NI TEBE, DJEVOJKO, NEMA (Risto Tošović)

Sve tvoje je bilo kud trčiš,

kraj kovačnice, kraj bagrema.

Ali kovačnice više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam stazice kojim si brala

jagode dozrele u šumi.

Ali šume više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam lipe, tri druga stara,

sa dječacima gdje si se igrala.

Ali dječaka više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam čamac kojim si brodila,

Drinom uzduž i poprijeko.

Ali čamca više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam ljuljašku više kuće,

kad sam te k'o jabuku među grane bac'o.

Ali ljuljaške više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam tu noć krvoprolića,

i most gdje su klali u svanuća nijema.

Ali ni mosta, ni tebe,

djevojko, više nema.

Risto Tošović

(23.3.1923. Foča - 22.8.1986. Beograd)

III - 27 / Svjesni svoje nemoći

Ja iskopah bunar u avliji,
i posadih višnju na jaliji,
i zagledah konu na kapiji.

Nije prošla ni godina dana,
puhnu vjetar, slomi višnji grane,                                     
i presuši bunar u avliji.

Draga mi se za drugog udala,
da je za kog ne bih ni žalio,
već za moga najprvog jarana.

Kada smo se vratili, Mustafa i ostali su već bili otišli. Ispratili smo Šefedina, a ćutanje naših shvatili kao potvrdu da još nema novih informacija u vezi našeg odlaska. Iz dana u dan sve lakše prihvatamo tu činjenicu.

Ne mislim da se nešto promijenilo u nama, i dalje držimo kako ćemo prihvatiti sve, a ništa nećemo izazivati!

U nama nije, ali jeste oko nas. Grebak nam je svakako izgledao drukčiji od Trebove, samo nam se činio pitomijim. Ipak, iznenadio nas je brzinom promjene klime.

Do noći smo se nadali, očekivali lakšu, ponovo prolaznu kišu. Bili smo sigurni da će nam bajta izdržati.

Pogotovo, kad se činilo da joj vjetar nije mogao ništa. Ipak, zaljuljao je naše slabe gredice. Tako da glavni problem nasta kada se vjetar smirio.

III - 25 / Posljednji ga je vidio živog

Slavuj ptica mala
svakom pjesmu dala.
A meni junaku
tri tuge zadala:
Prva mi je tuga
što ja nemam druga.

Druga mi je tuga,
na srdašcu mome,
što me nije mlada                    
oženila majka.
Treća mi je tuga,
valja umrijeti!

Kopajte mi mezar
na ravnu sokaku.
Vežite mi đogu
za nišan kod nogu;
Nek moj đogo znade
da me više ne imade!

 

Pola sata, vedrih kao vrijeme, ispunili su nas malom ali nama itekako važnom radošću, dolazak gostiju je najbolja potvrda da ja naša gradnja ove, makar i privremene bajte imala smisao. Njena skromnost nas je izvela vani, gdje se pak javlja druga smetnja. Osnovne informacije smo razmijenili pa na jednostavan način rješavamo tu smetnju.

Dijelimo se u nekoliko grupa, više ćemo reći i čuti. Naravno da ću ja u šetnju opet sa Šefedinom, a još će nam se pridružiti Alija.

Ovaj put smo birali one priče, prisjećanja koja neće dublje roviti po duši. Takvo ćaskanje, prije svega, potrebno je njima dvojici. Jedan je bez braće, drugi bez gotovo cijele porodice, previše je minuta i sati u kojima se njihove misli same usmjeravaju!

Tu namjeru sam pokazao prvim pitanjem, novim pokušajem da riješim  koliko je ovdje doista gradskih momaka. Šefedin potvrdi da hi zaista nema mnogo, ali ima više od desetak, pri čemu naglasi kako nije baš lako vući takve granice. Od onih koje lično poznajem reče da su tu oba sina od nekadašnjeg nam nastavnika Opštetehničkog Džema Krvavca, Sabit i Kemo. Te još jedna braća, Osmo i Mirso Taranin. Vjerovatno ima još neki, a kad bi recimo i Šukovac i Susješno računali gradskim naseljima, ima tu Đuderija, Kolubara...

