IV - 38 / Miris paljevina

Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone.

Ustašca tvoja, prepuna baja,
ah, dođi, dođi, sred zagrljaja.

Čuj kako srce umilno tepa,
ljubim te, ljubim, Đaurko l'jepa.

    /Osman Đikić/

 

 

         Ipak, probudih se suznih očiju. Bilo mi žao tespiha, koji mi se prosuo. Nije utjeha to što brzo skontah kako se to zbilo samo u snu, još manje zbog činjenice da to nije bio ni moj žuti, niti Mufov crni. Već crveni, kakav je i jedino mogao u san doći. Prosuo sam ga, što može samo slutiti nečem lošem, dok crvena boja najavljuje kako se ta nedaća ne misli baviti!

Zbog svega mi se danas na položaj nije išlo. Ali ću morati, moje bi objašnjenje teško iko prihvatio. Bar mi je bilo drago da su ostali preboljeli jučerašnji dan, odnosno sve ono što je skrivao. Samo sam im se trebao nekako pridružiti.

Nisam očekivao da će mi u tome najviše pomagati Admin. Tek je on, između svih, primijetio moju povremenu odsutnost mislima. Mada je griješio u razlozima, prijao mi je kratak razgovor s njim.

-          Sve je ovo fino, samo da se nešto počne dešavati – počeo je zagonetno.

IV - 25 / Samom mi se nije išlo

Da mi je znati, bože moj,
gdje se nalazi dragi moj.
 
Da mi je znati da pije,
spremila bih mu rakije.
                                            2.septembar 1992.                                          
Spremila bih mu rakije,
da mi se malo opije.
 
Spremila bih mu mezeta,
sa svoga srca lezeta.

 

Nije jutro uvijek pametnije od večeri, nekad su isti. Što sinoć naumih, jutros uradih. Samo sam se na trenutke premišljao. Dade mi se sinoć brzo zaspati, ali ne i - ne buditi se.

Ovaj put me nisu budile moje misli nego galama iz komšiluka. Razaznao sam odmah da pjevaju. Ne od jada, ne od muke. Pjesma je bila vesela, onoliko koliko su to i oni bili. A znao sam da uzrok nije ono što su oni u izviđanju vidjeli, već što su našli.

Teško je drugo bilo i očekivati kad su u izviđanje išli Sutko i Redžo. Sutko je jučer ustao ljut, a Redžo je to znao iskoristiti. Ideju je imao od kada smo sišli, bolje rečeno otkako smo Pelu sreli, samo je čekao pogodan trenutak.

Nije se načekao. Postrojavanje i zakletva su njegovoj ideji došli kao poručeni, odnosno činjenica da je Sutka naljutilo što su se neki od Vučevaca odlučili odmah pogaziti dio zakletve, ne pristavši ostati među nama, čim je sam postao rad prihvatiti Redžov prijedlog.

Mi ostali smo radili. Položaj je skoro potpuno uređen, oni koji su s nama ostali nisu bili ništa manji radnici od nas. Posebno bi se mogli istaći Jelečaci, novi koji su nam priključeni. Njih šest je, za razliku od većine Vučevaca, bilo zadovoljno svojim raspoređivanjem u minobacačku bateriju, bez da ih je zanimalo ko su komandiri vodova.

Ja se, za razliku od Sutka, nisam trebao previše žaliti. Novi računač Osman Tahirović je tu, također je ostao i mali Rizvanović, čak mi je Vahid u amanet dao da malo pripazim na njega.

To što neki od onih koji su trebali biti u izviđačkoj desetini, valjda se sad tako zove a ne odjeljenje, nisu ostali, zapravo nikako nisu svraćali, smatrao sam kao Redžovu a ne svoju brigu. Također, ni na licu Adema Durića nisam primjećivao imalo zabrinutosti. On je dovoljan za stanicu, a ako zatreba svi znamo trčati.

