IV - 31 / Bilo bi mi žao

 

„Oj djevojko, miluje l' te nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje momče!“

„Oj djevojko, gdje si katmer brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
                                               

„Oj djevojko, da sam te vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“

„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“

Pri ulasku u kuću, dočeka nas još jedno iznenađenje. Što će mi biti draže, od svih pohvalnih riječi koje Sutko poslije o nama kaže.

U gostima su, meni sad već dobro poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji diverzanti.

Bilo bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati sljedeću priliku da se s njima rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada ih ranije nisam vidio izbliza, ni tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih doživljavao. Sasvim normalni momci, odjeće malo prilagođene ratnim uslovima. Traka oko glave jednog, lovački šešir kod drugog, u obojice tespihi, kao i još neki detalji koji se baš ne ističu pri svjetlosti fenjera, ali zato sasvim nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova uniforme. Kod obojice automati, što ukazuje da su oni aktivno učestvovali u ovoj šali na naš račun, kako ovu provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću pogađati da li je ideja njihova, ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo teže. On jedini, kao komandir baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca i Jelečaka, još Redžo ima puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja njegove municije stalno potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka zvučali manje ubjedljivo.

V - 36 / Isti cilj

 
Ašikovah tri godine dana,
al' ne vidjeh fajde ni zijana,
nit' ja vidjeh svoje drago lice. 

Samo jednom u tri godinice,
kako dušek po dušeku stere,
kako meće jastuk po jastuku.
                                                           24. septembar 1992.

A kad leže u meke dušeke,
kako jeknu, sva odaja zveknu,
kako huknu, džamli tahta puknu. 

A ja jadan stojim pod penedžerom!
Da sam drvce, puklo bi mi srce,
da sam kamen, bih se rastopio!

 

 

Naša bezvoljnost se savršeno uklapala u tišinu kojom je naš položaj poklopljen. Granate koje su četnici ispalili, po običaju padale se daleko, razočarenje što nam nije dopušteno da mi ispalimo još jednu, s obzirom na uvjerenje kako bi ta morala biti kudikamo efektivnija, proziveli su to stanje bezvoljnosti.

Ćutali smo, sudaranje pogledima i uzdisaji govorili su umjesto riječi. Logično, prednjačili smo Džemo i ja. Najsvjesniji rijetke situacije kad se osjećamo jednako i da jesmo i da nismo krivi.

Ne žalimo mi za propuštenom prilikom, koliko je tuge što takvu, vjerovatno, više imati nećemo.

 

V - 28 / Pomjerih se s mjesta

 

Šećer-Zlato, da se ne varamo,
đe rečemo da se sastajemo: 

Al' u moje, al' u dvore tvoje,
al' u moju, al' u bašču tvoju. 

U đul-bašču đe jablani rastu,
jablan cv'jeta a ruža miriše. 

Kami onom ko za kim uzdiše,
k'o ja, majko, za jednom đevojkom!

 

 

         Tišina polako prekriva cijelu Dolinu. Mene tjera na nova razmišljanja. Da li ona samo označava kraj ovog što je bilo danas, ili najavljuje ono što možda noć skriva, u boljoj varijanti sutrašnji dan. Zbog čega smo od maloprije i ponovo spremni.

Teško mi je u svemu razgraničiti svoje želje i realnost. Možda je to, osim ranije ljutnje, ono što me još drži za grmenom. Ili način da sam od sebe prikrijem svoju nervozu. Svjestan sam kako večeras neću ništa više vidjeti što bi opravdalo moje zadržavanje, zbog čega već čujem zvižduke Džema i ostalih.

Svejedno, nešto me zadržava. Uvjeravam sebe kako je to želja da uživam u sutonu. I to onom njegovom najljepšem trenutku. Zapravo, u osjećanju tog trenutka. Koji se isplati sačekati.

Već je blizu. Sunce više ne viri, samo njegove zrake. Osjećam, prepoznajem da je to to. Suton nad cijelom Dolinom. I tišina u kojoj se još može uživati. Još puno minuta, dok se mrak potpuno ne spusti.

