~~ (Druga želja)

Da imam dvije želje,

možda bi mi se
jedna i ispunila.

XII - 23 / Vođen svojim nijetom

Od kako sam sevdah svez'o,
jošte nisam rahat bio.
Od derta sam suze lio,
bukarom sam vino pio!

Hodio sam svud po sv'jetu,
kao pčela po cvijetu.
Vidio sam sv'jeta dosta,
al' mi na te merak osta!
                                                            21. novembar 1993.

I na tvoje b'jelo lice,
i na čakmak od vrbice,
i na tvoje sitne zjene;
šta uradi dušo s mene?

Ništa slađe nisam pio,
od šerbeta najslađega:
Što ga daju usta tvoja,
čuj Merimo, dušo moja!

Više nismo žurili, ali nam se nije ni dangubilo. Volja o upoznavanju Fojnice nije nas prošla, ali smo nakon šetnje od par sati sve opet šaljivo otkomentarisali - izgubili smo nešto vremena, a zapravo nemadosmo šta upoznati...

Nigdje se zadržavali nismo, sem što smo usput stigli dobiti upute kuda odavde lakše do Pogorelice spram puta koji je otuda bio lakši.

Kraj Bakovića smo tek naišli, ali smo sada bolje zakačili Bukovicu, Garež. Do nje je doveo jedan viši uspon, osjetniji zbog sveg puta koji u ovih par dana prijeđosmo, te dijelom žalismo zbog suvišnog šetanja Fojnicom. Dijelom i nismo, jer nas u Bukovici dočeka neki već polusumrak.

Uz pustoš i tišinu, neizbježna prisjećanja na Džoa, na način na koji je poginuo, u nama se budi neki razumljivi, ali teško objašnjivi nemir, strijepnja. Tih par kuća pokraj kojih smo prošli doživljavasmo kao neke sablasti. Svaka od njih je mogla biti nijemim svjedokom onoga što se Džou dogodilo, i svaka je i danas mogla biti sklonište nekim ljudima čija je savjest sve samo ne čista.

XII - 22 / Malena djevojčica

U Cazinu b'jela kula,
od tri tavana,
u njoj sjedi l'jepa Fata,
kapetanova.  

                                     
Njoj dolazi mladi Mujo,
svake jacije;                                           20. novembar 1993. 
donosi joj ogledalo,
od tri jazije.

„Ne treba mi ogledalo,
od tri jazije;
ja sam l'jepa i rumena
bez ogledala!“

Vraćali smo se putem, koji smo sada poznavali.

Na Majdan smo se popeli brže nego smo očekivali. Imali smo vremena napraviti prvu pauzu.

Selo sada nije djelovalo onako čudno, iako smo provjerili naše sumnje. Rekoše da nijedna granata nije pala u njihovo selo, ali jeste u to neko susjedno. Istakli su i to da njihovi svi muškarci pripadnici su Armije, i da nema kuće koja nema jednu ili više briga, odnosno kako već imaju dva poginula. Znaju za rat, ali je dakako mnogo lakši način na koji ga osjećaju, žive.

Tek što u svoje pamećenje htjednosmo ovo selo upisati kao sasvim normalno, i koje se baš svojom normalnošću nama dojmilo čudnim, na njegovome drugom kraju se ponovo zgledasmo. Kao da smo znali kako neko čudo još, ipak, moradosmo vidjeti.

XII - 20 / Kome pokucati na vrata

Tri su hana do Berana,
u Berane samo jedan.
Pored puta carevoga,
u njem' Zlata mejhandžija.

Do ponoći vino toči,
od ponoći suze roni,
čekajući hoću l' doći.

Tri ću hana razminuti,
u četvrti konačiti,
moju Zlatu poljubiti.

Kada god bi Šljivo zaćutao ja sam razmišljao o Majdanu. U mojim mislima nije to više bilo neobično, nego nevjerovatno selo. Zar ovakva još postoje...

Kotlina u koju se spuštasmo sve naglije, poče odbijati misli od Majdana. Snijega više pod nogama nemamo, ali je i noć sve sličnija sebi pa ni sam put nije lako pratiti. A kako se primičemo Kaćunima to i onaj neobični osjećaj slabi.

