IV - 35 / Miris paljevina

Đaurko mila, tuga me mori

za oči tvoje što suze rone.

 

Ustašca tvoja, prepuna baja,

ah, dođi, dođi, sred zagrljaja..

 

Čuj kako srce umilno tepa,

ljubim te, ljubim, Đaurko l'jepa.

 

    /Osman Đikić/

 

 

 

Ipak, probudih se suznih očiju. Bilo mi žao tespiha, koji mi se prosuo. Nije utjeha to što brzo skontah kako se to zbilo samo u snu, još manje zbog činjenice da to nije bio ni moj žuti, niti Mufov crni. Već crveni, kakav je i jedino mogao u san doći. Prosuo sam ga, što može samo slutiti nečem lošem, dok crvena boja najavljuje kako se ta nedaća ne misli baviti!

Zbog svega mi se danas na položaj nije išlo. Ali ću morati, moje bi objašnjenje teško iko prihvatio. Bar mi je bilo drago da su ostali preboljeli jučerašnji dan, odnosno sve ono što je skrivao. Samo sam im se trebao nekako pridružiti.

Nisam očekivao da će mi u tome najviše pomagati Admin. Tek je on, između svih, primijetio moju povremenu odsutnost mislima. Mada je griješio u razlozima, prijao mi je kratak razgovor s njim.

-          Sve je ovo fino, samo da se nešto počne dešavati – počeo je zagonetno.

-          Zavisi, nekad je bolje ne izazivati sudbinu – ja sam još bio u kontaktu sa svojim snovima.

-          Bolje je i sudbinu izazivati, nego dopuštati njoj da prva počinje! Shvati, zar nije lakše diverzantima, oni sami planiraju gdje će i kako, ne čekaju ovako, da budu napadnuti!

-          Ne čekamo ni mi. Vjeruj da me, s te strane, ni malo nije strah. Ja duboko vjerujem Majoru, znam da on zna šta radi. Vjeruj mi, nije on nas bezveze ovdje doveo. Ni nas ni minobacače. Ja ti kažem, neće diverzanti biti jedini kojima će se Sutjeska i Zelengora diviti i ponositi. Još, osjećam i kako taj dan nije daleko!

-          Džaba, ja bih više volio da sam ost'o s diverzantima!

-          Bio si s njima!?

-          Taman me Šeks i Ćuza bili prihvatili, babo mi ne dade. Ubjeđivao ih cijelu noć, na kraju me oni vratiše. Šta sam mog'o? Poslije me još dade da pomažem Buzdu, a meni se nije piskaralo. Tražio sam da me rasporede u neku četu, ali se on opet umiješao. On je kriv što sam ja sad ovdje. Mislim, bih i ja njega da razumijem. Ima slabo srce, a brat mi nije ovdje. U Njemačkoj je. Zato se babo sad kao brine za mene, a zapravo pretjeruje. A meni je i najžalije što nisam s bratom.

-          Je l' ti brat stariji il' mlađi?

-          Mlađi. Dvije godine.

-          A, ako nije tajna, otkud on u Njemačkoj?

-          Mi smo oba bili u Sarajevu, tamo i išli u školu. Ja bio nastavio fakultet, ovamo došao za bajram...

-          Kao što moj brat Fehim nije! On je, za razliku od mene, studir'o redovno, im'o ispit. Ipak, iako bi trebalo da je razlika, eto to nam je zajedničko. Ne znaš ti za svog brata, ne znam ja za svog. Doduše, ne znam za dvojicu, najmlađi je bio zarobljen pa razmijenjen. Ali, barem mi je Mufo ovdje.

-          Kol'ko je to vas ukupno?

-          Četiri. Mislim, od istog smo oca, a različitih majki. Samo smo ja i ovaj u Sarajevu rođena braća. Mada se nikad nismo razlikovali tako, vjeruj da se i Mufo i ja jednako nadamo kako ćemo ih jednog dana vidjeti.

-          Znam. Tako i ja često o svom bratu razmišljam. Eto, njega je sudbina odvela odmah. U Njemačkoj mu je sigurno fino, ali bih ja volio da je ovdje pored mene.