Redžo je brinuo na način koji mi dugo nije dao zaspati. Skoro su me natjerali da posumnjam uopšte u njihovo izviđanje. Biće da su to obavili usput, u vremenu koje im je preostalo poslije uspješne pretrage ciljanog terena. Sudeći po pjesmi, makar su dobro procijenili to što su stigli vidjeti!

 

                                  ***

Njima burna noć, meni nada više da će i moja ideja biti prihvaćena. Još prije doručka je podijelih s Džemom. Radovi na položajima su privedeni kraju, a ja listajući dnevnik i sređujući ga zaželjeh da o svemu ovome još razmišljam, gdje će mi i najbolje pomoći jedna šetnja izvan sela.

Samom mi se nije išlo. A noćas sam dobro proračunao koga ću povesti sa sobom. Za Tita nije ni bilo smisla da pitam, znao sam da mi ga Sutko neće dati - ipak je to njegov kurir. Ni za Zaima, nisam siguran ni da bi bio voljan poći, a još manje da bi Sutko i odobrio obojici, sad kad treba vježbati nove računače...

Možda bi Mufo htio, ali bi se izbor njega mogao sasvim pogrešno tumačiti!? Osim toga, čuo sam kako se veoma trudi da što više i što prije nauči o minobacačima.

Da nema Džema ovdje, ne znam ni da li bih našao ikog. A, baš je idealan izbor. Ni on nije neophodan - za obuku posluga sasvim su dovoljni Ahmo i Lato. Zatim, on je iskusan i dobar lovac, tako da se može zanemariti činjenica da nije u komandnom vodu. Zna se ponašati u prirodi, u tišini, dobrim dijelom poznaje i staze koje trebamo proći. Najvažnije, jedna zajednička ideja nas već povezuje.

Nije bilo napamet rečeno, pa me nije ni iznenadilo što se ponudio da on popriča sa Sutkom. Vjerovao je da će njega prije, i korektnije razumjeti. Složio sam se.

Iščekujući vijesti od Džema vrijeme sam iskoristio da porazgovaram sa Zaimom. Predložio sam mu da obuku izvodi bez žurbe, polako, kao glavni zadatak da uzme da pokuša prepoznati koji od ove dvojice ima više izgleda da u skorije vrijeme radi samostalno. Napomenuo sam kako u tome ne smijemo biti ni malo subjektivni.

 

                                    ***

Rezultate njegovog truda ću saznati večeras, s obzirom da su Džemove vijesti bile u skladu s našim željama. Čak je Sutko dodao kako izviđanja tebaju postati svakodnevna!?

Uz doručak nismo pričali o tome. Nismo ni šutjeli, ponašali smo se sasvim obično.

Činilo mi se da nikog drugog to i ne zanima, a sve mi se predstavi i kako ubrzano postajemo sve više prava vojska. Već su zaboravljeni oni koji s nama nisu htjeli, a ovi koji jesu su dobrodošli. Svi radimo svoj posao, a nama dvojici je danas provesti u izviđanju! 

Tjentište, hotel Sutjeska

IV - 23 / Tri vijesti

Ićindija, hita haberdžija,
sad će dragi iz čaršije doći,
nekom doći a nekom ne doći.

Otiš'o je šeh'ru Sarajevu,
da mi kupi beaz anterije.

Ja sam dragom govorila mlada:
„Nemoj, dragi, mnogo poharčiti.

Na mladinu ruha ne trebuje,
uza skute, draganove prute,
uz rukave, šefteli behare.“

 

 

Koraci mi nisu bili najsigurniji. Ne znam je li Sutko osjetio moju lakomost i jačinu cuga, ali ja se osjećah ružno. Ni najmanje mi nije žao što sam time umanjio Sutku, već što ovakav dolazim pred ostale, sa mnom određene da ostanu. Ja sam svoj ostanak kupio jeftino, njima je ostati tek tako...

Usporio sam korak, čak sam se namjerno i malo isprljao kako bih prvo produžio pored kuće, do vode. Da bih očistio pantalone i čizme, ali i umio lice. Uspio sam sebi narediti da pokušam biti bar malo pristojniji kad ovima budem saopštio zbog čega sam zvat i šta je odlučeno, nego što je to Sutko prema meni bio.

