d7 Hapšenje Jove Divjaka

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

„Nažalost, mnogima nisam podoban“, pisao je 29. novembra Jovo Divjak Seferu Haliloviću. Još 19. novembra Vehbija Karić je informisao Sefera „da 102 (Divjakov tajni naziv, op. Š.H.) doživljava neprestanu neprijatnost u ovoj regiji i da HVO uslovljava da ne želi stupiti u zajedničku komandu u kojoj se nalazi 102, iako isti savjesno obavlja svoje dužnosti.“ Karić je predložio Seferu da Divjaka rasporedi u Zenicu ili Sarajevo, „gdje bi imao mnogo manje neprijatnosti“.

d6 Odlazak, ili bjekstvo Delalića

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

Komandant TG-1 iz Konjica Zejnil Delalić 13. novembra 1992. godine tražio je od načelnika Štaba VK Sefera Halilovića da ga razriješi ove dužnosti jer ima „sedam ratova u ovoj zoni“. U tom pismu on još kaže: „Molim Vas da uračunate da na ovim vrlo komplikovanim prostorima kao glavnu hipoteku imam – besprijekornu odanost Vama, tj. Vrhovnoj komandi OS RBiH.“

d5 Jaganjac traži „keca“

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

d4 Rat zvijezda na Igmanu

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, istorija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

d3 Povratak Juke Prazine

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, istorija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

d2 „Prozora više nema“

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, istorija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

d1 Grijesi i za smrtnu kaznu

Operacija KOVERAT predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti, površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i krvi...

VIII - 60 / Daleko od braće

Čudna li nam nasta ova godina.

Još čudnija u godini srijeda.

Što izgubih svoju dragu, voljenu.

Ljepote joj na svijetu nemaše.

Srest je neću za svojega vijeka.

Ako sretnem, neću tako lijepu.

Čuj me, draga, nešto ću te pitati:

Nemoj mi se u komšiluk udati.

Nemoj mi se za drugoga udati.

Ja ne mogu tvoje svate gledati,

a kamoli tvoju djecu čuvati.

 

 

        Možda ćemo mi, prepričavajući je međusobno, ovu priču učiniti dužom, možda i zabavnijom, jer Tarčin i nije toliko blizu koliko, mi koji nismo znali, pretpostavljasmo i željesmo.

Raspitujući se kod onih što znaju, o tome koliko nam još predstoji, brzo shvatamo kako će naš prvi ratni doček Nove godine, ipak biti manje romantičan, u putu, tek negdje blizu Tarčina, pa ćemo tako prve čestitke dijeliti s onima s kojima se držimo u koloni.

Koloni, mada se ubrzo neće ni o tome moći govoriti. Sve je došlo previše iznenada, previše žurno, svako se uspio dohvatiti tek nekolicine iz stalnog društva, a koji ove noći idoše u istome pravcu i u istoj grupi. Naši su mahom orijentisani prema Hrasnici i Sarajevu, a Salja se sumnjičavo hvatio prve tarčinske ture, tako da se držah jedino Tita. Ono najbitnije je zadovoljeno, on je već bio u posjeti, put zna barem koliko da nećemo zalutati.

Kolona koja nije kolona, samo je osnov koji ovaj put čini toliko drukčijim. Navikao se čovjek na pušku, pa mu sve fali.

VIII - 59 / I to je moguće

Zv'jezdo Dano, što 'no raniš rano?

Gdje si bila, gdje si odocnila?

„Gledala sam gdje se braća d'jele.

D'jeliše se, ne pokaraše se!“

 

Nova godina, na Igmanu, za prvu ratnu - zvuči više nego romantično. Mada se ne bismo bunili ni da odemo negdje, sklonimo se od ovih netrpeljivosti.

Ne nadamo se tome, pripremamo se za ono što je očiglednije, za najteži ispit naše neopredjeljenosti. Rakije će biti na sve strane, neki će pretjerati, neki će biti umjereni, neki će se truditi izolovati, a sve skupa će biti teško uskladiti. Na trenutak pomišljam da bi najljepše bilo odmah se napiti i...

Ne, bolje bi bilo otići odavde!

To će se pokazati kao šapat sudbine, i kao dokaz kako se u samo nekoliko sati svaka situacija da obrnuti.

Nije se imalo kad ni šuškati, još za ručak je sve izgledalo sasvim normalno, odnosno neizmjenjeno napeto. U toj napetosti nevažnom bi potvrda informacije koja je do sada držana kao glasina.

