IX - 29 / Osjeti životinja

Ja sam lovac meraklija,
sva me zemlja zna.
Nema staze ni bogaze,
kud ne prođem ja.
Bilo kojom planinom,
ili dolinom,
odjekuje puška moja
k'o nebeski grom.
                                           
Puška grmi, perje leti,
do pred samu noć.
Vuk lisicu, jelen srnu,
zovu u pomoć.
Perkice ću za šešir,                           5. april 1993.
divljač na tanjir,
i komšiji biće časti,
za svadbeni pir.
 
A kada se lov završi,
zna se običaj:
Iće, piće i sijelo,
lovački je raj.
Kad zasvira moj jaran,
a ja zapjevam,
djevojaka tu se sjati,
broja im ne znam;
o medenim poljupcima,
da i ne pričam!
 
    /Jozo Penava/

 

                               

Ako je u Kerleta Lukama i potijesno, na Varizima je još uvijek prekomotno. Nikako da se načudim onima što uporno izbjegavaju ići na položaj. Bar dok se još uvijek oko nas ništa posebno ne događa. Još uvijek su na smjenama „Kokići“ i „Palavre“, i još uvijek nije neka razlika biti jedni ili drugi.

A bez obzira što se vrijeme popravilo, što proljeće sve više samo na sebe liči, nama je naređeno da se još ne oglašavamo, ne pucamo s linija. Da ne otkrivamo gdje smo tačno, sve dok utomah i tek povremeno prebiraju artiljerijom.

Usput štedimo i municiju, ali ne i po svaku cijenu. Dolazak proljeća je otvorilo i sezonu lova na sve vrste divljači. Posljednje dvije smjene su ustrijelile po  srndaća, od prošle je ostalo i nešto dokaza. Zapravo je Redžo Fisović već prvi dan sastavio sjajan srneći gulaš, bez obzira što pretekle količine i nisu bile velike, i ostale su samo zahvaljujući tome što je Latif bio njihov kuhar.

IX - 17 / Nije mi trebalo

Polećela dva vrana gavrana,
kroz čaršiju, ispred bazerdžana!
    Oj đerdane, moj đerdane,
    širi grane jablane,
    nedaj zori da svane.
                                             
Bazerdžani, redom čohu vežu,                                 
a moj dragi – svilu i kadifu!
    Oj đerdane, moj đerdane...
 
Porezah se po desnici ruci,
po zlu mjestu – po malome prstu!
    Oj đerdane, moj đerdane...

 

 

Ja molim sudbinu da počne rješavati našu trenutnu situaciju, a ona se sve oštrije s nama poigrava. Na isteku „Salemove“ hefte je zavaljao novi snijeg, toliki da je razbio i najtvrdoglavije želje.

Kao utjeha je došlo Memovo iskreno obećanje kako će nam se pridružiti, ako se strpimo dok ovi snjegovi prođu, odnosno dok porodicu snabdije s dovoljno drva. I ne samo da smo pozdravili njegovo takvo razmišljanje, nego smo se odlučili maksimalno potruditi pomoći mu oko pribavljanja tih prijeko potrebnih drva.

Šuma nije bila blizu, a svi radovi su išli ručnim testerama i sjekirama. Ti fizički poslovi su nam godili dvostruko. Održavali smo kondiciju, a i vrijeme prekraćivali.

IX - 13 / Poslije otvorene trileme

Od kad sam se u Travnik udala,
grohotom se nisam nasmijala.
Ni obukla džanfezli dimija,
ni pasala svilena pojasa.

Zbog svekrve, da od Boga nađe,                         
ona me je s dragim zavadila,
pa se dragi oženio na me.

Ja ga dvorim devet godin dana,
zbog hatera sina Sulejmana,
i hatera djevera Huseina.

 

Prvi dio posljednjeg dana svoga boravka u Visokom, a prema svome planu, provedoh u Ljetoviku. Ne baš ohrabrujuće djelovaše svježe vijesti iz Zenice, priličan je broj onih koji se kolebaju. S radija dolaze informacije o prvim pokoljima civila koje su počinile postrojbe HVO, što je probudilo kod nekih sumnje, bez obzira što imamo valjanu propusnicu. Ti drže kako treba sačekati da se situacija smiri.