-          Imam tri vijesti – sa smiješkom sam ulazio u kuću – prvu ću odmah reći, ovo današnje postrojavanje je zbog potpisivanja zakletve, zato se bataljon postrojava. A što se druge dvije tiče, jedna je loša za mene, a druga za još trojicu. Šta ćete prvo da čujete?

IV - 20 / Neko od iskusnijih

 

Svaka 'tica gn'jezdo ima,
u njem' sanak boravi.
A ja jadna sanka nemam,
na čardaku ležeći.

I na dragog misleći.
Što li radi, đe boravi,                     30/31.avgust 1992.
što l' mi ne dođe? 

Kud god koja 'tica prođe,
ja je tužna ispratim.
Kada koja zv'jezda pane,
ja je budna dočekam.

 

 

         Adil Kovačević je još dječačić, tek da se zamomčio. Ali je pokazivao izuzetan ponos, nešto što se i kod znatno starijih teško sreće. Nadam se kako mu to neće biti smetnja da bude među nama korektno primljen.

I samo jedan, današnji dan, dovoljan bi da razbije pretpostavke kako će naš boravak ovdje biti satkan od onih koji će redom ličiti jedan na drugi. Na položaju smo dovršavali i uljepšavali već urađeno, za promjenu je palo nekoliko četničkih granata, tek da nas podsjete da je ipak rat, ne toliko blizu ali dovoljno da se zametnu priče o potrebi rovova i u selu, njegov smiraj je nagovjestio prva pomjeranja u razumijevanju naše ukupne situacije. Mada se i meni u ovom trenutku to čini skoro beznačajno, negdje me golica osjećaj kako ovo može biti ona mala grudvica koja je u stanju pokrenuti cijelu lavinu.

Od večeras je pojačano stražarenje. Uvedena su dva stražarska mjesta. Mi motrimo na put prema položajima, dok su naše komšije zadužene za glavni prilaz selu.

Ispalo je tako da sam u našoj kući jedini od komandira vodova, tako da je na meni bilo da napravim i smjene. Ako ni zbog čega drugog, već zbog ovoga trebam biti sretan što nam se Adil pridružio. Sad nas je neparan broj, ali neće tako biti kad oslobodimo Nevzetu. Nema nas za pune dvije noći, ali ostaje prostora i za odmor. Najmanje ćemo svake treće noći moći biti slobodni, odnosno imati priliku za cjelonoćni, neprekidani san.

IV - 18 / Razmišljam o odgovornosti

„Oj, divojko, imaš li jarana?“
„Bolan bio, ko je bez jarana!

Koliko je u godini dana,
toliko je u cure jarana.

Da joj svaki po jabuku dade,
curi hrana za godinu dana!“

Osjetio sam selo, doživljavam položaj, razmišljam o odgovornosti. Svojoj. Sve do sada sam bio samo dio grupe, kolone, izuzmem li s Buljanom lutanje okolo Zelengore, gdje ipak nisam komandovao nego se zajedno s njim snalazio. Ono na Grepku ako i nazovem da sam bio u ulozi komandira moram biti iskren kako i nije bilo kakve odgovornosti, opasnosti.

U bivšoj vojsci jesam, pošto u mojoj klasi ne dobismo rezervnog podoficira u komandnom vodu, osjetio taj neki mirnodopski nivo. Ali kako drugog iskustva i nemam razmišljam šta mogu uzeti iz toga a da mi sad bude neki osnov u cilju da odgovorim svim zadatcima koji me čekaju. Znanje znam da posjedujem, ali nisam postavljen za računača već za komandira voda.

Nije mi se teško sjetiti šta me je činilo najponosnijim. Međuljudski odnosi, to i treba da je temelj svakog kolektiva. Koji pak počivaju na povjerenju jednih u druge, što se postiže prihvatanjem svakog onakvim kakav jeste. Zadatak dobrog komandira je da što ranije upozna svakog ponaosob, i na pravi način ga predstavi ostalima...