Ipak je jedan borac, učesnik operacije Koverat, i „izvršio zadatak, odnosno deblokadu“. Nije do svih stiglo njegovo ime, podatak da se radi o izvjesnom Harunu Hodžiću, jednome od onih trideset osam pripadnika Crnih labudova, niti smo još načisto je li se on u onome metežu izgubio, te lutajući uspio probiti četničke obruče, ili kako preciznija vijest govori u pitanju je borac koji je već boravio u Sarajevu, upravo na linijama podno Trebevića, te se vođen time odvažio na taj rizični proboj, umjesto napornog povraćanja nazad.

 

VIII - 58 / Ovaj put smo manje gluhi

Vjetar duva, obori tarabu,

smatraju me tvoji za barabu.

    Vjetar duva, tebe majka čuva,

    pa na mene svaljuje krivicu,

    što joj ljubim ćerku jedinicu.

Vjetar duva, prozore polupa,

smatraju me tvoji za mangupa.

    Vjetar duva, tebe majka čuva,

    pa na mene svaljuje krivicu,

    što joj ljubim ćerku jedinicu.

 

        Nešto je zajedničko svim Novim godinama. Služile su i služiće za podvlačenje crte na jedan period života, ispod onih događaja koji su taj period obilježili, koje želimo ili moramo, u obliku sjećanja prenijeti u narednu, i u naredne godine, u period za koji se uvijek nadamo da će nam biti bolji, ljepši i srećniji, ma kakav da je ovaj bio.

Ovaj put smo i sigurni, teško da naredna godina može biti gora, teža i tužnija od ove. Ako i njen kraj dočekamo.

Od ove godine, koja se i po svome kraju razlikuje od svih drugih. Posljednji je njen dan, a mi još nismo sigurni šta će sve pisati ispod podvučene crte.

Njenim se početkom više najavljivalo nego smo to mi znali prepoznati. Kazivati se krenulo početkom aprila, negdje nešto kasnije, u mome Trošnju trećeg jula, dan prije nego je trebao biti naš najveći praznik, svih nas iz tih krajeva, kada Tjetište i Sutjeska bijahoše centar cijele nam bivše zajedničke države. Kazivati se krenulo napadima srpske vojske na bošnjačka sela i gradove, a tog krvavog jula u napadu na naše selo ubijeno je dvadeset i jedno, najmanje, vrlo vjerovatno još sedmero, šezdesetak je zarobljeno, odvedeno u logore, iz kojih svi još nisu, moguće neće svi ni izaći, a tek pedesetak nas je stiglo Zelengori, da kazano shvati, da uzme puške i počnemo odgovarati na ono što nam je, i kako kazano. To radismo koliko je ko mogao, znao i htio, skupa s bataljonom koji nas je prihvatio. Prve su bitke bile one koje su podrazumijevale dooružavanje i spašavanje preživjelih civila, te branjenje našeg zavičaja, koliko i dokle je to bilo moguće. Nakon čega borbu nastavljamo na drugom dijelu naše opštine, gdje ubrzo bilježimo i prvu veliku pobjedu u bitci za Krbljinu zvijezdu. Bitci koja nas je pokazala ratnički spremnima kao jedinicom, što nas je i lansiralo u prvi ešalon operacije Koverat. Operacije, koja je za sada i najveća koju je vodila naša armija, ali i koja je baš ono što nam ne da da još podvučemo crtu ispod ove godine.

Razmišljasmo, i još uvijek razmišljamo o toj operaciji. Koja je stala, čini nam se gdje nikada nije ni bila počela. Ovdje. Nećemo zaboraviti kako smo odavde u nju ispraćeni, ne znam kada ćemo razumjeti da nas se još uvijek tako gleda.

VIII - 57 / Ovogodišnji amaneti

Širi mjesec po Igmanu zrake,

sevdah preli čikmali sokake.

Dok mujezin sa munare javlja,

da jacija na mahale pada.

                                      

„Aziz-Allah“ – svako tiho šapće,               31. decembar 1992.                   

samo Ajša u konaku plače.

Plače Ajša kroz mušebke guste:
„Gdje ste noći ramazanske, puste?

Gdje si dragi, kad ćeš čikmom proći,

svojoj Ajši u konake doći?“

 

 

        Ni na posljednjoj analizi ne saznasmo, ne shvatismo čemu je trebala služiti ova čudna obuka. S još čudnijim vještinama, primjerenijim dječjem vrtiću, u boljem slučaju nekoj glumačkoj akademiji, nikako ozbiljnoj ratnoj jedinici. Prva lekcija - pentranje po krovovima i zidovima, druga - prerušavanje u suprotni spol, i treća - igra žmire, pantomime, ili čega sve već bi.

