada je tako, pametnije je sačekati ljepše vrijeme.

Alma me je počela provocirati, ponavljajući priču da je osjećala, znala da neću ni onaj, ni naredni, ni dan iza otići. Precizirala je, Bog mi ne da dok je ona ovdje.

A ona će uskoro, za primjerom Feridinih, i mnogih drugih. Svakih dva-tri dana neko odavde ode za Hrasnicu, Sarajevo. Otišla je i Almina imenjakinja i najbolja jaranica, Alma Logo.

Zapravo, par prijevoznika radi, obilaznicom preko Ostrošca, Buturović polja i Dusine, tako do Tarčina, a onda i meni poznatim putem preko Igmana. Dođu i nude prijevoz, koriste to što se ljudi teško odvajaju i od to malo stvari što kao izbjeglice nekako skupiše. Nekog drugog redoslijeda nema, ide ko u tome času ponudi najviše...

* (o poimanju)

Najteže je vidjeti ono što nam stoji pred očima.
(kineska)