Od mene se čekalo da se izjasnim uz koje sam. Iako kod mene dilema nije ni moglo biti, u šta niko od njih nije puno ni sumnjao, ipak se nađe neko ko je očekivao, nadao se drugom.

Tu je u komšiluku bila djevojka, koju sam ja izbjegavao primjećivati. Zbog njenog neobičnog, nedozrelog ponašanja, makar je bila ljepote na kojoj ima malo djevojki koje joj ne zavidješe. Zbog prvih osobina bih je prekrižio, zbog druge to nisam uradio, a valjda sam uspio ostati suzdržan na njenu jasnu poruku.

                            ***

Dugo nisam mogao ostati, ipak sam najviše vremena morao odvojiti za tetkove, gdje sam i inače najviše dana proveo.                                     

Posljednju noć u toj kući sam posve drukčijom zamišljao. Sasvim porodičnom, kakve provode i svi ostali koji će sutra put Igmana.

Tetični Amri ću probati dati još koji životni savjet i ispričati još koju ratnu priču, s tetićem Alčetom odigrati dvije partije sedmice, promuhabetiti koju momačku, s nanom Zejnom podijeliti koji cigar duhana, a s Magbulom, tetkovom majkom, zaviriti u neki kutak davnina, za svoju dušu i nekoliko puta premotati kasetu Safeta Isovića...

Prvo neočekivano me dočeka u polovini kuće u kojoj živi Mehemed, Smajov brat, s kojima se također otiđoh poselamiti. Nepomirljivost toga kako sam ja gledao na Amelu i Sanelu, i onoga kako su one uzvraćale, mislio sam da sam na vrijeme prežalio. Ipak, Amela je zaplakala, sve nas iznenadivši, meni donijevši i nelagodu. Pravdala se ona kako na ovaj način žali sve borce, kako joj se stalno vraćaju slike Previle i Presjeke, odakle su došle ovamo, a gdje je naših boraca već prilično izginulo.

Nije bilo načina da je neko utješi, a meni poslije već otvorene trileme nikako nije trebalo da pretrpavam srce, pa mi sasvim odgovara što ne ostasmo ni minut duže od dogovorenih pola sata.

Tetka je, primicanje ponoći i tišinu koju je ona donosila, iskoristila da sa srca skine nešto što joj sve vrijeme pritiska dušu. Nekoliko dana unazad me kušala, ali se tek noćas sasvim otvorila.

Čim je javljeno šta je s Fočom bilo počele su njene brige za mene i brata mi Fehima, a s obzirom da je u međuvremenu daidža Ramo poginuo, čim sam ja došao rođena je i konkretna ideja. Mogao bih ja boraviti u njegovoj kući, a ovisno o daljnjem razvijanju rata, možda i ostati!

Kada je dedo Suljo umro, a kako testament nije ostavio, to se zemlja dijelila na svu djecu. Uz sva četiri brata, i tri su sestre uzele svoj dio. Jedino se naša majka, tačnije babo odrekao. Mi smo imali sami više zemlje nego to što je bilo predmet podjele. Kako daidža Ramo nije bio vjenčan, to će se sad njegov dio ponovo dijeliti.

Niti sam u toku kako bi to trebalo ići, niti se namjeravah time baviti. Babova onakva odluka je za mene postala amanet! Iako zahvalan na iskazanoj brizi, preko babove riječi nisam htio.

Jasno i odlučno sam to rekao tetki, uz da neću ni da razmišljam kada i kako će oni Ramov dio izdijeliti, hoće li neko od njih otkupiti od ostalih, ili će prodati nekom trećem - pa pare podijeliti. Oko toga im nisam mogao pomoći, ja jedino znam da ne smijem, ne želim, i neću da pogazim što je babo jednom odlučio!

Osjećao sam kao da to i nisam ja rekao, već da je babo kroz mene govorio. Oni su me htjeli razumjeti, ali sam primijetio i da vjeruju u vrijeme.