Najljepše saznasmo, gotova je. Ali zadržasmo pravo da se još pitamo zašto ta tri dana pametnije ne iskoristismo, gdje se zanemariše vježbe s puškama, minama, iz prve pomoći, vježbe gađanja, maskiranja, previjanja ranjenika... zašto ne i iz skijanja, za šta su ovdje uslovi kao bogomdani, ili dodatne lekcije iz preživljavanja u nemogućim uslovima, iz čega svakako imamo priličnih iskustava ali... A tek kako bi mnogima koristio koji čas iz orijentacije, snalaženja u prirodi, jer ako su ovih dana Mostarci, Klišani, Jablaničani, Stočani, Fojničani bili ovdje, možemo i mi očekivati da jednoga dana budemo upućeni na Prenj, Čvrsnicu, Inač, Vlašić ili Majevicu.

Ne znamo, ne slutimo, a ponesta nam mašte za nagađanje. Ako je kome bio cilj ispoljavanje nekih svojih hirova, onda nam je i duplo krivo što to na vrijeme ne skužismo, da ga lišimo takvog zadovoljstva. A ako je za cilj bilo da nam se odredi kako da ubijamo svoje vrijeme, ništa nam manje nije krivo što se i tome ne suprotstavimo, sigurno bi sami našli korisnije načine.

Ne, nije zbog toga, ali nije ni bez ikakvog razloga. Međusobno već šapućemo da je sve čak i dobro smišljeno, još bolje umotano u tajnovitost, iz našeg položaja i teško prozirnu.

Neki čak ne htješe vjerovati ni da je gotovo, nagovaraše nas da budemo pripravni, da nas iznenađenje čeka u nastavku počete, ali ne i dovršene komedije.

Međutim, ništa baš da bude po našem. Prolazi i drugi dan kako „razmijenismo komandanta“, a on nikako da nam se zahvali objašnjenjem, ili nekim novim zadatkom koji bi nam pomogao da sami shvatimo.

 

VIII - 56 / Jutro nije svanulo pametnije

Jabuko rumena, 

što si u ravnom polju,

ne daj se trgati

svakome na volju,

jer ćeš nestati

u ravnome polju.

Kruško trnovačo,

što si se uvila,

Ali, nisi stablo

što si prvo bila.

                                                            29. decembar 1992. 

Jabuko rumena,

što prid dvorom stojiš,

kaž ti meni pravo,

za koga se gojiš!

„Ne gojim se za te,

ni za drugo blago,

već se gojim mlada –

za koga mi drago!“

 

Igramo, ipak, u komediji iz tri čina. A u trećem svoje uloge dobijamo i mi, gdje je Sutko pošteđen, zbog bolesti koja ga je još držala u krevetu, a uoči koje sam ja Majoru samo potvrdio da sam naš dio razumio.

Majora jesam, ali kompletnu ovu komediju ne. Deblokada Sarajeva se nastoji izvršiti preko planina, preko Jahorine i Trebevića, gdje ni u prvome pokušaju nije bilo prilika da se hvata i zarobljava četničkih komandanata, u nekom novom možda bude da se zauzima njihova artiljerija, ipak je to samo treći čin, ali i onaj za koji našim diverzantima obuka sigurno nije potrebna. Prve dvije vježbe nisam razumio, zbog čega mi se nisu ni dopadale, zbog čega mi se ne dopada ni ova treća, makar u njoj i bilo malo smisla. Smisla, u situacijama kada artiljerci trebaju biti spremni, ali ne i tačno upoznati da će do napada na njih doći. To povezuje sve tri vježbe, to je ono što nikako ne razumijem, i što me uporno tjera da o svemu neprestano razmišljam, pri čemu ne vidim logiku koja će me navesti na odgovore.

Nisam želio noć provesti u tako bespotrebnom razmišljanju, pa sam s analize i izašao u društvu Šefe Kovačevića. Mislio sam da ću se s njim dogovoriti lakše nego bih s Džoom.

-          Boga ti, znaš li ti iz čije je ovo glave? – pitah ga.

-          Iz moje nije, jedino to znam!

-          A, reci mi, je li se tebi ovo sviđa.

-          Budalaštine! Da se ja pitam, ja bih ovo zabranio. Nemamo šta naučiti a, vidio si, uvijek se neko može povrijediti.