-          Ne znam šta bih ti rek'o. Ja bih, mislim, volio da su moji vani. Čak i Mufo. I da znam da su dobro. A što se, opet, toga tiče, ko je već ovdje, od onih koje znam, volim da smo skupa. Svaki taj mi je kao brat! Je li, koliko si ti ovih momaka znao odranije?

-          Onako... Skoro sam ih sve znao imenima, i iz viđenja. Ovdje sam uglavnom samo ljeti dolazio, kad se tu dosta i radilo, pa nisam baš ni mogao stići da se sa svima bolje upoznam. One najbliže, komšije, i to ovu našu generaciju...

 

Njegove zadnje riječi su se stopile s meni dobro poznatim mirisom paljevine. Ni njemu nije bio sasvim stran, s tim da se on brže snašao oko pravca.

-          Vrbnica – govorio je glasom koji pokazuje sigurnost – naši su zapalili Vrbnicu!!?

 

Neko je vrijeme Admin gledao u mene kao u nekog ko bi morao znati više nego on, očekujući da tako nestane i ono malo dilema kod njega prisutnih.

Nisam smio pogriješiti, pa sa svojom ocjenom nisam žurio. Najprije sam još jednom priznao kako bolje poznajem kartu nego sam teren. Što je Adminu bila prilika da provjeri i svoja sjećanja na ova područja.

Izašli smo na obližnju kosu, miris paljevine se osjećao jače ali još uvijek dim nismo vidjeli. Čekajući, nije na odmet da on mene podučava, to što ipak dosta bolje zna.

Admin je pokazivao na jedan vrh podno Trebove kazavši kako se radi o Oštroj Glavi. Dodavši da je ispod smješten zaselak koji je vjerovatno i ime dobio po tom vrhu, Zaostro. Naglasivši kako je taj zaselak trenutno najpoznatiji po tome što je u njemu rođen Major. Što sam ja propratio uzdahom, ali i suvišnim riječima koje samo potvrdiše raniju konstataciju, i Zamršten u kojem smo trenutno donekle se može smatrati Trebovom. Admir nije dao komentar, ali sam njegov polukrug rukom razumio kao „Sve ovo je Trebova“. Nakon čega je nastavio pokazivati i ostale, pravce gdje bi se trebali nalaziti Kruševo, Halovina, potom Štavanj, Brajkovac, Grandići, zatim Radutovina, i na koncu Vrbnica.

Sve vrijeme je pratio hoće li ga Oks, ili možda Zaim negdje ispraviti. A kako se to nije desilo ostalo je da svi još jednom potvrdimo kako miris paljevina doista dolazi iz pravca koji je Admin odmah naveo.

-          Ama, i meni dolazi iz Vrbnice – nisam mogao sumnjati u Adminovu procjenu, ujedno sam vjerovao i svom nosu, tek sam odlučio malo proširiti cijelu priču – samo mi ne ide u glavu da smo to mi uradili.

-          Meni bi teže u glavu išlo da su četnici! – Admin ovo reče sa posebnim smiješkom, podsjećajući na ono o čemu ranije pričasmo.

-          Sve je moguće – Zaim se našao između naših misli – i da su četnici zapalili svoje selo da ga mi ne koristimo, ali i da smo mi to uradili, da im se odvuče pažnja, da im se pokaže da smo i mi ozbiljna vojska, da misle kako ćemo ih možda napasti.

-          Ko zna, možda i hoćemo – i Oks je o tome razmišljao – zašto bismo inače dobavljali svo ovo naoružanje, i mi silazili ovdje.

-          Ono je bolje ako je ovo naše djelo – meni je ostalo da elaboriram – mada, opet, ako već nešto planiramo, nije pametno da ih upozoravamo ovako. Ne znam, kako smo otpratili civile, i otkako dogonimo oružje i brašno, stalno se stidljivo pominje neka naša ofanziva. Daj Bože da je to!? Ipak, kad je Major tu ja sam naučio da previše ne trošim svoju glavu.

-          Ne moraš glavu, al' hajde se ti prošetaj do Sutka – Admin je bio nestrpljiviji – čuj šta će on reći, možda ćemo se pakovati za nazad u logor, tamo nam se lakše braniti ako nas noćas napadnu.

 

Njegova ironija mi se nije dopala, ali je suštinski bio u pravu. Usput se podsjetih na svoj san, te žurnim korakom krenuh.

