XII - 74 / Sebe da lažem neću

Teško gradu, kojim paša projde,
i djevojci koja sama dojde! 

Prvo će je jutro prekoriti;

„Da si harna, ne bi došla sama,
već bi tebe tvoja majka dala!“                       

 

           

          Čudno se osjećah. Vjerujem da je u svemu dobro što me niko neće ni pitati za trenutna osjećanja, ne bih znao objasniti. Možda bih nešto smislio, čak i slagao.

Sebe da lažem, to ne bih. I neću.

Osjećam nelagodu koju sam iza leđa ostavio, pokušavam njih shvatiti. Hankija je bila jasna, osjećam sad kako se Enisa već pomalo i sama kaje.

U trenutku misli stvaraju sliku koja je mogla biti. Kakva bi tek sutra uvečer bila fešta u Deževicama, da sam večeras s Enisom došao.

Zaigra i moje srce, koje smirivah na svoj uobičajeni način. Nije sudbina htjela. Koja, ipak, ima još nešto za reći.

XII - 72 / Još tri noći

 

Moj dragane, svileni gajtane,
dok te mlada u kose splićaše,
l'jepo li mi mladoj ujisaše.
                                                             26. mart 1994.
Dušmani te gledat' ne mogaše:
Iz mojih te grudi ispletoše,
pa te drugoj dragoj upletoše!

 

 

 

Čovjeka može iznenaditi i ono što je očekivao. Sve što se dešavalo posljednjih dana slutilo je tome, ali kao da nismo htjeli, željeli razumjeti.

Idemo. Odlazimo. Neko odmah požuri citirati narodnu mudrost „Suviše je lijepo bilo da bi duže trajalo“.

Objekitvniji uzvratiše, ne idemo nego se vraćamo. Ovdje smo bili na ispomoći, koliko je bilo potrebno. Slično bi bilo i bilo gdje drugo, zima je oštra jednako i nama, i ustašama i četnicima.

S ustašama je postignuto primirje, koje ko zna hoće li potrajati ili će proći kao neka ranije, ali će, ako ništa, omogućiti prebacivanje dijela snaga prema četnicima, bar to vrijeme dokle bude trajalo.

Realno, poštenije je da mi idemo odavde nego matična jedinica. A gdje bi drugo i išli, do tamo gdje čekaju teritorije koje treba povratiti.

XII - 69 / Istina je izašla na vidjelo

 

Jaranice, mog dragog sestrice,
pozdravi ga i poljubi za me,
i upitaj što se ljuti na me? 

Ja se sjećam što se ljuti na me,
što sam drugog okom pogledala. 

Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala. 

Na očima kapidžije nema,
na ustima jazidžije nema;

Oči, voda, svakoga gledaju,
srce neće, samo koga hoće!

 

                                 

Neću saznati. Iako je vjerovatnije da ja snage za smišljeni naum nisam imao, s obzirom da mi je laknulo kada sam ugledao Salju i Fadila same.

Pošto sam uzeo svoju kutiju cigareta, dar od generala, čut ću da je jedva izdržao i do drugog našeg rova. Dalje mu je lakše bilo poslati cigarete, pozdrave, i - izvinjenje. Baš tako su rekli, dobro sam čuo. Ne pitah je li to istina, ili me oni namjerno lažu. U ovom trenutku mi je najdraže bilo da je moj trik upalio, to jest da se nismo sreli oči u oči.

Tek poslije ću čuti još potvrda da je general ipak bio ovdje da se izvini, ne da se miri. Rekao je to još dolje u Deževicama, ponavljao ovdje na svakom rovu.

Ja ga nisam čuo jer nisam htio. Ali izvinjenje prihvatam, njega sam želio, a i zaslužio je. Ne vjerujem da nema iskrenosti, jer ne mislim da je neko iz naše Komande to i tražio od njega. Ne sumnjam da dolje nije bilo sve baš tiho, siguran sam da je bilo mrmoljenja među vojskom, glasnog pominjanja Proskoka, ali i da on nije bio nespreman.

Zašto ne vjerovati da nije lagao ni kada je rekao da je za Proskok krivica ne samo njegova. Da u Sarajevo nisu ulazile ni blagovremene, ni tačne informacije.