I da nismo znali osjećasmo kako je dolje rat ipak prisutan. Iako se nadamo da nećemo, ne možemo biti sigurni da i prije ulaska ne nabasamo na nekoga, cijelu liniju ili makar neku stražu. Nismo prvi koji ovuda idemo, svejedno je i o tome razmišljati. Nikoga nemamo u Kaćunima, možemo reći da idemo prema Zenici ili Visokom. Ako nam se ne bi tražile dozvole...

 

XII - 19 Slično jeste, isto nije

Poletjela dva b'jela goluba,
pa su pala na dva bora zelena.
      

                                       
Pitala ih dva pašića s pendžera:                18. novembar 1993.
„Je l' i sada dilber-Nefa u majke?

Nosi l' sada od džamfeza dimije,
nosi l' sada od biljura papuče?“

Jutros nam se žurilo. Treba prijeći skoro dupli put, a do iznad Dusine je sada i uzbrdo.

Normalno je da u Dusinu nismo namjeravali svraćati, a ni na Pogorelici se duže zadržavati. Željeli smo što brže proći naše linije, niz šumu do Bakovića. Tek smo i na Pogorelici, i usput nakratko zastajali, malo predahnuti, provjeriti dalji put.

I kratko zadržavanje na Pogorelici je bilo dovoljno za osjetiti susretljivost boraca tu smještenih, a s obzirom da smo imali „šifru“ koja ovdje lako prolazi. Dovoljno je bilo predstaviti se da dolazimo iz bataljona „Sutjeska“, tog matičnog bataljona Džoa rahmetli, da nas se ništa drugo ne pita. Nismo krili šta nam je u rancu, odnosno šta je razlog našeg putovanja, ali to ovima nije bilo ni toliko bitno.

Poštovanje Džoovog herojskog djela smo osjetili, bješe takvo da uz ranije sebi dato obećanje kako ćemo, ako ne sada ili u povratku, a ono neki drugi put, obavezno posjetiti Prokos gdje je boravio do pogibije, dodajemo i taj Garež, kako ovi rekoše da se zove mjesto gdje je poginuo, koje su nam i opisali. Nadah se da smo ih dovoljno razumjeli, a sada nam je prioritet odraditi ovo s cigaretama.

XII - 17 / Više istine nego laži

Bjelopoljci momci,
sukneni konci:
Kako nama dođoše,
nama manu nađoše.
 
Đe smo tanke i visoke,                          17. novembar 1993.
đe smo b'jele i rumene;
 
A oni su duga rasta,
duga rasta, tanka vrata,
tanka vrata čangalasta,
nećemo ih mi!

 

 

 

Kako se je vrijeme opet popravilo, to se s vremena na vrijeme neko i pojavi u jedinici. Večeras su došle dvije grupice, jedna iz Tarčina, druga iz Fojnice.

Latif Kršo je stigao čak iz Zenice. S cijelom familijom, te još i sa šurom Adilom Barlovom. Ovdje će odmoriti par dana. Onda nastavlja prema Tarčinu. Gdje će već naći, kako sam reče, bilo kakav smještaj. Ako ga odmah i ne bude, kaže - napraviće bajtu. Možda bi to samo zvučalo šaljivo, ali dakako ozbiljnijim zvuči kad doda kako će rađe odabrati da mu djeca i žena umiru od zime nego od gladi. Svi koji smo proveli par dana i u Tarčinu i u Zenici znasmo razlike te se ne čudismo Latifovom opredjeljenju.

Što možemo, još ćemo mu i pomoći. Pošto je s brojnom familijom, s malom djecom koja jedva podnosiše teškoće puta, a iz Zenice se išlo preko Lašve, Kaćuna i Fojnice, odnosno brda između, odmor od nekoliko dana je i nužan, smještaj svih iziskuje našu pomoć.