III - 15 / Čovjek je pametniji kad manje zna

Puče puška, puče druga, iz Carigrada,
da ubije Husrev-bega, na sred Sarajeva.
Govorio Husrev-beže: „Šta sam  skrivio,
dušmani me opanjkaše kod sultana mog.

Ja načinih medreseta i imareta,
ja načinih sahat-kulu, do nje džamiju.               
Ja načinih tašlihana i bezistana,
ja načinih tri ćuprije preko Miljacke.

Ja načinih, od kasabe šeher-Saraj'vo,
i opet me ti dušmani gledat' ne mogu.
I gora će prestat' listat', i voda teći,
a dušmana na svijetu neće nestati!“

Nas devet smo, Nasuf Durić je dobrovoljno prvi ostao uz ruksake, dosta brzo bili spremni, i već na svom prvom zadatku. Koji nije, i ne može biti zahtjevan, s obzirom da smo ga sami sebi dali.

Ravno cestom, ispod Dragomilića, stigli smo na mjesto odakle je Adem Durić već znao dalje. Tu smo tek malo predahnuli, dva puta saslušali Adema, a zatim se složili - kada smo već tu malo ćemo se prošetati i na drugu stranu.

Na Radavi, odnosno Bosanskoj međi, ili dokle smo već došli, također smo odmorili. Neće biti da je Adem i ovo dobro poznavao, ali se mogao orijentisati. Pomogao je i nama da se možemo snaći, za slučaj da naš boravak ovdje potraje, i da možda i nekud ovuda budemo trebali ići.

Malo sam žalio što vremena nismo imali više, jer sam bio skoro ubijeđen da ovdje nismo slučajno došli. Mislio sam na drugo, ali sam bio potpuno u pravu!?

 

III - 12 / Neću se predomisliti

Kaži, Namko, od kud si,
molim te ne prkosi,
drhtao sam kao prut
kad si sinoć dva-tri put'
niz moj sokak bježala u mrak.
Aman, niz sokak bježala u mrak.

Ja sam cura Mostarka,
imam sedam momaka,
jest', tako mi zdravlja mog
sve bih dala za jednog,
za Aliju sevdaliju.
Aman, Aliju sevdaliju.

Sinoć kiša sipila,
ja u dućan hitila,
da kupujem darove
za svekra i zaove,
za Aliju tutunkutiju.
Aman, Aliju sevdaliju.

Zalud, Namko, darove
kupuješ za svatove,
zlatan prsten Aliji,
lijepom sevdaliji.
Aliji, sevdaliji.
Aman, Aliji sevdaliji.

Aljo gleda Minkicu,
u majke jedinicu,
sve komšije pričaju
da ga sa njom viđaju,
s Minkicom jedinicom.
Aman, Minkicom jedinicom.

Kupio je dorata,
i azgina alata,
da ukrade Minkicu,
u majke jedinicu.
Minkicu, jedinicu.
Aman, Minkicu jedinicu.

 

Kako su Durići ostali zajedno, tako su učinili i Pekasi. Sem toga, ni jedni ni drugi nisu bili raspoloženi gubiti još vremena, šetnjom do izvora.

Ja sam samo sačekao da vidim kamo su se uputili. Vjerovao sam kako nama odgovara što je njihov izbor bio „uz šumu“, što sam odmah otkrio svojim partnerima za večeras.

-          Mi ćemo tamo, preko livade. Kad sam bio u Komandi, pit'o sam neke, misle da tamo ima najviše mjesta. A i najbliže nam je kad se vraćamo s vode.

Vjerovali su mi, a i ja sam, da ćemo se lako snaći. Zato nismo ni žurili, a sve prisutnija noć to nije ni dozvoljavala. Sem toga, nismo bili ni jedini koji sad idemo na vodu, ili s nje.

III - 10 / Probaćemo biti strpljivi

Majka Fatu u Derventu dala,
u Derventu, za bega leventu.
 
Pitala je ostarjela majka:
„Jel' ti, šćeri, obična Derventa,
je l' u volji mlađahni leventa?“
 
Njoj mi Fata u dv'je riječi kaza:
„Nije mene obična Derventa,
al' je mene prilična leventa!“

 

 

I to što su se oblaci počeli navlačiti uticalo je da nam se čini kako nas je noć skoro pretekla. A prvim koracima kroz šumu posljednje što bismo pretpostavili jeste da nas s druge strane čeka logor.