Tetak i tetka su imali još o čemu da govore sa mnom. Čak je tetak bio uporniji, i od tetke ali i od daidže Bećira. Ako me i nije odgovarao da po svaku cijenu do kraja rata ostanem tu u Visokom, s njima, to je nastojao ubijediti me da bar sačekam dok se situacija s HVO smiri.

Tri-četiri sata koliko ću pokušati zaspati dočekujem s gomilom zapetljanih misli. Zaspao sam, s voljom i željom da se to klupko čim prije počne odmotavati.

Samo da je Kiseljak pogledati s druge strane!?

džamija u Maurovićima, Radovlje

 

IX - 11 / Neće nam se zamjeriti

 

Od mora idu svatovi,
svatovi Šaćir-begovi.
 
Vrani se konji igraju,
dobru se putu nadaju,
po l'jepu Emu djevojku.
 
Oćuti Ema svatove,
stade ti Ema plakati.
 
Stade je jenđa tješiti:
„Ne plači, Ema djevojko.
 
Svekar ti k'o pašalija,
svekrva k'o pašalin'ca.
 
Gragi ti kao kajmakan,
za've ti kajno hanume!“

 

 

Nije da nismo birali vrijeme, samo nismo razmišljali da može igrati kakvu ulogu. Rat je, a mi smo ratnici. Za nas važe neka posebna, privilegovana pravila. S druge strane, civili i više nego obično posvećuju se vjeri.

Nije nas ovdje Ramazan dočekao, nosimo mi njega sa sobom, u sebi, samo koristimo posebnost odnosa spram njega, na što, makar po našim tumačenjima, i imamo pravo. Ratnici smo, a drugo ime za bosanskog ratnika je i – potencijalni šehid. Bitno je biti što jesi, ili što ćeš biti, i ne lagati ni sebe ni Boga.

IX - 6 / Muštuluk

Da sam bogdo albati vodica,
ja bih znala gdje bih izvirala.
 
U avliji bega Smail-bega.
Nek me nose Smailove sestre.
 
Nek me pije Smailova majka,
ne bi li me u kahvi popila.
 
Ne bih li joj srcu omilila,
ne bi l' mene za sina uzela.

 

              

Ulazimo u grad, gdje mi samo, tek onako usput, malo i opisivaše kuda prolazimo. A i nije bilo puno do zgrade pred kojom se ustavismo.

Sva trojica ulazimo u jednu kancelariju, koja mi je i najavljena kao dežurana. Zgrade, u kojoj je smještena naša vojna policija.

Svakako je zasluga sudbine i što dvojica koje unutra zatekosmo upravo igraše šaha, i to veoma napetu partiju. Zbog čega izosta očekivano pitanje bilo kojeg od njih o tome ko sam ja, odakle sam i otkud večeras s njima, i ovdje.

IX - 4 / Dozvola pri isteku

Mi smo momci sa sela,
narav nam je vesela.
Čim osvane nedjelja,
mi smo prvi kod kola.
Djevojčicu za ručicu,
tamburicu pod mišicu,
pa na Kiseljak,
dok ne padne mrak.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak,
svaki momak veseljak;
Kiseljačke djevojčice,
rumene ko jabučice.
    Haj, pogače, pogače,
slatke kao šećerke;
Kiseljačani kuhaju,
Sarajlijama prodaju.
    Pogače, kiseljačke
                                             
Tamburice kucaju,
mladi momci pjevaju.
Kolo igra veselo,
znoj se lije niz čelo.
Kolo vodi djevojčica,
lijepa, mlada seljančica,
lica rumenog, ruha vezenog.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak...
 
Ponedjeljkom, znade se,
kopa se i ore se.
Momci žanju i kose,
snoplje vežu i nose.
Djevojčice predu, tkaju,
do nedjelje ne prestaju.
A nedjeljom, opet po starom.
    Haj, Kiseljak, Kiseljak...
 
   /Jozo Penava/

  

                          

Ulazak u ovaj gradić me učini sretnim što se ovo događa baš noću. Ne samo da ga ovakvim ne zamišljah, nego takvim nisam zamišljao ni Las Vegas.