Nekako je jedna od poluuništenih hrvatskih kućica zakrpljena, osposobljena za taj kraći, nužni boravak. Iz podruma i s tavana donosismo komade namještaja, kovasmo ležajeve. Za polomljene prozore se najlona našlo u magacinu, i sve je išlo i brzo i zadovoljavajuće. Do najvećeg, naizgled nerješivog problema. Ni nove kuće ne mogu bez dobre pećice.

XII - 16 / Odbacio je metlu

Mujezin se na munaru penje.
On se penje, Boga na spominje,
već spominje do tri jauklije:
                                                              16. novembar 1993.
„Moja Umko, moja desna ruko;
Moja Ajko, i otac i majko;
Moja Fato, moja vjerna ljubo;
Umrijet ću – preboljet' vas neću!“

Prođe akcija, o njoj se više ne priča. Sve sluti kako naših novih pokušaja u dogledno vrijeme neće biti. Sasvim se orijentišemo na odbranu.

S tim u vezi je odlučeno da se odmah vrati na stari režim od svega tri smjene. Očekivano je vojska negodovala, ne toliko što se rad tri-šest smatra napornim, već što se očekuju nova eskiviranja položaja od strane pojedinaca. Ali je Komanda imala objašnjenja.

Okvirno je ovo možda dovoljno ljudi za više odmora, međutim upravo kolebljivo i neizvjesno vrijeme ne dozvoljava drugačije. Bolje je unaprijed računati s prehladama i drugim zimskim bolestima. Još je Eko ponovio kako sve ostaje na savjesti svakoga od nas...

Ustaše znaju da mi nismo bogati s lijekovima, pa ako misle uzimati nam položaje ovo su im najbolje prilike.

A znaju i više od toga. Ovaj put su izostale priče o izdaji, prodaji informacija, iz ove se akcije borci vratiše s pričom o poluprovokativnoj ustaškoj pjesmi kojom su dočekani.

Bez da ću istraživati da li su ustaše taj bećarac zapjevali tokom, prije, ili tek poslije našega napada, ubilježiću ga u dnevnik kao simpatično neočekivan. „Oj balije, šta će te od Alije; mi smo Bobana postavili za čobana!“ može biti da sadrži provokativan eho, ali bi bilo i lijepo ako u njemu ima iskrenosti.

Boban je ljetos, voljom Vatikana i Bosanskih franjevaca uklonjen s čela preustašoidnih HZHB i HVO, neka je ovdašnjih Hrvata želja da se i Alija skloni s našeg čela, dobro bi bilo da su bar iskreno prihvatili Bobanov odlazak. To bi slutilo još mirnijem ostatku zime.

      

(o ljudima)

Postoje dvije vrste ljudi.
Od jednih se bježi, drugi se čekaju.

(narodna)

XII - 14 / Prilika da bolje upoznam

Na te mislim, kada zora sviće;
Na te mislim, kad se svrši dan.
Na te mislim, kad se svako biće
sprema da prespava san.
 
Na te mislim, sunce kad se gubi.
Uv'jek na te, samo, mislim ja.            14. novembar 1993.                   
Tebe jednu moje srce ljubi,
na tom sv'jetu sreća si mi sva.
 
Bez tebe mi ne miriše cv'jeće,
gorak mi je plod, bez tebe svak';
Gdje ti nisi za me nema sreće,
gdje ne dišeš nečist mi je zrak.                                 

 

 

Poranio sam, kada i akcijaši. Artiljerce sam zatekao budne, ali s uvjerenjem kako niko normalan neće tražiti njihovo djejstvo po ovakvom vremenu. Ali ako se to desi, svi zajedno ćemo se truditi da naš zadatak ispunimo koliko možemo i koliko znamo.

Lutvo Podrug je bio komandir grupe i na njemu je bilo da se prema meni postavi najbolje što može. S jedne strane mu je laknulo zbog stava koji sam zauzeo, a s druge je u mene morao i gledati kao u nekoga koga je, ipak, Komanda poslala. Ja sam stekao dojam da sam od Galiba ne samo najavljen nego da se njegova priča razlikovala od Ekove, i moje. Međutim, ja sam se držao onoga što mi je Eko rekao, odnosno što mi nije ništa posebno rekao.