-          Odlično, i ja se slažem. Pa, daj da se kako dogovorimo da tu vježbu ne izvodimo, a ako je nekom cilj da vas provjerava, izvijestit ćemo da ste nam te haubice zarobili. Znaš, glupo je da bude da ste...

Za saobraćajnu je znao

Muradif Čorbo će ostati među nama upamćen po mnogim dogodovštinama. Jednoj, tako posebnoj, lično sam prisustvao.
Zapravo smo nas dvojica, prema ranijem dogovoru, krenuli iz Sarajeva prema Foči, odnosno našem selu. Muradif je ranije živio u Crnoj gori, usljed čega je posjedovao međunarodnu vozačku dozvolu, s rokom važenja od 3 godine. Ali jedna od Muradifovih karakteristika je bila da nije previše vodio računa o protoku vremena.
Ipak, nije bio toliko nesavjestan vozač, pa je upratio da mu je saobraćajna dozvola već bila istekla, istina tek unazad 2 dana. Nastojao je izbjeći komplikacije s policijom, te me je obavijestio da ćemo ići preko Hrasnice. A to je i bilo obrazloženje, tamo je manja vjerovatnoća da bude policije.

VIII - 55 / Nije ni šala

„Kreni bona dimijama!“
„A ti jadan čakširama!“

„Bolji naši nego vaši!“

„Naši vaše nadigraše!“

                                     

„Kreni bona, nisi žena,                             27. i 28. decembar 1992.                           

pod tobom je crna zemlja!“

„Ove hefte noge lete,

a i druge kako bude!“

„Sve se noge tresu,

a ja sam drmesam!“

 

Ponovo smo na Igmanu, ponovo u Depodansu, smješteni u iste sobe. Zapravo, one su nas čekale.

Ovaj nam put išarani plafon, s čudnom porukom, ni najmanje nije interesentan. Kako bi bio, pored praznog jednog kreveta!

Jedino se Admin nije vratio, izuzmemo li Fahrove Jelečake koji su ostali u Trnovu, koji su odlučili promijeniti definitivno bataljon. Valjda je to, u ovom ratu, nekako moguće.

Komanda je upoznata s tim, ista je obavijest poslata u Korpus. Odgovora nema, valjda tamo imaju preča posla. Ako, ako se još razmišlja o deblokadi.

Tada mi nećemo o ovome razmišljati, neće biti takvih pauza u razmišljanjima o Adminu.

Do tada imamo pravo na to gledati kao na sukob ambicija, nagađati zbog čega je Fahro položaj Majorovog „ljubimca“ zamijenio za nešto slično od Ede Godinjaka, trnovskog komandanta. Neki su imali priliku biti na jednoj igranci u Trnovu, gdje su čuli kako njih dvojica sada dijele i pjesme. Tako se u prvom pjevanju jedne strofe poznate sevdalinke, a kako se dolje već dugo pjevalo, čula i dalje tako izmijenjena verzija, ali u drugom sad i najnovija, u kojima „sablja moja, vojskovođe jaka“ prelazi iz ruku Eda Godinjaka u ruke Fahre Jelečaka.

Osta bataljon s dvije čete, s neizvjesnim zadatcima koji se još pred nas mogu postaviti, odnosno koji će biti postavljeni. A sigurno je da nismo slučajno ovdje ponovo dovedeni.

VIII - 54 / Lakše je

Mene sinoć opanjkaše mladu,

da sam bila u gori zelenoj.

Da sam brala bilje svakojako,

da sam dragom sihir učinila.

Nisam, majko, života mi moga,

sihir mi je moje b'jelo lice,

crne oči tanke obrvice!

Što primami i staro i mlado:

oženjeno žene ostavilo,

neženjeno pamet izgubilo!

 

        Teška i mučno tiha noć je ispraćena. Takva svanu i zora, nebo nije bilo crveno, ali jesu naša srca. Rađanje zore, naše suze zaustavlja u grlu, razmišljamo kako je to uvijek bio simbol života, simbol rađanja, kako su se zori oduvijek ljudi radovali.

Mi ne možemo, nama ova zora donosi jedno umiranje. Umiranje i te posljednje, lažne nade, da dva dana ne bijahosmo u javi, da smo bili iskočili iz stvarnosti, vidjeti kako bi izgledalo ako neko od nas pogine a ostali ga oplakuju.