Prirodna tišina, svakome ko bi prolazio ovuda, ne znajući kud ide, dala bi za pretpostaviti da ničim drugim nije remećena. Jedino što možemo čuti jesu naši koraci. Pod nama šušti lišće, kako se večer bude spuštala to će se i jasnije čuti.

Da je duže ići ovom šumom susreli bi se i sa strahom. A što nismo odmah upali pod takav osjećaj zaslužni su Rasim i dvojica vodonoša.

Zato se nismo iznenadili kada smo čuli prve glasove, kao i kad nam je tmurnu tamu noći zamijenilo, ipak još uvijek prisutno dnevno svijetlo iznad livade na kojoj se pruža logor.

III - 9 / Kao braća

Oj moja, vodo studena,
i moja ružo rumena,
što s' tako rano procvala?
Nemam te kome trgati.

Ja bi' te majci trgala,
u mene manjke ne ima.
Ja bi' te seji trgala,
seja se moja udala.
Ja bi' te bratu trgala,
brat mi je otiš'o na vojsku.

Ja bi' te dragom trgala,
dragi je od men' daleko:
Preko tri gore zelene,
preko tri vode studene!

Do izvora smo imali manje od pet minuta. Bar još toliko se možemo i tu zadržati.

Jednom smo se vode napili, malo ćemo sjesti i uživati u klokotanju ovog planinskog vrela, da bi poslije dopunili čuturice i još se jednom napili.

Taman smo posjeli, izvoru priđe čovjek koga niko od nas nije znao. Dok je punio kanister, par puta je pogled skretao do nas. Nije progovarao, nije se čak ni upitao. Biće da je naviknut na slične situacije. Ko zna koliko je proteklih dana nepoznatih ljudi ovuda prolazilo, bilo mu pred očima, a svi su bili na proputovanju. Valjda je i nama sudbina isto pripremila!?

III - 5 / Nismo dugo čekali

Kofiljačo, moj debeli hladu,
Plave grade, moj veliki jade.

Đe u tebi hlada ne imaše,
osim bora na sred Budopolja,
i njemu su polomljene grane.
                                                                         12. avgust 1993.
Vješajući momci džaferdare,                         
a đevojke sa grla đerdane.

Gledajući njemu u vrhove,
s koje strane sunce da ograhne.

Uz svitanje zore su i temperature malo niže, zato smo se sami, i na vrijeme probudili. Budni, ali u tišini, puštamo zoru da iščezne, a ispraćamo i prve minute jutra.

Ako se po njemu dan poznaje, nije nam žuriti. Što se više razdani, sigurniji smo.

Na polasku je Adem prvi proučio „bismilu“, da bismo ga odmah svi popratili. I, za početak, lako se vraćamo na cestu.

 Nas dvojica, prvi. Tiho smo se provukli kroz granje, gledajući da izbjegnemo sve moguće šumove. Na samome smo izlazu stajali petnaestak sekundi, nakon čega smo sigurno iskočili. Odmah glasno pozvali i ostale.

 Nije ovo bila gluma, ni junačenje. Jednostavan, čisti osjećaj. Prema čistini i svježini zraka.

Čak smo bili sigurni da bi i svaka srna isto učinila. Nismo imali njihovo šesto čulo, ali smo znali kako za nas niko ne zna, ne čeka nas u čeki, samo nam je trebao osjećaj da u blizini nema nikog koga slučajnost ovuda navodi. U prokresu nije bio tako izražen...

II - 57 / Nije strah od smrti

Od kako je Banjaluka postala,
nije ljepša udovica ostala.

Kao što je Džafer-bega kaduna.
Nju mi prosi sarajevski kadija,
on je prosi a ona se ponosi.

Ona neće sarajevskog kadiju,
ona hoće banjalučkog bekriju.

Koji može dosta vina popiti,
koji može mnoge cure ljubiti.                                        

Nail je prvi shvatio o čemu se radi. Mi se još čudismo grmljavini iz vedra neba, on je već jurio najbližem grmenu, onom za kojim su do maloprije bili Zaim i Šemso.