Hoću to. Hoću da ispratim i spuštanje mraka. Nigdje mi se ne žuri. Ne marim za nove zvižduke, sada i za Sajovo dozivanje. Miris srnećeg gulaša sam do maloprije još i osjećao, sad je želja za dočekom mraka odavde - jača. Gulaš neće nikud pobjeći.

V - 22 / Nismo došli na izlet

Višnja, trešnja rod rodila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš.
Od roda se salomila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš. 

Ispod stida momče reče:
„Daj, djevojko, jedno oko!“ 

„Stan', polako, mlado momče,
dok mi majka za br'jeg zađe. 

Biće tvoja oba oka,
oba oka i djevojka!“

 

         Da bih misli što više smirio, odlučih dobiti bar toliko vremena koliko mi je trebalo da jednim pogledom prijeđem sve.

Na Crnom sam vidio što sam i očekivao. Nada mu je bila podgrijana, ali ne toliko da bi ovo doživio kao veliko razočarenje. Povratak i boravak ovdje, jednom je već prebolio.

Ni Jusmanci me nisu sasvim iznenadili. Bersim je, u ime obojice ljutito klimao glavom. Poruku koju sam jasno razumio. Tražio je, što sam mu bio i obećao, da će njihov dosadašnji trud biti nagrađen ostankom među nama. Promjenu Ćasarinih vizija im nisam stigao prenijeti. Nekako mi ih je bilo žao, a možda sam se nadao kako bi se Ćasara mogao predomisliti. Pogrešna procjena koju mi je sada prekasno ispravljati. Bilo bi im vjerovatno i teže, mogli su imati više vremena da se za što ovakvo spreme. O tome ću ja sigurno još razmišljati, oni više nemaju vremena. Odnijeće me u svojim pogledima drugačijeg, kao nekog kome su vjerovali više nego što je zasluživao. Zato, namjerno nisu ništa ni rekli. Misle da će mene tako više boljeti. A da im mogu bar objasniti toliko, samo da usporede svoj i položaj Crnog. Međusobno bi se rado zamijenili, kao da može biti drukčije. Kao da se osim sudbine iko drugi pita.

Možda će im biti dovoljno i ono što su vidjeli u blizini. S nekima se sudbina još nemilosrdnije poigrala. Potekle su i suze.

V - 5 / Tom stroju i mi pripadamo

 

Istom legoh, san me hvata,
dragi mi na vrata:
„Ustaj, mila, ustaj, draga,
otvori mi vrata,
pokise mi kabanica
sva od suha zlata. 

Što pokriva, moja draga,
devet djevojaka,
i deseto, moja draga,
mlado neženjeno. 

Sve devet ih, moja draga,
sunce ogrijalo,
i deseto, moja draga,
mjesec obasjao!“

 

         Nismo fenjer palili da bi vidjeli gdje nam je noćivati, nego je trebalo napraviti i raspored spavanja.

Prvi sam ušao i odabrao mjesto u kraju gdje fenjer visi. Zbog blizine police, na kojoj će sem fenjera mjesto naći i radio-stanica.

Odmah ću poslati i prvi telegram. Kratki, dok se ostali rasporede, samo da javim da smo stigli.

Mufo će do mene, brat do brata. Džemo je sljedeći, možda slučajno, možda prirodno, tek to svima i nije drago. Sitne prijepirke, našim rječnikom rečeno - podjebavanja, nisu isključena. Nadati se da neće biti prečesta. U Zamrštenu su još bila i dopustiva, ovdje nam ostaje vjerovati da će shvatiti kako je suzdržanost vrlina. Ako situacija uopšte bude pružala vrijeme.

Do njih su Zaim i Salko, da bi na drugom kraju ostalo mjesto za Crnog. Možda mu na taj način činimo uslugu. Teško je navesti tačne razloge ali je do sada uvijek, bez obzira o kome i kakvom je smještaju riječ, prisutna bila jagma za krajnja mjesta. Dobijali su ih oni s najjačim razlogom, ili autoritetom. Ja sad imam baš takve razloge, a Crni!?

V - 3 / Sam nije mogao doći

 Ašik momče kroz mahalu prođe!
    Zumbul trava, moma plava,
    zabolje je glava,
    širi, dragi, b'jele ruke, tvoja sam.
 