Bili smo omamljeni tugom, jer nade su lijepe, čak i kada su, poput ove naše, tako nestvarne. Prolazna ta nada, prolazna i tuga, samo treba vremena. Ne za zaborav, uvijek čovjek dio svog života treba posvetiti svojim sjećanjima. Kada god razmišljali o životu, o njegovoj prolaznosti, i ma koliko ga malo i neki od nas živjeli, do kraja uvijek moramo naći trenutke u kojima ćemo se Admina prisjetiti. Kao i onih prije njega, kao i nas poslije, a koji već sada stojimo u redu!?

Nisu rijetki koji tvrde kako je najljepše što čovjek kroz život nosi, upravo sjećanje. I da se vrijednost života ogleda kroz dužinu sjećanja kroz koja se nastavlja.

Admin je imao život vrijedan sjećanja. Svakog ko ga je bolje poznavao, a kome se posreći da nadživi ovo ludilo, čeka časna obaveza. Da generacije podsjeća na velikog bosanskog gaziju!

Zato, ja ne smijem dozvoliti da me danas ne bude na dženazi. Neka će me neki i to savjetovati, Adminove me mrtve oči gledaju, i naređuju da ostanem pri tome.

VIII - 53 / Neće nikada ni saznati

Oj sudbino, ja te pitam,

šta se sa mnom zbi?

Uvehlo je lice moje,

ja se razbolih.

Već godinu-dvije pune

kako vehnem ja.

Teško meni, a i onoj

kojoj sam najdraži.

                                        

Kad mi dođeš, dušo moja,

dobro pogledaj:

Ljubavi će našoj

skoro doći kraj.

Ne dolazi i ne pati,

draga, zbog mene;

Suđeno je da nam naša

ljubav uvehne!

    /Ruždija Krupa/

 

Bdijenje nad Adminovim mejtom, poklopilo se i s ispraćajem pronađenog Jablaničanina u Trnovo, pri čemu usput pokupismo još nekoliko povratnih informacija. Slagali smo ih s onima od prije, s ovima koje smo od Letice čuli, pa opet ne znamo koliko smo blizu istine, odnosno je li sve što nam je nelogično i - nemoguće!

Bili su Hercegovci na istome zadatku kao i mi, s jednom ogromnom razlikom, mi smo sve ono što oko same operacije nije valjalo ostavili još na Igmanu. Njih je to pratilo i dalje, pri čemu smo i mi trpili. Mi smo svoje istrpili, za njih je bilo previše. Nosili su nepovjerenje, koje im je poput teškog samara natovareno, plećima koja ga nisu bila kadra zbaciti.

U cijeloj priči je sada već postalo nebitno kojima se, i koliko posrećilo da makar pođu s nama, da sigurno dođu odredištu, izgleda su samo pošteđeni prijepirki koje su još vođene u Kerleta Lukama, odnosno Slavljevićima. Iz kojih se izrodio polazak s danom zakašnjenja, s jednim pratećim vodom i s komandantom brigade na čelu!

Pripadam onima koji o tom našem sadašnjem komandantu, Fehimu Bibiću, malo znamo. Još nisam povjerovao kako je čovjek kojeg vidjesmo, a koji je svoje vojničko, ratničko, ljudsko razočarenje pokušavao ublažiti ležeći go do pasa u podjahorinskome snijegu, bio upravo on. Ne pripadam onima koji će se baviti njegovom ulogom u svim ovim nesporazumima, dovoljna mi je istina da se metnuo na čelo, i da istinom bude to kako preživljava sve što se potom izdešavalo.

Po planu je došlo do odvajanja njega i ostalih koji su činili izvidnicu, uglavnom boraca iz naše brigade, od ostatka, glavnine, te još jedne grupe, gdje se ja više ni ne trudim zaključiti jesu li to oni što idoše s nama, kao ni da li još bi planski, ili neplanski odvojenih grupa.

VIII - 52 / Dva mjeseca uspomena

Omere, prvo gledanje,

zamalo ti se gledasmo.

Zamalo, dvije godine.

Ko li nas, bolan, rastavi?

Ko li nas, bolan, zavadi,              24/25. decembar 1992.

Mostar se čudom začudi?

Duša mu raja ne vid'la,

nego se vila i vila,

na sred se pakla savila.

 

Ne znam, nije mi bilo lakše, mada pomislih kako je i to samo nastavak svega što sudbina smisli i sada provodi. Dočekaše nas viješću da su odahnuli jer je desetak minuta ranije Huso Hajdarević vratio se nazad u Trnovo, pošto je dolazio radi podjele hljeba.

Niko nije imao hrabrosti reći mu istinu, pa su Boga molili da ode prije nego se mi vratimo. Mogu zamisliti kako je najteže bilo onima što su zamoljeni da preuzmu poseban hljeb, za Admina!