 

 

Oštra glava, pogled preko sela

 

 

 

IV - 24 / Samom mi se nije išlo

Da mi je znati bože moj,

gdje se nalazi dragi moj.

 

Da mi je znati da pije,

spremila bih mu rakije.

                                                2.septembar 1992.                                          

Spremila bih mu rakije,

da mi se malo opije.

 

Spremila bih mu mezeta,

sa svoga srca lezeta.

 

 

Nije jutro uvijek pametnije od večeri, nekad su isti. Što sinoć naumih, jutros uradih. Samo sam se na trenutke premišljao. Dade mi se sinoć brzo zaspati, ali ne i - ne buditi se.

Ovaj put me nisu budile moje misli nego galama iz komšiluka. Razaznao sam odmah da pjevaju. Ne od jada, ne od muke. Pjesma je bila vesela, onoliko koliko su to i oni bili. A znao sam da uzrok nije ono što su oni u izviđanju vidjeli, već što su našli.

Teško je drugo bilo i očekivati kad su u izviđanje išli Sutko i Redžo. Sutko je jučer ustao ljut, a Redžo je to znao iskoristiti. Ideju je imao od kada smo sišli, bolje rečeno otkako smo Pelu sreli, samo je čekao pogodan trenutak.

IV - 22 / Tri vijesti

 Ićindija, hita haberdžija,

sad će dragi iz čaršije doći,

nekom doći a nekom ne doći.

 

Otiš'o je šeh'ru Sarajevu,

da mi kupi beaz anterije.

 

Ja sam dragom govorila mlada:
„Nemoj, dragi, mnogo poharčiti.

 

Na mladinu ruha ne trebuje,

uza skute, draganove prute,

uz rukave, šefteli behare.“

 

 

 

Koraci mi nisu bili najsigurniji. Ne znam je li Sutko osjetio moju lakomost i jačinu cuga, ali ja se osjećah ružno. Ni najmanje mi nije žao što sam time umanjio Sutku, već što ovakav dolazim pred ostale, sa mnom određene da ostanu. Ja sam svoj ostanak kupio jeftino, njima je ostati tek tako...

Usporio sam korak, čak sam se namjerno i malo isprljao kako bih prvo produžio pored kuće, do vode. Da bih očistio pantalone i čizme, ali i umio lice. Uspio sam sebi narediti da pokušam biti bar malo pristojniji kad ovima budem saopštio zbog čega sam zvat i šta je odlučeno, nego što je to Sutko prema meni bio.

-          Imam tri vijesti – sa smiješkom sam ulazio u kuću – prvu ću odmah reći, ovo današnje postrojavanje je zbog potpisivanja zakletve, zato se bataljon postrojava. A što se druge dvije tiče, jedna je loša za mene, a druga za još trojicu. Šta ćete prvo da čujete?

-          Tu svoju – nakon par sekundi, Zaim progovori, također sa smiješkom.

IV - 19 / Neko od iskusnijih

 

Svaka tica gn'jezdo ima,

u njem sanak boravi.

A ja jadna sanka nemam,

na čardaku ležeći.

 

I na dragog misleći.

Što li radi, đe boravi,                     30/31.avgust 1992.

što l' mi ne dođe?

 

Kud god koja tica prođe,

ja je tužna ispratim.

Kada koja zv'jezda pane,

ja je budna dočekam.

 

 

 

Adil Kovačević je još  dječačić, tek da se zamomčio. Ali je pokazivao izuzetan ponos, nešto što se i kod znatno starijih teško sreće. Nadam se kako mu to neće biti smetnja da bude među nama korektno primljen.

Poslije samo jednog, današnjeg dana, koji je varao kako će naš boravak ovdje biti satkan od onih koji će redom ličiti jedan na drugi, u kojem smo dovršavali i uljepšavali već urađeno na položajima, u kojem je za promjenu palo nekoliko četničkih granata, tek da nas podsjete da je ipak rat, ne toliko blizu ali dovoljno da se zametnu priče o potrebi rovova i u selu, njegov smiraj je nagovjestio prva pomjeranja naše ukupne situacije. Mada se i meni u ovom trenutku to čini skoro beznačajno, negdje me golica osjećaj kako ovo može biti ona mala grudvica koja je u stanju pokrenuti cijelu lavinu.