Svjedoci smo i sami bili, slušali smo radio. Ako se tamo lagalo, skrivalo da linije padaju, zar nije slično moglo ići i unutar Komande korpusa. Do momenta kada se više nije moglo, kada se moralo reći. I kada je najlakše bilo za sve okriviti one koji su bili gore. A to smo bili mi.

Tako je i generalova reakcija razumljivija, mada će uvijek ostati da jeste bila preoštra. Ipak nije bila oštrija od nastale situacije.

Istina je, na kraju, opet izašla na vidjelo. Što bi trebalo da je najvažanije. Pa ako neko pokaže hrabrost da se izvini, drugi treba pokazati obraz da prihvati. I da, poslije svega, svi budemo zadovoljni.

 

                                    ***

Mislim da je general otišao s tim utiscima. I s jednim još pride. Zanimljivim, anegdotalnim.

To je momenat kada je na jednom od rovova bio pozdravljen od borca Šljiva Mirsada, koji mu je nakon pozdrava morao objasniti da je još početkom rata ranjen. U desnu ruku, pri čemu su dva krajnja prsta ostala nepokretna, savijena. Iako je obično nosio rukavice, danas vrijeme nije bilo tako zahtjevno. Priroda rane je učinila da je Šljivo umjesto pet digao - tri prsta.

Priroda naše jednice nije nas obavezivala da se međusobno pozdravljamo, a Šljivo se odavno navikao na svoju ranu. Tek je se sjetio vidjevši širom otvorene generalove oči. Brzo je shvatio i objasnio, izvukao generalu i pratnji osmijeh, te klimnuo na njihov savjet da rađe koristi rukavice, ili recimo cijelu pest.

I zasigurno učinio da general nazad ponese jednu simpatičnu priču. Što je bolje nego da je ponio o susretu sa mnom. Bolje, vjerovatno i za mene.

XII - 64 / Nije bio sretne ruke

 

Bulbul pjeva oolo Mostara,
dođi dragi evo nam behara.
Dođi meni, moje rosno cv'jeće,
tvoja majka karati te neće.

Tvoja majka tebi ruho sprema,
da ga ljepšeg u Mostaru nema.
Sve od svile košulje otkane,
i dušeke đulom pokapane.

Tvoja usta, sva od đula rana,
tvoja njedra još ne milovana.
Dođi meni, moje rosno cv'jeće,
tvoja majka karati te neće.

    /Aleksa Šantić/

 

 

                               

Popuštanje oštre zime, produžetak izostajanja borbenih djejstava, učinili su da Bajram obilježimo s još jednom aktivnosti. Na Crničkom Kameniku, gdje je naš drugi bataljon, odigraće se i malonogometni turnir.

Broj prijavljenih ekipa je krnj, samo sedam. Naša brigada je već prijavila jednu, a tu je mjesta bilo samo za ove iz Fočanskog bataljona. Na kraju je Eko Poturak nekako uvjerio domaćine da se ipak dođe do parnog broja, odnosno da i naš bataljon iz Deževica ima svoju ekipu. Pri čemu je naglasio kako nismo velika prijetnja s obzirom da prijavljujemo mahom dvadesetogodišnjake. Kad je već prijava prihvaćena ja nisam imao izbora, pristao sam braniti u toj ekipi.

Malo smo vježbali, trenirali ispred crkve. Bio sam zadovoljan viđenim. Eko i njegov mlađi brat Adnel sarađuju savršeno u napadu, Sehadin i Mevko Durić odlično vežu, dok Ciki dovoljno oštro može igrati zadnjeg. Što je posebno značajno svi su vrlo brzi, puni mladalačke snage, imamo bar neku prednost.

Opet je s nama i Šljivo. Iz Dusine, kao poklon za bajram nosi simpatičnu uspomenu, ispleten mu je traženi par različitih rukavica. Jedna s pet, druga s tri prsta. Neki nogometaš nije, ali je kao stvoren za službenog predstavnika.

 

XII - 51 / Moja velika sreća

Sarajevo, dugo i široko,
moje drago, tanko i visoko! 