Blješti na sve strane. I bez obzira što je ovo prvi čitav grad koji noću gledam nakon toliko vremena, nije to jedini razlog. Blješti čak toliko da me u momentu postaje strah kako se neću znati ni ponašati.

Moram zastati. Postati svjestan da nešto ovakvo stvarno postoji. Da sve radi, i prodavnice, pekare, diskoteke, hoteli... Jednostavno, da postoji noćni život. Da je narod opušten, dovoljno udaljen od rata.

Na momenat mi se lijepim čini saznanje da sve ne sanjam, shvatam da mi se i ne žuri toliko da ne bih malo usporio, razgledao. Da je neko drugo vrijeme Kiseljak bi bio grad u kojih bi se možebiti i zaljubio!

Jedino me muči što osjećah kao da svi oko mene znaju, osjete da u džepu nemam ni dinara. Posebno što usput pogled bacam i na neke cijene, koje ne samo nestvarno izgledaju nego se nikako ni ne uklapaju u ukupni ambijent. Kilogram kahve - tri marke, šteka cigareta - od dvije i po, do četiri ili pet, ovisno o vrsti. A oči mi najviše zastaju na bocama raznih pića, konjaka, vinjaka ili votki. I opet, oko tri marke. Ostale me cijene, uglavnom ni ne zanimaše.

 

                                     ***

Par razgledanih izloga mi je dosta, opet poželjeh čim prije nastaviti prema Visokom, za koji sam bar siguran kako mora izgledati manje raskošno.

Provjeravam u džepu da li su mi još tu vojna knjižica i dozvola pri isteku. Šibicu, onu malu iz „američkog obroka“ koju dobih od amidže, sakrih u džep košulje.

Kako bih vojnim policajcima koji bijahoše na punktu prišao s pitanjem za malo vatre, na taj način pokušavajući izbjeći obavezno pitanje za dozvolu.

-       Naravski da imamo, gdje bi bili vazdan bez vatre – u policajčevom glasu osjetih prijateljski ton – jesi li i ti Fočak?

-       Jesam – teško skrivajući iznenađenje zbog ovakvog pitanja, ipak shvatih kako ovakav razgovor može biti znak da dozvola neće biti tražena – imam neke familije u Visokom, pa rekoh da ih malo posjetim.

-       Svaka čast. Ama, čulo se i ovdje za vas. Baš ja bijah neku noć na smjeni kad je ona veća vaša grupa naišla... odmah iza Nove godine, meščini...

-       Jeste.

-       Neću to zaboraviti nikad. Nekako mi djelovaše posve čudno. Nije mi baš nepoznato, gledah ja to početkom rata, u Hrvatskoj. Gled'o sam ja kako izgledaju jedinice do kojih logistika nije brzo doprla. Ono, bilo je i ovdje slično u početku, ali jebemga, već je osam mjeseci prošlo, u nas sad i pekari imaju bolje uniforme. Nego, zadesi se tu i naš zapovjednik, odmah naredi da vam se obezbijede autobusi. Pravac - Zenica. Znaš, na nekom je sastanku čuo za vas Fočake. Ono, ti reče da ćeš u Visoko?

-       Eto... kont'o sam večeras stići. Imam taj malo problemčić, nisam baš siguran da ću lahko potrefiti tetkinu kuću, zato mi se žuri. Valja mi se malo raspititivati po Visokom.

-       Niš' ti ne brini... Da vas je više, opet bi bio kakav auto od nas. Ali, i ovako ćemo već nešt' zaustaviti. Opet, ako baš nisi siguran da ćeš se noćas snaći, mog'o bi konačit' s nama. Još ako piješ - ne bi ti trebalo biti dosadno!

-       Ama, pijem... Nego, kažem, žurim. Kol'ko sam shvatio, odavde ima trinaest kilometara. Nije to toliko da se ne mere i prepješačiti...

-       Ni govora! Hajde, sad zapali jednu od mene. Vidjećeš, nećeš je ni ispušit', nešt' će naletit'.