Bez obzira što tada i mi shvatismo kako smo postali izloženi naletu četničke avijacije, od smijeha se nismo mogli suzdržati. Nail je previše žurio u traženju zaklona, bacio se skoro naglavačke - kao da u vodu skače. S obzirom na okolnosti, nije to izveo najspretnije. Iz gomile kamenja obraslog sitnim grmljem, virile su mu samo noge. Još se i koprcao, pokušavajući se bolje uvući.

Nije mu se dopao Šemsov i moj smijeh, još više ga je nerviralo što nismo slično reagovali, a mi smo se pravdali sačekivanjem Zaima. Na kraju smo mu se i pridružili, sporije i manje nespretno. Svakako je prvi nalet već prošao, a bombe su pale dovoljno daleko.

Znali smo da na tome neće stati, a nismo bili vidoviti gdje će sljedeći teret istresti. Na smijeh smo brzo zaboravili, ozbiljnost situacije nas je nadjačavala. Često smo mogli čuti kucanje sva četiri srca, svako i - klecanje svojih nogu. Ako nam je položaj za pješadijsku borbu bio dobar, za ovo nije ni najmanje. Ako bi samo jedna pala blizu nas...

II - 53 / Poslije, moglo je sve

                                             

Pod jasike povaljana trava
  O jeliko, jelo
  moje jagnje b'jelo

Nijesu je povaljale ovce
  O jeliko, jelo
  moje jagnje b'jelo
                                                        6. avgust 1992.
Povaljali Jovan i Jovanka
  O jeliko, jelo
  moje jagnje b'jelo

Donjim poljem, i Orlovim kršem
  O jeliko, jelo
  moje jagnje b'jelo

Poslije doručka, nismo izdržali a da se ponovo ne prošetamo do bungalova. Da nas vide s puškama, a možda i nešto novo čujemo.

Razliku smo i sami osjećali, ali je tu još više dolazila do izražaja. Koliko god se mi osjećasmo i ponosnije i sigurnije, važilo je i za one koji nas gledaše. Posebno za žene koje su donedavno bile u logoru, koje su o nečemu ovakvom razmišljale, koje su obradovane vidjevši nas naoružane.

Možda je ta razlika na nama ponukala njih da se još ponečeg sjete iz logorskih dana. Lakše su pričale, čini mi se, a i nama je bilo lakše slušati ih.

Meni najzanimljivim se učinilo opisivanje jednog posebno teškog dana. Prethodno su ponovile koliko je po njih bilo strašno svaki put kada bi neki od srpskih vojnika poginuo negdje, tada su, sem što su muškarce iz KPD izvodili, mučili i strijeljali, jedni posjećivali i njih u Partizanu. Tada su bila najjača maltretiranja, silovanja, prijetnje. Osim tih, još je jedan dan bio potpuno ispunjen strahom, zebnjom, bojazni da su najbliži smrti, i još gore najstrašnijim mučenjima.

II - 49 / Prije i poslije

Posidjele tri djevojke,
kraj Vrbasa, vode hladne.
Ona jedna svilu prela,
ona druga sitno vezla,
onu treću majka klela:
"Gdje si bila, viš' ne bila;
Gdje s' hodila, ne hodila!" 

"Nemoj mene kleti, majko!
Sjedila sam kraj Vrbasa
i gledala po Vrbasu:
kako voda čamac baca,
i u čamcu tri junaka!
Na jednom su sjajne toke,
na drugom su zlatne ploče,
u trećeg su crne oči.

Što s' u onog sjajne toke,
ono će mi djever biti.
Što s' na drugom zlatne ploče,
ono će mi svekar biti.
Što s' u trećeg crne oči,
ono će mi dragi biti!

 

Potvrdile su da je i treći četnik u Trošnju poginuo. Nisu znale da li na licu mjesta, ili naknadno usljed ranjavanja, tek je do njih u logoru došla informacija o trojici poginulih. Više o tome nam nisu znale reći, ali je nama dovoljno.

Nije nas iznenadilo što su četnici pokušavali nagađanjem pogoditi ko je toga dana bio tu. Sigurne tragove nismo ostavili, ali ni prevelika tajna nije ko je od nas mogao imati toliko hrabrosti.