IV - 18 / Sva pravila imaju izuzetke

 „Oj, divojko, imaš li jarana?“

„Bolan bio, ko je bez jarana!

 

Koliko je u godini dana,

toliko je u cure jarana.

 

Da joj svaki po jabuku dade,

curi hrana za godinu dana!“

 

 

 

Osjetio sam selo, doživljavam položaj, razmišljam o odgovornosti. Svojoj. Sve do sada sam bio samo dio grupe, kolone, izuzmem li s Buljanom lutanje okolo Zelengore, gdje ipak nisam komandovao nego se zajedno s njim snalazio. Ono na Grepku ako i nazovem da sam bio u ulozi komandira moram biti iskren kako i nije bilo kakve odgovornosti, opasnosti.

U bivšoj vojsci jesam, pošto u mojoj klasi ne dobismo rezervnog podoficira u komandnom vodu, osjetio taj neki mirnodopski nivo. Ali kako drugog iskustva i nemam razmišljam šta mogu uzeti iz toga a da mi sad bude neki osnov u cilju da odgovorim svim zadatcima koji me vrebaju. Znanje znam da posjedujem, ali nisam postavljen za računača već za komandira voda.

IV - 13 / Pitanje je bilo na mjestu

 „Zora zori, p'jetli poju,

pusti me, draga moja, da idem!“

 

„Nije zora, već je hora,

ostani, dilber-dragi, kraj mene!“

                                                                  

„Ezan uči sa munare,

pusti me, zlato moje, da idem!“

 

„Nije ezan, već Murtezan,

prilegni, dilber-dragi, kraj mene!“

 

 

 

Osjećam kao da je i Mufov pogled ušao za mnom. Ne okrećem se. Da ja prvo prezadužim pušku, štedeći suze za momenat stvarnog rastanka.

Svejedno mi je šta ću dobiti u zamjenu. Čini mi se da ne postoji ništa što bi me moglo učiniti srećnim, ništa što bi bilo blizu da zamijeni moju istočnonjemicu. Bilo koju mi daju, Mufa ću i dalje imati u mislima.

Zato i držim pogled oboren, da se ne primijeti kako mi je Mufo važniji od nove dužnosti, koju sam ipak srcem prihvatio. Dođe mi da zamolim Murata Fuluriju da požurimo, da što prije izađem i zagrlim brata, kažem mu koliko ga volim, i koliko sam ponosan na njega.

IV - 10 / Možda sam i zaslužio

 

Na Bembaši, a u Trampe-kahvi,

tu mi sjede age Sarajlije.

I pred njima Dženetiću Mušo.

Redom sjede, a redom besjede!

 

Govorile age Sarajlije:

„Hoćeš, Mušo, da te oženimo?                                     

 

Ako hoćeš bijelu i rumenu,

na izbor ti mlade Sumbuluške!

Ako hoćeš tanku i visoku,

na izbor ti mlade Ćemaluške!“

 

 

 

Ipak, nastavio sam razmišljati cijelu noć. Sada, drugačije. Snovi su me spuštali u selo, sretao sam se ponovo s Borkom, Zdravkom i Natašom, prolazio kroz situacije u kojima sam se uspijevao snaći.

Ne želim nikom snove prepričavati, bez obzira što osjećam kako nečemu slute. Ne zato što se plašim da me drugi neće shvatiti, već što ima nešto što i mene buni. Dijelovi sna kazuju kako ću se nečem obradovati, dok drugi upozoravaju na neku neprijatnost.

Rat je, ne treba da čude promjene raspoloženja. Zato sam jutros spreman na svaku vrstu iznenađenja koju je moja sudbina tokom ove noći spremila.

IV - 9 / U mašti sam miran

 

Kona konu preko bašče zvala:

„Hodi, kono, da ti jade kažem.

Sinoć mi je dragi dolazio;

Vezen jagluk u dragoga moga,

k'o da bješe iz kofčega tvoga.

 

Iskah mu ga, nešće mi ga dati.

Kupovah ga, nešće ga prodati.                   

Jednom slaže, a drugom prelaže,

trećem kreće, u njedra ga meće.