 

Taman ga htjedoh priupitati za Vladu Bošnjaka, jedinog ovdašnjeg Hrvata za kojeg sam čuo, imao informacije da je od početka angažovan u pripremi Bosne i Hercegovine za odbranu, ali je on morao intervenisati zbog auta koje se približavalo iz pravca centra grada.

Rukom mi mahnu da priđem, a još više me iznenadi što ih nije molio da me prime, već im je skoro naređivao:

-        Neću vas pretresati, nema potrebe. Samo, primite ovog momka do Visokog.

     

            Ne stigoh mu ni zahvaliti. Ipak sam čuo njegovo „Sretno“, upućeno valjda meni, ali možda i ovoj dvojici u vozilu. 

                                           Kiseljak

IX - 2 / Ko se našaliti zna

Šta ću kući tako rano,
šta me čeka tamo?
Drage nemam da me čeka
kraj dušeka meka.
                                     
Draga me je ostavila
sve zbog rujnog vina,                                                        
a ja pijem svake noći
baš za inat svima.
                                                                                            
Neću niko da me žali,
neću tugu kriti.
Dok je vina, dobre pjesme,
ljubavi će biti.

                                        

Iščekujući potvrdu informacije o produženom odmoru, riješen da ovdje ipak ne ostanem, razvagujem gdje bih mogao otići a da se poslije ne kajem. Jednu opciju sam isključio, neću ka Jablanici. Ono što sam čuo hrabri me da za Mufovu ruku ima nade, jer su mnogi već bili, ili su još u Hrvatskoj. Samo rijetki su se vratili, od naših tamo su otišli Kemura, Džemo, Velija, Jasmin Barlov, Salko Pendek. Njihove namjere možemo pretpostaviti, najvjerovatnije se ne misle vraćati. Neka, njihov izbor. Ne zamjeram im, meni je samo bitno da se do Hrvatske može, a vjerujem da Mufa to sljeduje.

Ne zamjeram im, ali ja to ne bih mogao. Ovdje se slušaju sve vijesti, na taj način smo u toku da rat još uvijek bjesni na sve strane. Da se i dalje svuda gine. U Goraždu, Bihaću, Gradačcu, Sarajevu, Brčkom...

Čovjek se i zastidi. Ružno se i odmarati, nebiti negdje gdje se ratuje. Razumijem osjećaj straha, ali ne i bježanje od njega. Kada bi sad svi nagrnuli Hrvatskoj granici...

Tužno. Već se pitah da li je ovako dug odmor trebao, je li se mogao prepoloviti. Činilo mi se kako su tri dana sasvim dovoljna da se čovjek oporavi, okrijepi, a da pritom ne „zagrize“ u zaborav na rat.

Meni je bio potreban i četvrti dan, kako bih dočekao povratak Rama i Sakiba. Tako jednom, njima i Remziji rekoh kako mi je žao svakog sekunda koji prespavam. Svaki taj sekund je mogao donijeti neko prisjećanje, neku vijest, jednostavno - nešto lijepo. Svaki sekund života se osjeća. A, života  - nikad dosta.

 

                                       ***

S Igmana je trebalo sići da bi se ponovo osjetio život. Ratno vrijeme, ali ljudski život. Usuđujem se Tarčin, Duranoviće, Češće porediti s Trebovom. Ni gore, kada sam tek došao mnoge nisam znao. Najveća razlika je što se umjesto u kolibama i bajtama boravi u kućama.

Nemah vremena da upoznajem previše ljudi, ali mi mladosti ne promače da puno izbjeglica znači i prilično djevojaka. Pored onih koje viđah i po Trebovoj, uši zabilježiše da su neke odavde, neke od Goražda, Rogatice...

Riješen sam izbjegavati ih. Ne želim se ni na koji način vezivati, dovoditi u jače iskušenje. Ne bih odbio kakvu avanturu, ali je za to potrebno neko drugo vrijeme. Previše je ovdje otvorenih očiju, pogleda, njima smo prječi. Znam da i skrivenih ima, i sam pružim koji, ali će sačekati - ako naši dopusti postanu češći.