IV - 13 / Pitanje je bilo na mjestu

„Zora zori, p'jetli poju,
pusti me, draga moja, da idem!“

„Nije zora, već je hora,
ostani, dilber-dragi, kraj mene!“  

                                                              
„Ezan uči sa munare,
pusti me, zlato moje, da idem!" 

„Nije ezan, već Murtezan,
prilegni, dilber-dragi, kraj mene!“

 

 

           Osjećam kao da je i Mufov pogled ušao za mnom. Ne okrećem se. Da ja prvo prezadužim pušku, štedeći suze za momenat stvarnog rastanka.

Svejedno mi je šta ću dobiti u zamjenu. Čini mi se da ne postoji ništa što bi me moglo učiniti srećnim, ništa što bi bilo blizu da zamijeni moju istočnonjemicu. Bilo koju mi daju, Mufa ću i dalje imati u mislima.

Zato i držim pogled oboren, da se ne primijeti kako mi je Mufo važniji od nove dužnosti, koju sam ipak srcem prihvatio. Dođe mi da zamolim Murata Fuluriju da požurimo, da što prije izađem i zagrlim brata, kažem mu koliko ga volim, i koliko sam ponosan na njega.

Ipak, neće ići tako brzo. Moram se nekoliko puta potpisati. Na mjesto gdje će ostati zabilježeno koju sam pušku razdužio, tako i na spisak zaduženja.

Prihvatam tužno lovaru, i još tužnije gledam kako Murat o zid kači moju „crnu ružu“. Zaustio sam da ga zamolim da je pokuša dati nekom dobrom borcu, da mu kažem kako se preciznom pokazala kad sam je probao...

IV - 10 / Možda sam i zaslužio

 

Na Bembaši, a u Trampe-kahvi,
tu mi sjede age Sarajlije.
I pred njima Dženetiću Mušo.
Redom sjede, a redom besjede!
 
Govorile age Sarajlije:                                       28. avgust 1992.
„Hoćeš, Mušo, da te oženimo?                                     
 
Ako hoćeš b'jelu i rumenu,
na izbor ti mlade Sumbuluške!
Ako hoćeš tanku i visoku,
na izbor ti mlade Ćemaluške!“

Ipak, nastavio sam razmišljati cijelu noć. Sada, drugačije. Snovi su me spuštali u selo, sretao sam se ponovo s Borkom, Zdravkom i Natašom, prolazio kroz situacije u kojima sam se uspijevao snaći.

Ne želim nikom snove prepričavati, bez obzira što osjećam kako nečemu slute. Ne zato što se plašim da me drugi neće shvatiti, već što ima nešto što i mene buni. Dijelovi sna kazuju kako ću se nečem obradovati, dok drugi upozoravaju na neku neprijatnost.

Rat je, ne treba da čude promjene raspoloženja. Zato sam jutros spreman na svaku vrstu iznenađenja koju je moja sudbina tokom ove noći spremila.

Na sam početak dana nekako pokušavam ostati ravnodušan. Konačno je i zvanično formirana i ta „artiljerijska“ jedinica, koja će već u toku dana biti raspoređena na neku pogodnu lokaciju. O tome se već jučer pričalo, a i logično je da su minobacači tamo negdje, odakle će moći biti upotrijebljeni.

IV - 9 / U mašti sam miran

 

Kona konu preko bašče zvala:
„Hodi, kono, da ti jade kažem.
Sinoć mi je dragi dolazio;
Vezen jagluk u dragoga moga,
k'o da bješe iz kofčega tvoga.
 
Iskah mu ga, nešće mi ga dati.
Kupovah ga, nešće ga prodati.                   
Jednom slaže, a drugom prelaže,
trećem kreće, u njedra ga meće.
 
Tu mi spavaj, moj vezen' jagluče,
tu mi spala koja mi te dala,
koja mi je sitno podrubila,
dabogda se sa mnom poljubila!

 

 

        Rat mijenja čak i neka osjećanja, ali ne i činjenice. A one koje se još nisu desile, ne znamo ni kakve će biti!