Jedva su izdržali a Huso je posumnjao, negdje je u Trnovu načuo da se gore nešto desilo. Još kad je vidio da je premalo vojske tu, samo logističari i stvarno bolesni, a nije bilo priče o nekoj planiranoj aktivnosti, ni vozač nije mogao biti iznenađen kada mu je Huso došapnuo da osjeća kako se od njega nešto krije, i da bi volio da mu se kaže ako je Admin ranjen! Međutim, ni vozaču nije rečeno, da ne bi došao u iskušenje.

Nas se čekalo, tako je Major naredio, da mu neko od rođaka, neko od najbližih, tek sutra ujutro, kada bude naspavan, sve ispriča - najprijateljskije što se to može.

Znam, još jedan zadatak za Džoa i Lehu. Samo na trenutak pomislih kako je i meni mjesto među njima, već znam da sem mene niko više tako ne misli.

A i sam Džo mi je to rekao, nagovijestivši kako ću se svakako negdje poslije s njim sresti, kada će on biti spremniji da sa mnom priča.

VIII - 51 / Na putu da poludi

Kraj tanana šadrvana

gdje žubori voda živa,

šetala se svakog dana,

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno robče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Jednog dana, zapita ga,

sultanova kćerka draga:

„Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?“

„Ja se zovem El Muhamed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube,

i umiru kada ljube!“

         Heinrich Heine

(prepjev: Safvet-beg Bašagić)

        Šeksovi nisu silazili. Čim im je vezom javljeno da je Adminovo tijelo nađeno oni su se gore zaustavili, rasporedivši se u dvije grupe, jednu koja je bila nama desno osiguranje, i drugu koja je vršila daljnje izviđanje tog rejona.

I ostalo je imalo svoj utvrđeni plan. Ekovi su ostavljeni da drže liniju, dok će Šeksovi pomagati u nošenju Admina, nakon što se s njima sastanemo na Donjoj Kapovini. Ipak je to naša glavna briga, zbog čega je kasnila do svih vijest o iznenađenju na koje je Šeksova grupa naišla.

Iako sam bio spreman, imao snage Admina nositi cijeli put, ne bunih se što se mijenjasmo.

 

                                    ***

Mogao sam, tako, i ja neko vrijeme biti uz nepoznatog čovjeka, kojeg Šeksovi nađoše, a u vezi kog već kružiše prve, vrlo neobične priče.

Prva prilka da ga vidim, odmah potvrdi kako dobar dio može da odgovara istini. Maskirna uniforma je bila i prljava i pocijepana, u svakom slučaju je ličila našim, kakve smo nerijetko viđali, uz jedan uočljiv, i lako objašnjiv detalj, sve oznake su namjerno skidane, sječene i trgane.

VIII - 50 / Prepoznao sam uniformu

"More, vr'ćaj konja, Abdul-Ćerim ago,

more, vr'ćaj konja, pišman će da bidneš!"

"More, ne ga vr'ćam, džan Stameno, mori,

more, ne ga vr'ćam, da znam da poginem!"

More, puče puška iz gusti orasi,

more, pa mi ubi Abdul-Ćerim agu.

More, ubiše ga vranjaski serbezi,

more, udriše ga među oči crne.

 

Šal me neplanirano zamislio. Dolazivši tek, izgledao mi je mirno, baš kako sam zamišljao da je nakon pada. Sada djeluje kao da je diran, pogledan, pa vraćen skoro kao složen. Maloprije nismo tu vidjeli tragova, sad već ima i naših, može biti da su ga i četnici obišli, ali i neko od nas.

Odmahnuh glavom, prebacujem šal, gledam desno. Džo jedini korača, upravo prilazi, trojica-četvorica su tu blizu, svi ostali gdje su se zatekli.

Salja se okrenu prema meni. Već sam zakoračio prvi korak, a zaustavio bi me, zbog izraza koji me podsjeti na trenutak povlačenja.

Još neki, koji su bliže, okreću glave. Vdjeli su ono što sve do prije nekoliko sekundi nadasmo se da nije bilo. Njihova ukočenost, ukočena zakretanja, tišina u kojoj prestaju zvoniti i tihi Džoovi koraci, pretvoreni u njegovo tupo spuštanje na koljena, ostavljajući čujne samo moje teške koračaje, kao da su zamjena za počasnu salvu koje neće biti.