 

                                        ***

Ako za ljubav ovo vrijeme nije stvoreno, za šale svakako jeste. Činilo mi se kako se i nijedan razgovor nije mogao do kraja dovesti ozbiljno. Sad vrijedi ona po kojoj se čovjek najbrže nasmije nevolji, bilo svojoj ili tuđoj.

Ko se našaliti zna, snađe se u svakoj zbilji. Jedan od razgovora koje se obavezah unijeti u dnevnik bješe onaj sa Sulejmenom Pekazom. Na svima se viđalo morajuće zadovoljstvo trenutnim stanjem, neprolazna žal za onim kako je bilo. On je to znao i jasno pokazati.

Pitah Sulejmena da mi kaže kako mu je ovdje, s obzirom na neimaštinu i tjeskobu. Nije se žalio, šeretski reče kako mu nikada nije bilo bolje. Tijesno jeste, ali je zato sve na dohvat ruke, sve što mu treba može sjedeći dohvatiti. Posebno je istakao da je ranije, kao i svi mi, imao jedno ili dva izlazna odijela. Sada ih ima više nego dovoljno, ide i van kuće u čemu hoće. Kako reče, sve što od odjeće ima i izlazno je.

 

                                      ***

Nisam imao problema da punim retke dnevnika. Tako je meni, samo po sebi bilo smiješno kada čuh da će Ramo i Sakib da prave ručak, nekako mi to nije ličilo na njih. Smiješna mi bi i razlika između njih koji su dugo ovdje, i nas koji smo u prolazu - nama je lakše špartati selom, pa gdje nas ručak stigne. Ramo i Sakib to ne mogu uvijek priuštiti, više se moraju sami snalaziti. Istakoše da su svoje kulinarske vještine dobrano usavršili, požališe se kako im često ponestane nekih namirnica potrebnih za planirano jelo.

Tako se dogodilo i u najoriginalnijem vicu koji ovdje doživjeh - trebalo im je krompira! A moje prisustvo im je dalo ideju. Mene će iskoristiti, da ja odem do Sakibovog punca, inače poznatog kao jednog od većih cicija u selu. Nada je da mene neće odbiti, ali ono što će meni ostati u sjećanju je savjet kako da to izvedem. Obavezno sam upozoren da tražim pet-šest krompirova, jer to zvuči manje nego - kilogram!

Jedva sam se suzdržavao od smijeha dok sam plan provodio u djelo, pri čemu se sasvim uvjerivši kako su Sakib i Ramo bili potpuno u pravu. Jedva je Pašo izabrao šest krompirova, bilo je tu oko kilograma, ali da sam tako tražio - bojim se kako ih ne bismo dobili.

Helem, i ovo su situacije zbog kojih trebamo i češće dolaziti na odmore.

krompiri su bili dragocjeni

VIII - 45 / Nije mogao zalutati

U Omera više Sarajeva,
zelena mu gora oko dvora,
a u gori zelena livada.
 
Na livadi divno kolo igra,
u tom kolu tri'es't djevojaka.
 
Progovara iz kola Mujaga:
„Lakše, lakše ljubo Omerova,
sutra će ti Omer poginuti!“
 
Puče puška iz zelena luga,
te pogodi Mujagu u kolu.
 
Mujo pade, a ljuba dopade:
„Moj Mujaga, moje sunce žarko,
rano li mi bješe ogrijalo,
još ranije za goricu zajde!“

     

                             

Ni muha se nije čula još četiri ili pet minuta, u kojih se ja još i ponosih svojim živcima. Puna je soba onih što čekaju da se nešto desi, da se Major okrene, da nešto kaže, da me oštrije narezili.

Tu sam i ja, spreman da prepoznam trenutak kada će postati jasno da se to neće desiti, kad ću laganim koracima početi sam da se udaljavam.

Više me Major nije iznenađivao, nije me zasutavljao. A valjda se podrazumijevalo da me Šeks isprati, on me i doveo.

-          Aferim, momčino – u hodniku, bliže našem sobičku me zagrli, prijateljski, nije bilo vrijeme za ovakve riječi, nisam ga odmah ni razumio, a znao sam i da me oduvijek cijenio, kao malo ko u bataljonu.

-          Za šta? – nisam htio otići a ne saznati.