Zato sam odćutao današnju Džemovu provokaciju. Nisam siguran koliko bi me razumio. Kad ni ja sam sebe još potpuno ne znam!

Zato, svojoj mašti dajem ubrzanje...

Znam, a smatram to i logičnim, bio bih radiji da „Buk Bijela“ bude puna. Spreman sam prvi postaviti minobacač na Kotlišta, sačekati da ispalimo sve mine koje budemo donijeli i, ako bude potrebno, tek se posljednji povući.

Ako tuda naiđemo na putu prema Foči, bez minobacača, bude nam naređeno da selo oslobodimo, zauzmemo, naređenje će biti da se civili ne ubijaju. Isto bi bilo ako bi i pravili diverzantski upad, s ciljem zarobljavanja onih koje bismo razmjenjivali za naše.

Ako toga bude, tada će mjesta za mene biti. Čak sam siguran da bi teže bilo spriječiti me u toj želji. Ja sam samo trenutno uz minobacače.

IV - 4 / Želja jača od njega

Porasla je vita jela,
vita visoka,
pod njom sjedi mladi Mujo
s majkom Ajkunom.

Iznad njih se 'tice viju,
sitno žubore.
Čuješ majko, čuješ Ajko,
što 'tice zbore? 

                                               
'Tice zbore, i govore
da se ženim ja.
„Žen' se Mujo, žen' se sinko,
željela te ja!“

„Ne kun' majko, ne kun' Ajko,
šalim ti se ja!“
„Šalio se, žalio se,
moj ti blagoslov!“

 

         Zaim je sjedio prekriženih nogu, na koljenima je nastavio listati tablice gađanja.

Ja sam odabrao mali brežuljčić, kako bih u poluusturenom položaju i poluzatvorenih očiju sređivao svoje misli. Još se mučim da današnji dan pripišem stvarnosti. Ni dva mjeseca još nisu prošla od kako računam da je za mene rat zaozbiljno počeo a toliko toga je u njih stalo.

Praznih ruku sam izašao iz sela, takav išao u Vrbnicu i Borač, lutao oko Zelengore, još jednom po okolnim brdima, čak silazio u Trošanj i vratio se, s posuđenom puškom bio nekoliko dana u Basarićima i na Arapovu grobu, a onda ponovo praznih ruku, a i stomaka, pet dana se probijao do Bjelašnice i Igmana kako bih konačno imao svoju pušku, a svi i nešto lake artiljerije. Još jedan, kraći put, zbog hrane i još nekih sredstava. I evo, sad sam tu, i s puškom i uz artiljeriju.

Sabirajući sve ove misli računam da bih trebao biti apsolutno miran, računam i da je jučerašnja nervoza potrta pričom o Hamdu Kovaču, noćašnji san nije nagoviještavao sumnje koje pokazivaše Ahmo i Zaim. Pitam se imam li razlog da potpadam pod njihove sumnje. Odgovaram sebi još jednim osvrtanjem na priču o Hamdu. Ako i postoje sumnje, mi se moramo snaći i prevazići ih.

Ostavljam na trenutak svoje misli, gledam u Zaima. Stičem dojam da već uprazno lista tablice, da je to njegov način borbe sa slutnjama, način na koji on čeka da se nešto konačno počne događati, a s obzirom kako se za ovo vrijeme nije ni pomjerio.

 

IV - 3 / Da podijelimo brige

Bejturane, Bog t' ubio grane.
Tvoje grane, po mom srcu rane.
 
Niti cvateš, nit' behara daješ,
već se truniš po zelenoj travi.                       26.avgust 1992.    

                                          
Ti si mene opanjkao majci,
da ja ljubim četiri jarana.
 
Dva ženjena, a dva neženjena;
Nisam, majko, života mi moga!

 

 

 

Nisam siguran ni da sam iznenađen. Nekako se sjetih i sinoćnjeg sna. Gađali smo iz stodvadeski!