Ja mu rekoh: „Ne pones' se dragi,
dosta ima sjajne mjesečine,
i bećara neženjenije!“ 

„Probiraću što je meni drago,
ovog hoću, a ovoga neću!“

 

 

 

Radost i tuga pomiješani, Bunički potok nađoh ali ne bi sve kako sam želio. No nemam vremena osvrtati se, preda mnom je miješanje nove nade i brige koja je prati. S dodatnim teretom, Mufovom nestrpljivošću.

Ostajem odlučan pokušati, uvjeren da neću biti tek do pola zadovoljan današnjom srećom.                 

Koliko sam bio u pravu pokazaće mi slučajni, brzi, a prije svega neočekivani susret s Ragibom Muslimom. Sem radosti da i njega vidjeh nakon toliko vremena, dade mi potrebnu informaciju. Pri čemu i sam naglasi kako je moja velika sreća da baš njega sretoh, pošto je to jedna od najmanjih ulica, za koju su tek rijetki čuli. On ju je slučajno zapazio pošto mu rođak živi u susjednoj.

S njegovim preciznim uputama, Mufu i meni se nije više toliko ni žurilo. Čak smo računali da će biti vremena i da odsjedemo malo.

XII - 49 / Sudbina je bila brža

 

Sinoć dođe tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
a od jutros konja sedla
hoće da ide.
Viš' njeg cura crna oka
suze proljeva.
„O, Boga ti, tuđi junak,
poved' i mene!“

„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
pred nama je šimšir-gora,
prić' se ne mere!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
ja ću prići šimšir-goru,
s tobom šetajuć'!“
                                  24.februar 1994.
„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
prid nama je mutna voda,
prić' se ne mere!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
preplivaću mutnu vodu,
s tobom zajedno!“ 

„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
u mene je ljuta majka,
trpit' ne mereš!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
ja ću trpit' tvoju majku
tebe gledajuć'!“

Na put prema Tarčinu, Sarajevu i Jablanici, krenulo nas je nekoliko. Međutim, nikome se nije žurilo kao Salji i meni.

Brzo smo se izdvojili ispred ostalih, a prvi put zaustavili u jednom prisojskom proplančiću hvatajući jednu od kratica.

Iz rančeva smo izvadili konzerve i hljeb, prostrli jednu jaknu... i nijemo se pogledali. Obojici postaje jasno da nijedan nemamo ni nožića, kamoli otvarača za konzerve.

Nije bilo druge do da u okolini potražimo koji oštriji kamen. Bilo ih je, promijenili smo ih nekoliko, svejedno nam se konzerva nije dala. Ni kada smo prešli na oblije ali teže kamenje.

Ono što smo znali o konezrvama očito se nije poklapalo sa stvarnošću. Barem ova je bila pretvrda. Promijenili smo joj nekoliko puta oblik, spljoštavali koliko je to moguće, činili je skoro okruglom, ali nije popuštala.

Na kraju smo je vratili u što približniji početni oblik, te neutoljene gladi ali svejedno nasmješeni, zadovoljni što smo i ovo doživjeli, svjesno odlučni da ne gubimo više vremena, nastavili juriti prema Gunjanima.

 

XII - 44 / O tome se ne šapuće

Sinoć ja legoh ne zaspah,
od svoga jada golema.

Slušajuć' kola i pjesme.
U kolu moja inoča.

Inoćo, moja krivdoćo;
Inočo, gujo šarena!

Da sam ja guja šarena,
ja bih tebe davno ujela!

 

                               

Mislio sam da sam se uklopio. Kao i te noći i noćas je sijelo u istoj kući, znam da to nema veze s onim šaputanjima na polasku ali me jače goni na prisjećanja, sumnja u uklopljenost. Onda sam mislio kako su se došaptavali oko „dijeljenja“ djevojaka...

Istina se, ipak, tek sada otkrivala. Niti je s djevojkama bilo ikakvih priča o tome, niti oni međusobno bijahoše iskreno spremni na kompromise.

Mediha je i večeras u centru pažnje. Veliko drugarstvo, protiv nepopustljivosti svakoga pojedinačno. Težak problem. S jednom poznatom, kada se on riješi, ostali će ići lakše. A riješiće se kada, i ako se Mediha odluči. A ako je tako, ja nisam smetnja. Odlučio sam ranije „igrati kao i oni“, ali večeras shvatam da to što njima stvara sumnju, u meni postaja još nedvojbenije.