Skoro jednako raspoloženi dočekasmo početak akcije. Kroz mraz dopiraše tupi odjeci puščanih hitaca, suviše tupi da bi slutili dobrom.

Prve vijesti sa stanice kolebaše naše osjećaje, po njima sve ide po planu. U prilog čemu je išlo i što se nas ne zove. No, ukupna nervoza se teško time otjeruje. Svi imamo dragih i bliskih, koji jedini znaju kako im je trenutno tamo.

XII - 13 / Nije predosjećaj, već iskustvo

Mejra šeta, mermerli sokakom,
zadjenula, ruke za pojasom.
Gledao ju, dajko sa pendžera,
gledao ju, pa joj govorio:  

                                    
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!            13. novembar 1993.
Da sam znala, da ću starog ljubit;

Otišla bih, u čemer-planinu,
i nabrala gorku čemeriku –
i mazala, svoje bjelo lice:
kad star ljubi, nek mu je čemerno,
nek mu trnu zubi!“

Vrijeme se malo smirilo, još minusi drže ali se snijeg prilično slegao. I ne samo da se ponovo razmišlja o kretanjima ustaša, makar i kroz krilaticu koja se tako često dala čuti „da samo ustaše znaju, što ne znaju“, nego iz Komande dolaziše vijesti o mogućem našem napadu.

Tu mogućnost podupire i činjenica kako su stigle i određene količine hrane, cigareta čak više nego prvi put.

Odnekud su došle glasine kako je u pitanju jedna šira akcija, odavde pa sve do Busovače i Viteza. Ono što se krije do posljednjeg momenta a niko nije raspoložen ni nagađati je kuda ćemo mi napadati, odnosno koliko će nas učestvovati.

Ranije sam u dogovoru s Ekom odlučio da ostanem u bataljonu, da ne idem u brigadnu artiljeriju, a kako je red da moja smjena ide na položaj to opcija opravdanog preskakanja ove akcije mi je izgledalo da stiže sama od sebe. Tražit će se vjerovatno dobrovoljci, a kako ovdje sad i nije previše vojske, kada bih htio bio bih dobrodošao.

Nije da imam neki predosjećaj, ali mi se nekako ne ide. Odlučio sam ćutati, iako znam da ako dođe Eko, ili bilo ko drugi, i bude me pitao - neću znati odbiti.

XII - 12 / Sve kroz lulu može proći

Kara majka Šećer Selimagu:
„Sve što imaš, sve djevojci dade!“

„A šta sam joj, mila majko dao?
Dvije dibe i dvije kadife;
Dvije niske drobnoga bisera,                     12. novembar 1993.
i dva ćurka srmom izvezena;     

                                  
Belenzuke, zlatne tepeluke,
i dva jeleka, džamfezli dimije;
I papuče zlatom izvezene...
Ja joj ništa, majko, nisam dao!“

Treći dan ne izlazismo iz kuće. Niti vodismo računa o vremenu.

One noći kada smo se pomolili na vratima nismo slutili da će ovako biti. A krenulo je od Ferida. Kažu, cio je dan prehodao uz i niz sobu. Tek bi povremeno izšetao i do ulice.

Neka čudna nervoza je vladala njime. A bila je tolika da nije čekao da rakiju prespemo u flaše, već je dograbio prvi kanister i otpio nekoliko deca.

Potom smo svi skupa sjeli za sto, a mi krenuli sa svojom pričom. Ferid je stigao popiti još par čašica, ali ne i dočekati kraj naše priče.

Brzo je ponovo došao sebi, kada je mali Bajro otišao leći. Krug se tako formirao, pred zoru se i zapjevalo, a ujutro nam se pridružio i Eko Džamalija. Još bi neki navratili, a Eko je ostao s nama do kraja. Pošto je i Saljina rakija došla na red. A sve se poklopilo s vremenom kada nam je malo odmoriti, prije nego krenemo na smjenu.

 

XII - 11 / Još deset minuta

„Kladnice, mori, Kladnice,
vodo studena,
s koje si, more, s koje si
strane Sjenice?“
                                        8. novembar 1993.

S desne sam, mori, s desne sam
strane Sjenice;
a s lijeve, mori, a s lijeve
strane Javora.