Ne sjećam se, ali mislim da nisam u snu bio ovako uzbuđen. Da nismo iz magacina iznijeli i četiri sanduka s minama, još bih pomislio kako će i ovo biti samo nastavak obuke. Onda, ne bi bilo mjesta mom uzbuđenju.

Usput sam pokušavao saznati da li idemo samo probati, kako se to artiljerijski kaže - „upucavati“ minobacač, ili je naše angažovanje rezultat iznenadnog djelovanja četnika.

IV - 1 / Osjetiti nedoživljeno

Moj mjeseče, moj stari putniče,
dosta li sam s tobom putovao.
 
Ti si sjao, ja sam konje krao,                            25.avgust 1992.                                                                                                 
ukrao sam vranca i zelenka.   

     
Na vrancu ću vojsku vojevati,
na zelenku djevojku dovesti.

 

 

Četiri puta sam prešao Bistricu, po dva puta s obje strane. Već smo blizu Trebovoj pa mogu osloboditi misli, te se tako lakše baviti onim što smo upravo prošli. Ima posve logičnih stvari, a koje mi u trenutku djeluju neobične.

Bistrica, poput svih drugih rijeka, ima svoje dvije obale. Koje u ovom vremenu imaju neobičnost, razlikuju se u zavisnosti od toga s koje se strane približavaš rijeci.

Obje strane Bistrice pokrivaju četnici, što znači da zasjedu mogu postaviti na bilo kojoj. Ipak, nekom svojom logikom došao sam do zaključka kako se naša osjećanja i nisu sasvim poklapala s ovom činjenicom. Osjetio sam kako smo svi oprezniji kad prilazimo Bistrici, slobodniji i opušteniji nakon što je prijeđemo. Razmišljajući od kuda dolaze takvi osjećaji dođoh do toga kako je uzrok što rijeku doživljavamo kao ključnu tačku na našem opasnom putu, podsvjesno držeći da su mostovi najvjerovatniji četnički izbor za zasjedu.

Mi ne smijemo preko mosta, ali gaz je blizu. Za koji znaju i četnici. Naša osjećanja su podređena toj osnovnoj činjenici, iako smo već doživjeli suprotno. Doživjeli smo tragično iznenađenje, zasjedu gdje je nismo očekivali. Ja tada nisam bio dio kolone, ali sam kroz svoja četiri prelaska pokušao osjetiti nedoživljeno.

III - 64 / Život je sastavljen od sekundi

 

Sinoć mi je ruža procvala,
samo jedna taze ostala.
Samo jedna taze ostala,
i ona mi dragog čekala.
 
Tudijer mi dragi prohodi,
i bijela đoga provodi.
Veži, dragi, đoga za grane,
pa ti hajd ovamo, jarane.
 
Da ti svoje jad pokažem,
sve istinu da te ne lažem.
Sinoć me je majka karala,
što sam s tobom, dragi, stajala.
 
A ja svojoj majci govorim,
hoću, majko, s dragim da stojim.
Kad ja ne bih s dragim stajala,
ja bih ti se, majko, kajala.

 

 

Ljudski glasovi, galama, nisu se gubili među mislima. Kada se više ne mogu čuti, to znači samo jedno: blizu smo asfalta!

A to je mjesto o kojem se sva razmišljanja razbijaju. Nema više straha, nema više nada, ostaje samo sudbina. Ona nas tjera dalje. Mi moramo po njenom, ma šta krila.

Odahnuo sam. Pomisao na sudbinu, podsjeti me na nanu Rifiju. Rekla je da ću se sjetiti kad mi je grah bacala. I, evo, sjetio sam se! Možda je neki dan bilo prošlo premalo vremena, a i brige oko konja kojeg sam tada vodio nisu mi dopuštale ovu slobodu misli. Sad su mi mirni i konj i teret, zbog čega dozvoljavam to prisjećanje. Razabirem da je pominjala teškoće, sjećam se izraza njenog lica koji je podržavao takve pretpostavke, ali i ozarja koje se javilo kod trećeg razbacivanja. Nije to bilo samo hrabrenje, vjerovala je istinski u ono što je grah pokazivao. Sada osjećam ohrabrenje, ali i još jače vjerovanje u njenu uvjerenost. Osjećaj koji postaje toliko snažan da ne vjerujem kako ga išta može pokolebati.