 

Tu mi spavaj, moj vezen jagluče,

tu mi spala koja mi te dala,

koja mi je sitno podrubila,

dabogda se sa mnom poljubila!

 

 

Rat mijenja osjećanja, ali ne i činjenice. A one koje se još nisu desile, ne znamo ni kakve će biti!

Zato sam odćutao današnju Džemovu provokaciju. Nisam siguran koliko bi me razumio. Kad ni ja sam sebe još potpuno ne znam!

Znam samo da bih bio radiji da „Buk Bijela“ bude puna. Spreman sam prvi postaviti minobacač na Kotlišta, sačekati da ispalimo sve mine koje budemo donijeli i, ako bude potrebno, tek se zadnji povući.

IV - 4 / Želja jača od njega

Porasla je vita jela,

vita visoka,

pod njom sjedi mladi Mujo

s majkom Ajkunom.

 

Iznad njih se tice viju,

sitno žubore.

Čuješ majko, čuješ Ajko,

što tice zbore?

                                                

Tice zbore, i govore

da se ženim ja.

„Žen' se Mujo, žen' se sinko,

željela te ja!“

 

„Ne kun' majko, ne kun' Ajko,

šalim ti se ja!“

„Šalio se, žalio se,

moj ti blagoslov!“

 

 

Zaim je sjedio prekriženih nogu, na koljenima je nastavio listati tablice gađanja.

Ja sam odabrao mali brežuljčić, kako bih u poluusturenom položaju i poluzatvorenih očiju sređivao svoje misli. Još se mučim da današnji dan pripišem stvarnosti. Ni dva mjeseca još nisu prošla od kako računam da je za mene rat zaozbiljno počeo a toliko toga je u njih stalo.

Praznih ruku sam izašao iz sela, takav išao u Vrbnicu i Borač, lutao oko Zelengore, još jednom po okolnim brdima, čak silazio u Trošanj i vratio se, s posuđenom puškom bio nekoliko dana u Basarićima i na Arapovu grobu, a onda ponovo praznih ruku, a i stomaka, pet dana se probijao do Bjelašnice i Igmana kako bih konačno imao svoju pušku. Još jedan, nešto kraći put, kako bismo imali i nešto lake artiljerije. I evo, sad sam tu, i s puškom i uz artiljeriju.

IV - 3 / Da podijelimo brige

 

Bejturane, Bog t' ubio grane.

Tvoje grane, po mom srcu rane.

 

Niti cvateš, nit behara daješ,

već se truniš po zelenoj travi.                                                                                        25.avgust 1992.                                              

Ti si mene opanjkao majci,

da ja ljubim četiri jarana.

 

Dva ženjena, a dva neženjena;

Nisam, majko, života mi moga!

 

 

 

Nisam siguran ni da sam iznenađen. Nekako se sjetih i sinoćnjeg sna. Gađali smo iz stodvadeski!

Ne sjećam se, ali mislim da nisam u snu bio ovako uzbuđen. Da nismo iz magacina iznijeli i četiri sanduka s minama, još bih pomislio kako će i ovo biti samo nastavak obuke. Onda, ne bi bilo mjesta mom uzbuđenju.

Usput sam pokušavao saznati da li idemo samo probati, kako se to artiljerijski kaže - „upucavati“ minobacač, ili je naše angažovanje rezultat iznenadnog djelovanja četnika.

IV - 1 / Osjetiti nedoživljeno

Moj mjeseče, moj stari putniče,

dosta li sam s tobom putovao.

 

Ti si sjao, ja sam konje krao,

ukrao sam vranca i zelenka.                       24.avgust 1992.                                

 

Na vrancu ću vojsku vojevati,

na zelenku djevojku dovesti.

 

 

 

Četiri puta sam prešao Bistricu, po dva puta s obje strane. Već smo blizu Trebovoj pa mogu osloboditi misli, te se tako lakše baviti onim što smo upravo prošli. Ima posve logičnih stvari, a koje mi u trenutku djeluju neobične.

Bistrica, poput svih drugih rijeka, ima svoje dvije obale. Koje u ovom vremenu imaju neobičnost, razlikuju se u zavisnosti od toga s koje se strane približavaš rijeci.