Svi smo svjesni vladajuće neimaštine, ova sijela su samo zbog druženja. Znamo i uložene napore ovih ljudi da jesenas odlaze do Neretvice, kako bi odozdo dobavili nešto kestenja. I nisam mu ljubitelj, ali jesam druženja. Selo me podsjetilo na neka starija, vremena koja nisam lično doživio, a kestenje na ono koje dobro pamtim. Volio sam u žaru uplitati krompir, ili u sezoni kukuruze, pečenjke, volio sam sve da je pečenije, i sve u društvu.

XII - 37 / Sve je subjektivno

 

Harmoniko moja, suzom nakvašena,
znaš li da je moja draga isprošena.
Sviraj, sviraj, meni, one pjesme njene,
i pitaj je zašto je ostavila mene.

Harmoniko moja, ti si sa mnom bila
kad me moja draga nježno pojljubila.                                           22. januar 1994.
Zar u onom času lažno me voljela,
kad u zagrljaju drhtala je c'jela.

Kako može teško srce da zaboli,
kad nekoga ljubiš a lažno te voli.
Ostali smos ami harmoniko moja,
još me samo tješi bolna pjesma tvoja.

 

 

 

Januar se svome kraju primica kako je i počeo. Snijeg je stalno prijetio, ali kao da mu se namjerno nije žurilo. Pružio je i nama i ustašama par prilika da izvodimo neke pokrete, da glumimo neke napade. A i jedni i drugi uživasmo u mirovanju.

Mogu reći da je vrijeme bilo idealno. Nije bilo pogodno za borbena djejstva, ali jeste za neki drugi, vanratni život. I situacija s hranom je opet podnošljiva, što je zaustavilo i posljednja glasna protivljenja Abida Hajdarevića, koji ko zna kada će saznati zbog čega sam ga i ja izdao, ali je pjesmu iz Komande pojačalo.

Prije par dana je i jedna grupa naših išla posjetiti brdo Inač, na godišnjicu pogibije Džemala Bijedića, gdje Fočanski bataljon inače drže položaj. Imao sam želju, ali mi noge nisu htjele. Tek sišao s Lopate odgodio sam to za neki drugi put.

XII - 27 / Tako će biti cijelu noć

Okladi se momče i djevojče,
da spavaju da se ne diraju.
Momče daje sedlo i đogata,
a djevojče đerdan ispod vrata.
 
To rekoše, u đerdek legoše,
jedno drugom leđa okrenuše.
Momče leži kao ledenica,
a djevojka  kao žeravica.
 
Kad je bilo oko pola noći,              28/29. novembar 1993.
tad djevojka iz kreveta skoči:
„Okreni se, ne okrenuo se,
poljubi me, ne poljubio me;
mrtvoga te okretala majka.
 
Ja ne žalim đerdan ispod vrata,
nemoj ni ti sedlo i đogata;
Mog đerdana popili hajduci,
a tvog đoga rastrgali vuci!“

 

 

                               

Tek što sam skrenuo pored crkve čuo sam da me neko doziva. Bila je to grupa „onostranaca“, od kojih sam ja jedva poznavao dvojicu-trojicu. Dovoljno da zastanem malo u tom društvu. Sjedili su, pili nekakvu rakiju. Tako se zadržah i duže nego sam kanio, pa ipak se ne dah skroz pomesti. Nije jedna kuća u Duranovićima gdje imam nijet svratiti, a i sutra je raniti.

U kuću Hašima Hajdarevića sam samo provirio. Bila je samo mala Lela, ostali su na Ivanu, večeras američki avioni izbacuju pakete s humanitarnom pomoći.

Zato sam produžio do Sulejmana i Zize Pekas, za njih sam znao da su kući. S njima je uvijek zanimljivo muhabetiti, pa na vrijeme nisam mnogo obraćao pažnju.