Gdje majka, mori, gdje majka
rađa sokola!“

„Vjerovao sam da mogu“ – nekoliko puta je Hajdar ponovio, tokom čestih zaustavljanja.

Nismo brinuli. Nije nam se ni žurilo. Zavida ćemo stići.

Vrijeme nas je skoro poslužilo. Snijeg je počeo padati kada smo bili već sasvim blizu Dusine. Hajdar nas je usporavao, a i mračni oblaci najaviše opet nešto ranije smrkavanje. Ali, prošla noć se dakako ne može ponoviti.

Brizi mjesta nema, izdvojeni dio sela se ukazuje. I Hajdar je odahnuo. Traži da se zaustavimo, svi predahnemo a on pokuša ovdje konak naći.

Salja se složio, znajući da gostoprimstvo ovdašnjih mještana nije upitno.

Nas dvojica se zadržasmo tek toliko da popijemo kahvu. Pa opet je to bilo dovoljno da nas akšam pretekne. Ali još se dovoljno vidi, za desetak minuta ćemo proći glavni dio sela, potom još mostić desno, i za nepun sat smo kući.

 

XII - 10 / Dok pita baba

„Mogu l', Hanko, noćiti?
Mogu l', dušo, noćiti?“
„Moreš stići i kući,
još je rano do noći.“
„Nemoj, Hanko, Boga ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
Ja sam momak umoran,
ja ću odmah zaspati!“
„Prostrite mu na bašči!“
„Nemoj, Hanko, Boga ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
More kruška opasti,
siromaha prepasti!“

„Prostrite mu na čardak!“
„Nemoj, Hanko, Boga ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
čardak će se srušiti,
mene mlada ubiti!“
„Prostrite mu kraj vatre!“
„Nemoj, Hanko, Boga ti,
nemoj, Hanko, dina ti;
More žiga skočiti,
siromaha spržiti!“

„Prostrite mu kraj mene!“
„Deder, Hanko, Boga ti,
deder, Hanko, dina ti;
kraj tebe ću spavati,
ruse kose mrsiti,
b'jelo lice ljubiti,
čarne oči mutiti!“

Ćutali smo, i gazili blato. Kiša nam se slijevala niz obraze, nedajući očima da se otvore. Nije ni bilo potrebe, ionako se nije vidjelo.

Više za sebe pominjao sam Gornji Čažanj. Prvi je utisak bio prijatan, ovo je tako ružno da čovjek lako poželi da nikada više ni ne čuje za ovo selo.

Još idemo ravno, još se ne odvažujemo hvatati kakve prečice. Klizavo je, samo bi nam još trebalo da neko povrijedi nogu...

Hajdar opet negoduje. Predlaže da nastavimo bez njega, on će teško izdržati. Da li se uzda u kabanicu, ili da bi možda sam nekako došao do konaka? Ne znam zašto, ali ga zamolih da izdrži. Obećah da ćemo ići polako. A drugačije ni ne možemo.

XII - 8 / Rakija je kao žena

Kadir-aga, Skadranine,
skroj mi ćurak, zima mi je.
 
I dimije džanfezlije,
i dimije učkurlije.
 
Imam jelek, t'jesan mi je,                         7. novembar 1993.
al' mu nejmam mušterije.
 
Kadir-aga, Skadranine,
skroj mi drugi, zima mi je.
 
Skroj mi ćurak, ogrni me,
pa u đerdek povedi me.

 

 

 

Nismo širili priču, ali ni skrivali.

Tako nam se ujutro pridružio i Hajdar Kovačević. On ne pije, ali ni ne puši. A planira obići porodicu.

Sam puta nije znao, drugi su ga izbjegavali zbog nekog uvjerenja da se rakije sve što se otud donese treba i popiti. Nama nije smetao ni on ni njegovi razlozi. A biće nam i običnije putovati. Važno je da nas fizički može pratiti.

Ni mi nismo znali put, ali smo ga „snimili“ pomoću karte. Mirno smo od ukućana ispraćeni, s ličnim ubjeđenjem da nikako ne možemo zalutati.