Nisam ni ja želio po svaku cijenu vidjeti taj prizor, ali jesam pokazati da me nije strah. Pristao sam da mi mraz ledi suze na licu, i ipak prišao na svega par koraka. Donekle sam bio iznenađen gledajući kraj tijela i Enesa.

Palindromska

"Perica reže raci rep",
"Ana voli Milovana",
dva su naša najpoznatija palindroma.

Za prvi više ljudi zna,
neg je onih koji znaju
da je raca drugo ime za patku.
A drugome su, napredniji
brzo smislili blizanca, puno boljeg:
"Anja voli milovanja!"
(jebo Milovana)

VIII - 49 / Koliko je slučajnost

Sunce žeže, zapara je ljuta,

svaka travka tužna, zabrinuta.

Jedan cvjetak klonuo je žedan,

na toj suši hoće da s' osuši.

Al' po nebu strašan oblak juri,

cv'jet ga moli da tako ne žuri:

„Stan', oblače, orosi mi grudi,

da se život u meni probudi.

Stan', oblače, ti tako ne hiti,

stani, bolan, melem ćeš mi biti!“

Oblak njemu tiho progovara:
„Pun sam leda, dalje ići moram.

Kad se vratim, pomoć ću ti duši!“

Oblak ode, cvijet se osuši!

        Plan je jednostavan, podijeljeni smo u tri grupe, s obzirom da Major ponovo nije zvao Fahra. Ekovi će Vranovini doći s donje, lijeve, najteže strane, dok će ovaj put Lučku četu predvoditi Šeks lično, opet istim pravcem kojim ih je i Leha vodio. Tako da ćemo mi, sada brojniji za Sutka i nekoliko njegovih, kao i Enesa Ćedića kojeg više ne odvraćah, opet s diverzantima, kuda smo i jučer. Direktno na Donju Kapovinu, pa...

Kamiona nije bilo dovoljno, a nisu mogli daleko ni voziti, pa ih nismo ni koristili. Marširali smo ubitačnim tempom, mada sam se ja jedva otimao utisku da smo već davno trebali biti gore.

Sam izlazak je pokazao suprotno, nismo trebali ni žuriti, nikakvi nas novi tragovi ne dočekaše. Nadali smo se jednim.

Dok su sa strane stizale potvrde kako, sem naših, drugih tragova u blizini nema, Džo se čuo s Ekom i Šeksom, saznavši da i oni napreduju, shvativši to kao znak da mi nastavimo.

Na njegov poziv, rame uz rame s njim stadoh na čelo. I ostali se nisu previše razvlačili, skoro u koloni i bez zaustavljanja dođosmo do krivine ispod dozera, do mjesta gdje smo Tito i ja zalijegali. Iako smo slično išli i mi, sada mi se ovo doimaše preslobodnim, preopuštenim. Jesam Tita ovako vodio, ipak mi se čini da veći broj ljudi ne bih! Ali, sada je Džo taj koji vodi.

VIII - 47 / Zašto sam ostavio čovjeka

U Stambolu, na Bosforu,

a u svome b'jelom dvoru,

zaplakala Šećer-Đula,

Osman-paše vjerna ljuba:

„Osman-pašo, gdje si, mori,

za tobom mi srce gori,

Osman-pašo, gdje si bio,

gdje si vojsku izgubio?“

                                                                 23/24. decembar 1992.                                                                   

„U Bugarskoj, kraj Sofije,

gdje se ljuta bitka bije.

Oko Plevna Rusa mnogo,

tu sam, Đulo, iznemog'o.

Ja ne pijem šećer-kahve,

nit uživam kakve slave,

jer ja nemam nikog svoga,

osim Boga jedinoga!“

 

        Rijetki su uspjeli od noći otkinuti vremena za spavanje. Možda nešto, s rađanjem dana.

Nismo ni ustali rano kako je bilo dogovoreno, kako smo očekivali, željeli. Mene je posebno ljutilo, želio sam ovaj dan započeti što ranije, pošto ću u dnevniku, posebno u sjećanjima, prethodni ubilježiti kao jedan od najtežih u svom životu.

Ni najmanje mi san nije ustavljao najavljeni dolazak Majora, niti sam se za njega nešto spremao, bez obzira na savjete drugih. Sve do tada sam se nadao, a upravo zbog Admina se nisam ni plašio susreta s Majorom, i mene je više od drugih zanimala samo istina.

-          Hajde, Učo, prijatelju u nevolji, Major je stig'o – jedva sam dočekao Šeksov poziv – pokuš'o sam mu ja objasniti, al' ne htje ni počuti, presječe me odmah, veli „Dovedi mi tu bitangu“.