Zato smo lakše primili i sljedeće saznanje. To u Trošnju je četnike učinilo vrlo kivnim, tražili su odgovor. Za nešto vojničko nisu imali hrabrosti, ostalo im je to što su imali u logoru. Srećom, posjeta Crvenog krsta se već dogodila. Petoricu najstarijih dječaka, svi otprilike trinaestogodišnjaci, moga brata Elvina, pa Adisa Pekasa, sina poginulog Muja, zatim Damira Odobašića, sina Latifa i Fadile, te Sanela Barlova, Ibrovog i Fatiminog, kao i Adnana Barlova, Adinog, čak u četiri navrata su izvodili na strijeljanje. Ono što je važno, svaki put su se živi vratili, a ono što su u međuvremenu preživljavali, i bez priča se može naslutiti...

Žene i djevojke su odvođene i dalje, sad još češće. O postupanjima prema njima, nismo ni očekivali da ćemo večeras detaljnije čuti. Ovaj naš susret zaslužuje da prođe bez toga!

II - 46 / Koliko je pametno

Pogledaj me, Anadolko,
Muhameda ti,
ja ću tebi sevdalinke
pjesme pjevati.
Hraniću te bademima,
da mi mirišeš,
pojiću te đul-šerbetom,
da mi uzdišeš.

"Alaj imaš ruse kose,
žališ li ih ti?"
"Da ih žalim, ne bih dala
da ih mrsiš ti!"
"Alaj imaš b'jelo lice,
žališ li ga ti?"
"Da ga žalim, ne bih dala
da ga ljubiš ti!"

"Alaj imaš crne oči,
žališ li ih ti?"
"Da ih žalim, ne bih dala
da ih mutiš ti!"
Alaj imaš medna usta,
žališ li ih ti?"
"Da ih žalim, ne bih dala
da ih ljubiš ti!"

 

Televizijski program se nastavlja. Slijedi javljanje iz studija, o najnovijim dešavanjima na ratištima. Poslije će ponovo neka patriotska pjesma. Shvatamo kako je taj kolaž, red informacija pa red muzike, sličnih priloga, trenutna televizijska šema. Što definitivno mnoge zadrži duže uz ekran.

Međutim, znam da će uvijek biti i onih kojima do pjesama nije, koji se osjećaju kao Alija sad. Zbog njega salu napuštamo ranije. Ionako u ovakvom ambijentu ne bi mogli pričati.

Ramo i Ada predložiše da razgovor obavimo uz šetnju. Hodaćemo do susjednog hotela „Smuk“, i nazad.

-          Prvo mi jedno pojasnite – prvi probijam tišinu noći – sve kontam, nikako da skontam. Čujem, tako sam razumio, ovo je Bjelašnica. Kad smo pošli, rečeno nam je kako idemo na Igman. Sad ga niko ne pominje. Nije da me previše zanima, haman mi je svejedno, samo me buni. Inače, to ja radi dnevnika. Znam da ću večeras puno toga čuti, htjeću sve najbitnje zapisati. Glupo mi da pišem Igman, ako smo na Bjelašnici.

II - 44 / Još je živa nevolja

 

Oj Zekija, čuj šta sam usnio,
san usnio - ja te zavolio.

U snu sam te ljubio, grlio,
san usnio - ja te poljubio!

Sad mi, stalno, evo svake noći,
svake noći dolaziš na oči!

Oj, Zekija, nemoj mi se kriti,
kad će sanak pusta želja biti!

  /Ismet Alajbegović Šerbo/

Stižemo pred Babin do. Dočekuje nas puno ljudi znatiželjnih pogleda. Ako nas nije zanimalo ko su oni, njih mi jesmo.

Počinju nas poznavati, prozivati imenima. Čujem da neko izgovara Nailovo, zatim i Alijino ime. Kako je nas adeša bilo puno, to me nje čudilo kada čuh i svoje.

Pogledom tražim hoću li ja koga poznati. Zastajem na jednoj grupi, tu su Kemura, Ramo, Sakib Glušac...

Nastaje prava gužva. Međusobno se pozdravljamo, sa znanima i neznanima.