 

                                    ***

Put nije odudarao od karte, a nije bio ni teži od onog što smo o njemu čuli. Držali smo se lagano uzetog tempa svjesni da nam je Jasenik izbjeći, s obzirom da smo rano sreli Cirolija, Koju i Poharu koji nam rekoše da je otud izvučena i posljednja kap.

(o ženama)

Kada se svijeće pogase, sve su žene iste.
(latinska)

XII - 7 / Četiri puta po jednu

Kolo igra na sred Sarajeva,
u tom kolu dvije mile seje.
Star'ja plače, a mlađa se smije.
 
Star'ju prosi pola Sarajeva.
A za mlađu niko i ne znade,
osim jedan Babić Ahmed-beže.
                                                                   
Star'ja seja mlađoj govorila:
„Daj ti meni Babić Ahmed-bega,
na poklon ti pola Sarajeva!“
 
Odgovara mlađa Đulbejaza:
„Ne dam, bogme, moja mila sejo,
 vrjednije su oči Ahmed-bega
nego tvoje pola Sarajeva!“

 

 

 

„Budali je svaki dan bajram“, još je jedna narodna koja se često da čuti. U ovom vremenu ratnom, koje je i luđe i budalastije od svakoga drugog, približiti se vremenu znači i opstajati u njemu.

Šale su postale nužnost da bi se ostajalo normalnim. Koristi se svaka prilika da se ponovi neka poznata, još više da se kreira neka nova. U tim šalama zlobe nema, smiju se jednako i oni koji ih zbijaju, kao i oni na čiji račun budu.

Još vedriji su stvarni događaji, bez obzira koliko nehotično se neko upleo u njih. Kao i koliko će neki od njih biti preuveličavani prilikom prenošenja, odnosno hoće li biti shvaćani u tim nekim budućim, normalnijim vremenima...

Od puno manje bitnih stvari koje sam stigao propustiti desila se i jedna ne baš zanemarljiva. Bataljon nam je ostao bez svih koji su imali bilo kakve veze s medicinom, a neko je morao makar čuvati to malo lijekova i zavoja što smo imali. Abid Hajdarević se istakao u Voljevcu, ali smo ionako kuburili i s borcima.

Tako je Izbor izgledao prilično logičan, jedina od žena koje su još tu bila je Safira Salčin. To što je njeno poznavanje medicine koliko i najprosječnijeg vojnika, u ovakvoj situaciji postaje sporedna stvar. Njeno samo prisustvo među nama bilo je dovoljno vrijedno našeg poštovanja. Jednako kao i dolazak Žute kada nam se pridružila...

XII - 6 / Nismo svi isti

Kulu gradi Ljuboviću mladi,
prema kuli age Hasan-age.

Gledala ga s pendžera Zlatija,
đuzel šćerka age Hasan-age.
                                                              6. novembar 1993.
Gledala je, pa je govorila:
„Ja kršna li momka za gledanja.

Kad je danju 'vaki za gledanje,
ja kakav je noću za ljubljenje?!“

Narednih će nekoliko dana prolaziti u zaživljavanju novog bataljona, i iščekivanju na šta će sve na kraju izaći. Vrijeme će se popunjavati na razne načine, od igranja pokera do obilazaka i pretraga onih par kuća u kojima niko ne stanuje.

Bez para i viška cigareta, s kojima bih se zanimao za poker, zadovoljio sam se jednim brzim obilaskom nekih kuća, iz kojeg sam donio mnogo starih sportskih novina „Tempo“. Što je značilo da neću mnogo brinuti kako dalje popunjavati slobodno vrijeme.

Bio sam jedan od onih koji se nije puno bavio tim glavnim problemom, kojeg nije mnogo zanimalo kako će se funkcije dijeliti. U ovim vremenima pametnije je zadovoljavati se malim.

A nama, iskreno, po mnogo čemu nikada nije bilo bolje. Bolje i gladniji, ako oko glave ne zvižde metci i granate, a tada je ponajmanje bitno ko komanduje.

XII - 5 / Potpuno predani istini

Kolika je duga Foča kleta,
s kraja na kraj puna djeovajaka.
Sve to ljubi gondže Mehmed-aga.