I pronese od zlata jabuku!
    Zumbul trava, moma plava...
                                                           11/12. septembar 1992.
Na jabuci čudno ime piše!
    Zumbul trava, moma plava...
 
Čije ime na jabuci piše!
    Zumbul trava, moma plava...
 
Onoga je lijepa djevojka!
    Zumbul trava, moma plava...

 

  

Razumijem ja znatiželju onih koji nisu svraćali u Titovu vilu. Na njihovom mjestu ja bih već dosađivao s pitanjima.

Znatiželja je jednaka. Samo oni dobro obuzdavaju nestrpljivost. Znaju zašto im je još čekati. A svi zajedno osjećamo, neće još predugo.

Dušu smo povratili, put je lakši, nema potrebe da se više uopšte znojimo, a ni da previše žurimo. Promijenili smo i žamor, sad jedni druge možemo sasvim jasno čuti. Kolona više nije fiksna. Samo je Krnjo i dalje sam na čelu, ostali se šetamo.

Koristim to tako da počinjem priču, stalno se šetajući od Crnog do Salka, bez bojazni da me neko od njih ne čuje, ali smjenjujući njihove napore da povežu svaku riječ.

Zanimljivo im je bilo slušati o aktivnostima diverzanata u vezi pokušaja da se konstruiše naprava kraćeg dometa ali s predviđenom jačom efektivnom moći, zamišljenom tako da dvije manje plinske boce pokreću treću, koja na kraju aktivira. Zamišljajući njen izgled na Trebovoj su ovu grupu diverzanata i prozvali „odjeljenje plinska boca“.

Sumnjičavi smo bili gore, ni sada uglavnom ne vjerujemo mnogo u to, ipak je sama priča o tome zanimljiva, no postoji razlog zašto je skoro nisu ni komentarisali. Razumljivo ih je više dojmio dio o sastanku na Trebovoj, koji je meni u Zamrštenu pogrešno prezentiran a koji sam naivno prenio kako sam čuo. Sada smo zajedno došli do zaključka koji nas neće obradovati, ali hoće probuditi nova osjećanja.

IV - 56 / Neke se kockice posložiše

 

L'jepo ti je rano uraniti,
dvor pomesti, vode don'jeti,
na vodici cvijet ostaviti.
 
Kad mi dragi na vodicu dođe,
nek mi cvijet na vodici nađe;
 
Nek zna dragi da sam dolazila,
i na vodi cvijet ostavila!       

 

 

             I o Trošnju, ali i o našem odlasku na Vučevo, akciji koja se sprema, imali bi Dževad i ja sigurno pričali cijelu noć. Da je vremena. Ćutanje koje među sobom podijelismo jasno nam kaziva kako je ovo bilo sasvim dovoljno.

Nama se žuri, a još je toga što želim s njim podijeliti, siguran sam i on s mnom.

-          Još da ti objasnim zašto sam u artiljeriji – prvo što mi je na umu poslužiće i da presiječem tišinu koja je u ovom trenutku tako suvišna – zbog Majora, to je njegovo naređenje. A ja za tog čovjeka nemam riječi da opišem svoje divljenje. Iako se sudbina sručila na nas Trošnjane, znaš da i naše krivice ima. Ovo što je Major ovdje uradio je za poštovanje, za klanjanje. Zaslužio je da preživi, ali i da mu se spomenik digne. Pored onog, partizanskog, samo još ljepši. Bio sam na Igmanu, Bjelašnici, Grepku, ali ovo nema nigdje. Istina, jak utisak je na mene ostavio i Buljubašić, više ciljam na ukupno stanje. Nije mi drago što moradoh vratiti pušku koja me kôšta tolikog truda, i to prije nego iz nje i metka ispalih na četnike, evo me vidiš sad s lovarom, ali ja sam donio odluku: Dok bude ovaj bataljon postojao, dok njegov komandant bude Major, biće i mene u njemu. Nema druge jedinice u koju bih otišao, ama pa da imam pet obroka dnevno, da... ne znam ti šta!

-          Svaka čast. Ako je tako, nabaci je još jednom – ponovo osjetih snažni stisak njegove ruke – ja o tome nisam razmišlj'o, ali baš tako i sam osjećam!