Tražimo vode. Saznajemo kako je to jedan od problema ovdje, ali nam se izlazi u susret. Nema većeg sevapa od žedna napojiti. Osim toga, kada se odmorimo, svakako ćemo prošetati do česme s koje se i oni snabdijevaju.

II - 39 / Nije prijatno ni poželjeti

Sarajka djevojka, majci plakala:
Ne daj me, ne daj me, majko, daleko!

Osta mi, osta mi, cv'jeće nejako.
Ko će ga, ko će ga, majko, zaljevat'?

Izjutra, izjutra hladnom vodicom,
uvečer, uvečer, rosnim suzama!?"

Braća Ušto su znali svoj posao. Razumjeli su upute onih momaka, a i sami su poznavali i ovaj put. Nećemo svraćati na Grebak, idemo kroz Trnovo. Žurićemo, pokušaćemo, za svaki slučaj, u grad prije mraka.

Teret mi nije utužio, činilo mi se kako bih bio kadar nositi ga do Igmana, ipak sam bio među najsretnijima kad je najavljena pauza.

Nisam mario šta bi drugi mogli reći. Do sad sam šutio, osjećao sam pravo na ovo. Nisam lagao, niti se Boga bojao. Nisam rakiju nosio da bi se napili, već da povratimo snagu!

Iznenadio me broj onih koji nikako nisu željeli, skoro polovina. Zato su ostali bili sretni i zahvalni. Vidio sam da je i sama pomen već djelovala. Računica je prosta, stalno ćemo tjerati tijelo da izdrži do sljedećeg zaustavljanja, kada će ponovo biti nagrađeno jednim gutljajem.

II - 36 / Bistrica nije neukrotiva

Kolika je Musluk voda, rijeka,
zanijela moga dragog lijepa.

Da mi Bog da sto godina vijeka,
neću sresti nikad tako lijepa.

Da mi Bog da, da se s njime sastanem,
barem jednu zimsku noćcu do zore,
ili jedan ljetnji danak do podne.

Kakve su mu karakršli obrve,
pod obrve crne oči za noći,
pod očima b'jelo lice za dana.

 

Još sam ubrzao, kako bismo ove ispred pristigli prije nego se oni zabrinu. Neugodan miris nas duže prati nego koliko nam je trebalo da ga osjetimo. Duboko nam se usadio u nozdrve, u svijest još dublje! Moglo je biti da gore leži bilo ko od nas, a da oni žure ovuda zaboravljajući nam i fatihu proučiti...

Bio sam pomislio kako ćemo ovaj neprijatni miris nositi sve do Igmana, kad nas dočeka huk Bistrice. Nisam znao da je tako blizu, nisam vjerovao da ovako miriše! Nikad prije nijednu rijeku nisam čuo kako miriše!

Bistrica, prijelaz preko nje, sad nam je najopasniji dio. Sve glasnije huči, naša napetost raste. Bliži se posljednja prijepreka koju trebamo savladati. Moleći se i učeći, ko šta zna, pristižemo ostale.

Zajedno čekamo Halila i one s pištoljima, našu malu izvidnicu. Povoljne vijesti.

II - 34 / Na kamenom ognjištu

Hladan vjetar poljem piri,
a na zemlju pada noć.
Iz oka mi suza blista,
jer od tebe moram poć'.
  Ah, ne idi, ne idi, ostani tu,
  moj mili dragi, na mome srdašcu.

Čovjek ne poznaje sreću,
dok u njemu ona spi,
al' kada je on izgubi,
onda gorke suze li'.
  Bolujem, patim, u čežnji mr'jem,
  jer žarko ljubim onog kog ne sm'jem.

Ne sjećam se sna, ali mora biti da sam ga malo dodirnuo. Nisam čuo da je neko zovnuo pokret. Krenuo sam za ostalima.

Odmah se pokušavam orijentisati, opet se vraćamo. Idemo prema katunu!

Izgleda mi da smo nešto manje oprezni. Do mjesta gdje smo prvi put zastali, i dalje - dok smo se spuštali naniže. Tek kad smo u potoku skrenuli lijevo, nekako i mi na začelju čusmo da sad obilazimo njihovu stražu. I da ćemo se ovako ušetati u logor. Ne shvatam to, ali šutim i idem s kolonom.