Skupiše se po Foči djevojke,
pa odoše paši pod čadore:
                                                              4.novembar 1993.
„Aman, pašo, zemlji gospodare,
kolika je duga Foča kleta,
s kraja na kraj puna djevojaka.

Sve to ljubi gondže Mehmed-aga.
Od zuluma duškat' ne možemo,
smakni nama našeg zulumćara!“

Smjena koja nas je smijenila donijela je novosti. Slutilo se nešto i po tome što su bili još i manje brojni nego mi. Priča da se prave čak četiri smjene zazvuča lijepo, no ne i sasvim realno.

Što već vjerujemo, u Deževicama je življe nego ikad dosad. Danas se Jahorinci povlače sa svoga položaja. Valja sad preuzeti i njihov preostali dio linije.

A šta se sve tamo dešavalo, ko zna da li iko tačno zna. Čuli smo da ih je napustio i posljednji vojnik, bili su nezadovoljni smještajem i hranom. Čuli smo i da su tome prethodili neki sukobi.

Ferid Beganović, koji je ni kriv ni dužan preuzeo taj bataljon, biće da je dobio i nekih batina. Na kraju je ostao s tek petnaestak ljudi oko sebe, poslije čega se čuo s Galibom i u dogovoru s njim silazi u Deževice.

Njihov se bataljon utapa u naš. Ali i s njima ni mi još ne ličimo na cio bataljon. Kao što smo svi skupa sve manje brigada. Samo dva bataljona, s ukupno tek jedva tri stotine i pedeset ljudi.

XII - 4 / Nije nas briga

Rasla trava ditelina,
ditelina do kolina.

Po njoj pasla dva pauna
i četvero paunčadi.
                                                              1. novembar 1993.
Čuvala ih divojčica
u tananoj košuljici.

Nit je tkata nit snovata,
već od zlata saljevata.

Nakon boljih strana toga što prvu smjenu preskočih, vratih se razlozima. Osjećaj bezbrižnosti vođenja smjene me je sve vrijeme držao, što sam slušao i produbljivalo ga je, ipak sam negdje u sebi malo zazirao. Nisam si mogao objasniti od čega, ali se ni sasvim osloboditi pritiska.

Sastav smjene sam znao unaprijed, iznenadivši se tek jednim licem. Još više iznenađenja bi usljed toga što mi to, Krnjovo lice osta zagonetno kod moga pitanja zbog čega ja, a ne on, vodim smjenu. Pokušavajući riješiti tu zagonetnost zaključujem kako bi bilo novih ubjeđivanja s njim od strane Eka, da se ja nisam pojavio.

Na položaj se uvijek išlo normalno, nikada ni veselo ni tužno. Nije ni sada bilo prisutne tuge, ali jeste sumornosti.

Brzo mi postaje jasno da su ostali na položaj gledali iz ugla vremena, znajući gdje idu. Gledanjem iz takvog ugla nepotrebno je žuriti.

Ako se meni i žurilo stići, ostalima nije. Nisam ih ni požurivao, očekujući kako će me pripompredaja i tako zadržati. Pratili su me jedino Munja i Samir. Kojima je, isto kao i meni, ovo bio prvi izlazak na smjenu ovdje.

XII - 3 / Istina je vrh svakog bremena

Druge moje, ne hodile lude,
ne vjerujte nikakvom bećaru!
Muška glava – šušnjevita grana;

Udri granom po zelenoj travi:
list opa'ni, a grana ostani –
E, tak'a ti je vjera u bećara!             
                                                               29. oktobar 1993.

Danas, sjutra: Uzeću te, draga!
Prekosjutra: Dok upitam baba!
Babo veli: Da pitamo roda!

A rod veli: Dok rodi pšenica!
Rodila mu ljuljom i kukoljom;
ljuljala ga troljetna groznica!

Da vidim Trošnjane radovalo me, ali sam očekivao da će druženje s njima pričekati.