-          Razumijem da hoće mene čuti, samo mi nije jasno da ne ču i tebe, ja od svoje odgovornosti ne bježim, ali mi se ni tuđa ne nosi!

VIII - 45 / Sve drugo halalimo

Gorom jezde kićeni svatovi,

gorica im listom odgovara:

„Kud idete, kićeni svatovi,

kud idete, kud konje morite?

Umrla je lijepa djevojka!

Na umor' je majci govorila:

"L'jepo, majko, svate dočekajte,

sve svatove na rosne livade,

moga dragog u moju odaju;

L'jepo, majko, svate darivajte:

svakom svatu po boščaluk dajte,

mome dragom devet boščaluka,

i desetu moju milu seku"!“

 

Svjestan sam da ovo što sada radim nije ispravno, ipak sam riješen slušati intuiciju. Ona se slaže da ispravno nije, ali upućuje da tako treba.

I ne marim koliko će ih slijediti me. Za svoje znam, uvijek su, ali vjerujem i Pačovi da će, nije im on ni bio komandir, samo predstavnik.

Ne ljutim se ja na njega. Nisam ni kada sam, možebiti trebao, zašto bih sada. Sada, kada se pokazuje kakvim sam ga i poznavao. Jeste da ton nije prilagodio, galamom neće nikoga zaustaviti, ali ga razumijem.

Ako sam ja mogao u momentu pomisliti da se Leha šali sa mnom, zašto nije on da se ja šalim s njim. Kuko ih jeste doveo kosi, prije nego su vidjeli četnike ovi su počeli pucati prema njima. Mi smo ubrzo išli dohvatiti se kose, oni su već na njoj bili, jednako smo bježali naniže. Nije se javio vratiti sa mnom, nije jedini.

Kada sve saberemo, ovako ili onako, mi smo se povukli na rezervni položaj. I o tome obavijestili Komandu. Tek sada ga napuštamo.

Pačo je protiv toga. Da mene nije, odnosno moga trenutnog raspoloženja, siguran sam kako ne bi bio usamljen. A kada neko sam stoji na jednoj strani, teško će ikoga ubijediti da je baš on u pravu.

VIII - 44 / Nema ko drugi biti

Sinja magla po has-bašči pala.

Sinju maglu tri djevojke klele:

„Sinja maglo, raja ne vidjela,

kao što ga ni vidjeti nećeš,

jer zaklanjaš tri bećara mlada.

L'jepog Muju, za goricom sunce,

l'jepog Salku, sjajnu mjesečinu.

Enver-bega, rušpu pozlaćenu.

Drago mi je za goricom sunce,

al' još draža sjajna mjesečina,

a najdraža rušpa u njedrima.

Zlatnu ćemo rušpu raskovati,

od nje ćemo sate napraviti!

Sat će zvečat', Muji srce ječat',

sat će kucat', Salki srce pucat',

sat će sjati, Enver bolovati!“

Na prilazu Donjoj Kapovini, ponovo misli skrenusmo. Pitanju, šta nas tu čeka. Nekoj novoj brizi, suvišnome oprezu mjesta nije bilo. Dovoljno dugo nismo dolje ništa čuli, niti oni gore. Kako god da su se rasporedili očima su u pravcu kojim mi dolazimo. Kako to radimo, ne dajemo im izglede da nas zamijene s četnicima.

Čekali su nas, skoro jednakim nestrpljenjem koje mi imasmo gore. Jednake su i nade za ono šta ćemo jedni drugima reći.

Mi smo bili kratki. Prethodno sam samouvjereno rukom pozvao da se okupimo. Objasnili smo im dokle smo došli, zašto smo stali, gdje i kako, i koliko smo čekali. Zajedno nam je jasno kako je u ovoj našoj priči svoju ulogu odigrao i dozer, tačnije njegovo uništenje.

Eksploziju su i oni čuli, smijehom smo prekinuli njihovu pretpostavku šta je značila. Vjerujemo im da nisu još razmišljali da oni krenu - sada vidjeti šta je s nama, odnosno prepoznati nas - zoljom spaljene. Ne sumnjamo da su stekli odlučnost ne povlačiti se dalje odavde.

Zaposjeli su tri rova koja pokrivaju ovaj luk, lijevo i desno je Pačo poslao po trojicu, dok je on s puškomitraljezom bio u srednjem. On je jedini napuštao rov, kada je kod desnih išao provjeriti radi li se o Durićima. Iz lijevog rova nije imao poziva.