Sve mi je čudno. Naglo, pod štitom mraka, prelazimo cestu i skupljamo se pred jednom velikom kolibom. Skoro pomislih kako je Igman odavde jednako udaljen kao i Goražde što bi...

II - 28 / Izdaja

Pričala mi kona tvoja,
proscima te kad su dali,
da si draga zadrhtala,
k'o na grani listak mali.

Kad ti suza vrela kanu,
niz obraze prerumene;
Oh, da li si, draga, tada,
sjetila se tužnog mene.

Oh, znam, jesi, jer i ja sam
more suza tada lio,
i u tome burnom moru
svoju sreću utopio!

/Musa Ćazim Ćatić/

Našli smo Zaima Barlova raspoloženog za priču. Mada će se većim dijelom poklapati sa Suljom, nismo ga prekidali.

Detaljnije je govorio o onome što je prethodilo zasjedi. Pratnja, na čelu s Belcom i Kercom, išla je samo nekoliko metara ispred. Tako je bilo dogovoreno, kao tu se nije očekivala opasnost. Tek su kasnije trebali odmaći. Glavnina je trebala odmarati, dok ovi ispitaju Bistricu i obezbijede prijelaz.

Po Zaimovoj procjeni, moglo je biti dvadesetak četnika. Nije isključivao ni mogućnost da se radilo i o puno većem broju, nije bio siguran.

I za poginule je čuo samo za petoricu. Ismet, Nedžib i tri Jelečaka. Ni on nije znao njihova imena.

Dosta smirenije je opisivao i samu zasjedu. U sekundi su svi zalegli. Nekoliko prvih je pogođeno. Pomenuti Balić, i jedan Jelečak pali su na mjestu mrtvi.

II - 16 / Olakšanje nije izostalo

Kad ja pođem u Stambol čaršiju,
     čuješ li me, jangine,
     u Stambol čaršiju!

Da ja kupim iglu od biljura,
     čuješ li me, jangine,
     iglu od boljura!

Da sašijem jorgan od behara,
     čuješ li me, jangine,
     jorgan od behara!

Da pokrijem sebe i bećara,
     čuješ li me, jangine,
     sebe i bećara!

Bećar spava, oči ne zatvara,
     čuješ li me, jangine,
     oči ne zatvara!

Remzija se već spuštao obližnjoj stijeni, dok sam se ja prvo povukao objasniti Aliji i Mufu naše namjere. Bez obzira na njihovu zbunjenost i vidno neodobravanje, nisam čekao i da čujem to što oni misle.

Uskoro sam bio uz Remziju, kako bih čuo njegov plan:

-          Spuštamo se ovom uvalom lijevo. Odatle se brzo prebacujemo onom žbunu. Zatim ćemo strčati do onih šljiva, ondje ne bi trebalo da nas vide. Zatim se, sve onom kosom, penjemo do „u pravca kuća“. Dalje možemo i prepuzati.

 

Niti sam imao primjedbi, niti bolji plan. Zapravo, to je bio i jedini mogući način da se neprimijećeni privučemo. Do mjesta odakle smo planirali puzati nije ni bilo opasnosti, dalje računamo i na sreću. Nije lijepo razmišljati kakva bismo bili meta njihovom mitraljezu ili artiljeriji, ukoliko nas primijete.

Bar taj prvi dio sam razmišljao o nečemu drugom. Činilo mi se kako osjećam dio uzbuđenja, kojeg su imali kada su opkoljavali one u Trošnju...

II - 12 / Nije teško zapamtiti

Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pljevaljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pljevaljke su spavljive!

Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Pr'jepoljku!"
Nećemo je, nećemo,
Pr'jepoljke su gušave!

Elem reše bijele,
bijele se djevojke.
Hoće l' nama jednu dat'?
"Daćemo vam Uhćupku!"
Hoćemo je, hoćemo,
Uhćupke su pjevljive!

Kada smo se u tom sklonjenijem dijelu sela konačno svi iskupili, otkriven je prvi problem. U selu nismo zanoćili svi sa spiska. Falila su bar petorica-šestorica.

Da bi se spriječila očekivana negodovanja, Mujo se dosjetio najaviti i naše rasterećenje. Prema tom, novom planu, organizovaćemo se u dvije grupe. Jedna angažovana, danju na položaju a noću na straži. Druga bi ostajala u selu, kako bi sutradan bila potpuno odmorna.