III - 62 / Mogu ispasti još gluplji

Oj djevojko iz Sandžaka,
lica bijela,
zašto si mi tako tužna,
i nevesela?
 
Otiš'o sam, zlato moje,
brati jabuke,
da ti kupim, moj zumbule,
zlatne belenzuke.
 
Kad se vratim pjevat ću ti
pjesme Sandžaka,
nek za našu ljubav znade
i stara majka!

 

 

 

Provjerio sam da je Grebak gdje je bio, i da je i naša bajta na istom mjestu. Bi mi malo i žao što se još niko nije uselio, šteta zbog njene ljepote. Kojoj se nemah vremena ponovo diviti, valjalo mi je odmah nazad. Nisam osjećao krivicu prema konju, odavde nam se samo skloniti, preko rijeke prije mraka nećemo, imaće se gdje odmoriti, a zahvalan je i na onom na Kljunima.

Stigli smo kad se kolona pravila. Usput sam malo pogledom šarao po ostalima. Na to me natjera i jedan oštri i piskutavi glas, koji nisam stigao zaboraviti. Odmah sam se i uvjerio.

Sutko Bešović, momak koji nam je dosta valjao kad smo se čupali s Igmana, iz spletke koju su zajedno bili pripremili Bekan i Munja, te noći, ipak, nije lagao. Obećao nam se pridružiti, čak je bio brži nego sam ja i očekivao.

III - 60 / Ovdje su konji pametniji

 

„Oj moja, oj moja, ružo rumena,
što si se, što si se rano razvila?“
 
„Razvi me, razvi me rano proljeće,
ubra me, ubra me mlado djevojče!
 
Metnu me, metnu me sebi u njedra,
tu sam ti, tu sam ti mlada uvehla!“

 

 

Bješe problema kroz ne baš gustu šumu, i ne previsoko šipražje, zbog visine jašućeg položaja a što prevari, oslabi koncentraciju. Zategne se koja grana, dobijemo poneki šamar. Ali se sve trpi, sve će se dati izdržati. Nije gore nego kad se ide pješke.

Posebno to osjećam kad je počelo spuštanje naniže. Istina, i na ovom trebam zahvaliti svom drugu. On misli umjesto mene. Kad god dođemo do mjesta na kojem treba veći iskorak, on zastane da ja malo povučem tijelo nazad, da ne osjetim tu strminu.

Jedino bih situacije postajao svjestan kad bi se ponovo oglasio neko ko nije imao ovoliko pametnog konja. Nisu to više bile psovke, samo refleksni uzvici. I već kroz par sekundi se sve to zaboravljalo.

III - 59 / Razumijem ga

 

Pobila se vojska pred careve ćoške.
Otud ide, dilbere, Muftija gazija.
 
Sablju paše, dilbere, sultan Hamidovu.
Konja jaše, dilbere, sultan Hamidova.
 
Pokraj Save hoda, zelen bajrak nosa.
Pa govori, dilbere, Muftija gazija:
„Na noge, druže, na noge, braćo, sultan nas zove!“

 

           Odmor mi se odužio. Još se ne dam zabrinuti, ali me neki unutarnji nemir tjera da se ipak malo prošetam.

Ne odvajam se od konja, ne ispuštam uzde, prilazim tako jednoj omanjoj grupi. Vidljivost nije dobra, no nemam dilema da tu nije niko koga dobro poznajem. Hoću odagnati dilemu jesmo li svraćali u Jelečki logor, odnosno prošli njegovim krajem.

Nekoliko sekundi gledam ta nepoznata mi lica, vidim ono što mi nije strano. Zabrinutost.

Uzdahnuh jednom, gest koji je vjerujem jedino meni jasan, pamtim sebe kada sam izgledao kao oni. Istovremeno otkrivam ono što mi je promaklo, ni kod jednog od njih ne vidim pušku.