Obje strane Bistrice pokrivaju četnici, što znači da zasjedu mogu postaviti na bilo kojoj. Ipak, nekom svojom logikom došao sam do zaključka kako se naša osjećanja i nisu sasvim poklapala s ovom činjenicom. Osjetio sam kako smo svi oprezniji kad prilazimo Bistrici, slobodniji i opušteniji nakon što je prijeđemo. Razmišljajući od kuda dolaze takvi osjećaji dođoh do toga kako je uzrok što rijeku doživljavamo kao ključnu tačku na našem opasnom putu, podsvjesno držeći da su mostovi najvjerovatniji četnički izbor za zasjedu. Mi ne smijemo preko mosta, ali gaz je blizu. Za koji znaju i četnici. Naša osjećanja su podređena toj osnovnoj činjenici, iako smo već doživjeli suprotno. Doživjeli smo tragično iznenađenje, zasjedu gdje je nismo očekivali. Ja tada nisam bio dio kolone, ali sam kroz svoja četiri prelaska pokušao osjetiti nedoživljeno.

III - 64 / Život je sastavljen od sekundi

 

Sinoć mi je ruža procvala,

samo jedna taze ostala.

Samo jedna taze ostala,

i ona mi dragog čekala.

 

Tudijer mi dragi prohodi,

i bijela đoga provodi.

Veži, dragi, đoga za grane,

pa ti hajd ovamo, jarane.

 

Da ti svoje jad pokažem,

sve istinu da te ne lažem.

Sinoć me je majka karala,

što sam s tobom, dragi, stajala.

 

A ja svojoj majci govorim,

hoću, majko, s dragim da stojim.

Kad ja ne bih s dragim stajala,

ja bih ti se, majko, kajala.

 

 

Ljudski glasovi, galama, nisu se gubili među mislima. Kada se više ne mogu čuti, to znači samo jedno: blizu smo asfalta!

A to je mjesto o kojem se sva razmišljanja razbijaju. Nema više straha, nema više nada, ostaje samo sudbina. Ona nas tjera dalje. Mi moramo po njenom, ma šta krila.

Odahnuo sam. Pomisao na sudbinu, podsjeti me na nanu Rifiju. Rekla je da ću se sjetiti kad mi je grah bacala. I, evo, sjetio sam se! Možda je neki dan bilo prošlo premalo vremena, a i brige oko konja kojeg sam tada vodio nisu mi dopuštale ovu slobodu misli. Sad su mi mirni i konj i teret, zbog čega dozvoljavam to prisjećanje. Razabirem da je pominjala teškoće, sjećam se izraza njenog lica koji je podržavao takve pretpostavke, ali i ozarja koje se javilo kod trećeg razbacivanja. Nije to bilo samo hrabrenje, vjerovala je istinski u ono što je grah pokazivao. Sada osjećam ohrabrenje, ali i još jače vjerovanje u njenu uvjerenost. Osjećaj koji postaje toliko snažan da ne vjerujem kako ga išta može pokolebati.

III - 62 / Mogu ispasti još gluplji

 Oj djevojko iz Sandžaka,

lica bijela,

zašto si mi tako tužna,

i nevesela?

 

Otiš'o sam, zlato moje,

brati jabuke,

da ti kupim, moj zumbule,

zlatne belenzuke.

 

Kad se vratim pjevat ću ti

pjesme Sandžaka,

nek za našu ljubav znade

i stara majka!

 

 

 

Provjerio sam da je Grebak gdje je bio, i da je i naša bajta na istom mjestu. Bi mi malo i žao što se još niko nije uselio, šteta zbog njene ljepote. Kojoj se nemah vremena ponovo diviti, valjalo mi je odmah nazad. Nisam osjećao krivicu prema konju, odavde nam se samo skloniti, preko rijeke prije mraka nećemo, imaće se gdje odmoriti, a zahvalan je i na onom na Kljunima.

Stigli smo kad se kolona pravila. Usput sam malo pogledom šarao po ostalima. Na to me natjera i jedan oštri i piskutavi glas, koji nisam stigao zaboraviti. Odmah sam se i uvjerio.

Sutko Bešović, momak koji nam je dosta valjao kad smo se čupali s Igmana, iz spletke koju su zajedno bili pripremili Bekan i Munja, te noći, ipak, nije lagao. Obećao nam se pridružiti, čak je bio brži nego sam ja i očekivao.