Lako smo se podijelili. Prvo će na liniju oni s puškama, mada je u nekoliko slučajeva naređeno posuđivanje. Jer, gledalo se i da na okupu ostanu vidljiva prijateljstva.

Tako, nas četvorica danas odmaramo. Svi ostali „naši“ idu.

Određena su i dvojica koja će do Trebove, zbog hrane i obećanih pušaka.

Dato nam je i pola sata da se rasporedimo u ovih nekoliko praznih kuća. Ne znajući šta je ostalima na umu, nas četvorica smo se ponovo odvojili. Svidjela nam se jedna mala kućica. Ispod veće, u koju su se nagurali ostali.

II - 8 / Nimalo kajanja

Mala Fata, ali plemenita,
pute gradi preko moje bašče.
Vodu nosi sa moga bunara.
Da te mogu uhvatiti Fato:

B'jelo bih ti lice obljubio,
crne bih ti oči posisao,
ruse kose bih ti pomrsio.
On mislio niko ga ne čuje,
slušala ga pomalena Fata.

Slušala ga pa je govorila:
"Možeš, ago, ako ti je drago.
Al' u tvome dvoru, ne u mome.
Kad me vjenčaš, ljubi i obljubi.
Ak' ne vjenčaš, samo me poljubi,
da nas mlade crna želja mine."

Sam početak marša nije bio naporan, usiljen, odabrani tempo nije ni blizu kakav smo zamišljali. Bit će kako i nije nužno žuriti, razmišljam da je neko sve dobro isplanirao, vjerovatno postoje dionice koje se trebaju proći noću. A valjda nam treba vremena da se zagrijemo.

Također, nismo se dugo kretali ni uobičajenim putem. Brzo smo skrenuli desno, suprotno od onoga što smo svi očekivali. Ako su na Trebovoj ostali oni koji ovo nikako nisu shvatali kao Majorove zamisli, više ni mi nismo bili sigurni.

Teren je bio blago naget, vrijeme vrlo ugodno, toplo ali ne previše, i dok je tako nemamo razloga se žaliti.

Prvi odmor smo očekivali ranije. Uslijedio je tek po silasku u dolinu, poslije više od sata hoda, pred kraj - i nakon što smo išli dosta ubrzanijim tempom.

II - 5 / Najbrži način

Široka kita rakita,
široko polje prekrila,
jednog mi kraja ne stigla.
Otud mi idu svatovi,
svatovi Šemsi-begovi.

Pred njima bego Šemsi-beg,
na ruci nosi sokola.
Šemsi-beg pusti sokola,
da vidi gdje će panuti!                                

                                                        17. juli 1992.

Izvi se soko visoko
i klonu mladoj na grudi.
Gledala mlada sokola,
iz oka suza kanula:

„Sokole, pitom' sokole,
puče mi srce na dvoje;
Do sad sam majku dvorila,
od sada pitom' sokola!“

S jednim ni ja nisam računao. Zaboravio sam na ono što je jučer Sejo Bajrović kazao!

Momak zadužen za provjeru ustajanja, jutros je baš poranio. Takva je bila naredba, džaba smo mi sinoć dugo u noć ispredali svoje ideje.

Za razliku na neke ranije primjere ovaj put smo brzo uvidjeli da se ova naredba odnosi na cijeli logor. Na doručku se nije pravila gužva, nije bilo uobičajenog rasporeda, na liniju podjele se išlo kako je ko pristizao. Nije bilo moguće pogledom pronaći nekog ko tačno zna šta je iza svega toga, ali se većina nadala kako je sve povezano samo s pokretom civila.

To se činilo i zbog mjesta postrojavanja, pokraj onih stećaka, bez obzira što su pozvani samo muškarci. Majora nije bilo, pa niko nije želio vjerovati da bi iko preko njega preduzimao bilo šta drugo.

Ja se - kao još nisam bio probudio. Sumnjao sam u odanost i Majoru, sada gledam kako se svi okupljamo oko Admira. Da li iza svega stoji samo briga o porodicama, da li će ovakva poslušnost trajati samo dok su i civili tu?