Novi komandant bataljona Eko Džamalija, koji je zamijenio Ćuzu poslije njegova ranjavanja, na jutarnjem postrojavanju je pročitao spisak naredne smjene na kojem mene nije bilo. To što smo dobri prijatelji nije mogao biti razlog.

Zato sam zatražio objašnjenje zbog čega sam „pošteđen“.

-          Mora mi neko voditi onu smjenu poslije...

 

Davno sam prihvatio slične stvari ne komentarisati. A u razmišljanjima sam stao na tome da su sada otišli diverzanti, i činjenici da oni baš ne vole one „druge“. Opet, nije ni njih mnogo, a još mislim da mene i ne bi odbili. No, problem i nije u tome što ne idem sad, već što bih trebao sljedeću smjenu da vodim.

XII - 2 / Na jednoj nozi

Čoban tjera ovčice,
  lakoj lane, diri diri dane,
  čoban tjera ovčice, lagano.
Preko jedne rječice,
  lakoj lane, diri diri dane,
  preko jedne rječice, lagano.
                                                             27 i 28. oktobar 1993.

Sve mu ovce prjeđoše, lagano.
Samo jedna ne može, nikako.

Čoban uze grančicu, lagano.
Pa pretjera ovčicu, lagano!

Osim toga šta se trenutno ovdje zbiva mene je zanimalo i šta se izdešavalo u Voljevcu od moga odlaska. O svemu će mi Macan ukratko ispričati, a pošto i ja njega upoznah s onim što ga je moglo zanimati a što mene proprati u Jablanici.

Ništa posebno! Akcija u kojoj je Ćuza ranjen i o kojoj mi je i on sam dovoljno rekao bila je i jedina koja me tamo omaši. Ostalo vrijeme se svelo na puko držanje linije i postepeno preseljavanje ovamo.

Nije bilo tako predviđeno, bio sam i sam tamo kada je planirano naše zimovanje. Kasarnski život je trebao biti odvojen od onog civilnog, sam Voljevac je rasterećen, obiđena su sva, i najudaljenija sela. Samo za potrebe našeg bataljona je prikupljeno stado od preko stotinu ovaca.

XII - 1 / Da se ne ugasi nada

Jesenje lišće već opalo je,
ni travke nema, pustoš je svud.
U srcu mome i duši mojoj
još uvijek vlada vječita stud.    

                                 
Uzalud bjehu sve nade moje,
uzalud se nadah da ćeš ostati.                26. oktobar 1993.
Al' sada vidim da zbilja ideš,
i da se moram s tobom rastati.

Sad idi, idi u sv'jet daleki,
mira ti želim na putu tvom.
A kad ti bude blistala sreća,
sjeti se, draga, ti na naš dom.

Na putu prema Dusini kao da se podijelismo u dvije grupe. Njih trojica će uglavnom pričati, nas dvojica slušati. Oni su tamo već bili, mi se spremamo za prvi susret.

Misli sam premorio posljednjih dana, nakon svega mi se bježalo od njih. Barem ću, tako, usput podosta saznati o selu. Između ostalog i da ne idem u Dusinu, već u Deževice. Manje selo, nekoć nastanjeno Hrvatima, sad pusto do našega dolaska.

Progovorio bih i ja koju o Voljevcu, jedini sam koji je gore bio, ali je to ono što njih trenutno ne zanima. Kao ni mene samog, uvijek je važnije razmišljati o budućnosti, sjećanja na prošlost imaju više vremena.

Što sam od njih slušao, bez obzira koliko tu bilo istine a koliko „pravdanja“ što su oni izbjegavali ovaj povratak, mene je potaklo da radim i ono što bih trebao uvijek, ali se nikada ranije nisam trudio – pokušavao sam dobro upamtiti put kojim idemo.

Muradif Brkić

Šaban Šaulić može otpjevati sve što se može odsvirati!

* (provjeriti)

Nećeš saznati šta je pod kamenom, dok ga ne prevrneš.

(narodna mudrost)

*** (o traču/ogovaranju)

Kada te tračaju, ne brani se. Pomozi im, dodaj i ti malo...

*** (sudbina)

Sudbina je ta koja te vezuje za nekoga.
Ali, ti si taj koji priteže lance.