Na kraju sam čak odustao od povratka do Hašima, vjerujući da će mi u malo kasnija doba lakše otvoriti Muniba Pekas, naviknutija na naše zakašnjele dolaske. Zbog čega me i nije iznenađivalo da svjetlo nije gorjelo ni u njenom dijelu kuće, niti u sobi gdje je živio Pašo sa ženom, Sulejmanov brat. Svejedno sam bio siguran da nekoga mora biti, te da ću bez mnogo pitanja biti primljen na konak.

XII - 21 / Trebam biti ono što nisam

U čaršiju poslala me nana,
da joj kupim kahve i duhana.

Svu čaršiju obađoh do podne,
gledajući momke mlade, zgodne.

Sad se bojim nana će me tući,
jer se sama ja ne vraćam kući.

Jer uz kahvu i paklo duhana,
evo, nano, vodim i dragana!

    /Nikola Škrba/

Odgovaralo nam jeste, u momentima kada primasmo te informacije. Kako je dan odmicao ja sam počeo mijenjati raspoloženje, razmišljajući o svemu s više strana. Ugodno je bilo družiti se s Enesom, biti gost u kući u kojoj je smješten, ali je to posljedica ipak protraćenog dana kada je u pitanju ono zbog čega smo uopšte ovdje. Možda to i bude nadoknađeno, no između je sve prisutnija neizvjesnost. Koja je dolazila s onim drugim razmišljanjima.

Tu smo, s namjerom da trgujemo, švercujemo, zaradimo. Što nećemo obavljati sa sebi sličnima, već s čovjekom koji brine o svojim borcima. Ovdje sebi postavljam pitanje kakav je taj komandir, s obzirom da sam upoznao i onih jedne, i druge vrste. Od tih loših slutnji branih se činjenicom kako naše namjere nisu onakve kakve mogu izgledati, no ne mogoh ni sebi lagati da je ovo ipak drukčije od onoga što radih u Bijelom Polju i Neretvici.

 

LOPOV

Sve što imamo

Božji su dari;

Nešto da čuvamo,

nešto da dijelimo.

Maštu i snove, to niko nikom

ukrasti ne može.

Ja tvoje, ljubav i sreću,

krasti ne želim.

Jedna Božja utjeha

sabur mi čuva:

Lakše je živjeti pokraden

nego kao lopov.

XII - 18 / Računica je još uvijek dobra

Poranila na vodicu Zlata,
za njom Ibro ata igrajući:
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
                                           17. novembar 1993.         
„Nemoj tako, kajaćeš se Zlato!“
„Neću bogme ni žaliti Ibro!
Srma momci, a zlato djevojke;
hoće srma da se pozlaćuje!“

 

                               

I koji su iz Tarčina došli pričaše o civilizaciji.

Njihove priče su bile po mnogo čemu slične, malo uranjeni dolazak zime znači svugdje manje borbi, granata, ali i kada je svugdje glad osjetnija, kada je šverc prisutniji. Upravo su tu njihove priče otkrile jedan naizgled normalan podatak kojim se samo ta dva mjesta malo razlikuju, ali koji će pojedince vrlo zaintrigirati.

Kutija cigareta jučer je u Tarčinu bila četiri, a u Fojnici cijelih deset maraka. I do jednog i do drugog mjesta manje je od po dan hoda, ko ima novca ne treba biti stručnjak iz matematike.

Takav je upravo bio moj rođak Dževad. Imao je njemačkih maraka, fizički je među snažnijima ali renome diverzanta mu nije baš dozvoljavao da lično kreće na takav put. Šljiva Mirsa je već poznavao kao vještog trgovca, još mu je trebao neko od jačeg povjerenja. E, ja sam bio taman takav.

XII - 15 / Jedini preostali način

Pod prozorom procvjetala ruža,
na grančici uz prozor se pruža.
Da ne bi trna ubro bih je,
i na srcu nosio je.
    Pod prozor ću miris uzdisati,
    čarna ružo, ne smjem te ubrati.  

                                                         
Jedno drugom kad nismo suđeni,
zašto da smo tako zaljubljeni.
Bolje da smo u daljini,
nego što smo u blizini.
    Ako, ružo, nećeš moja biti,
    ne ubrana ti ćeš uvehnuti! 

 

Dan je odmicao, tako je snažio naš osjećaj da su i u Komandi svjesni kako je vrijeme takvo da naše angažovanje ne bi dalo željeni efekat. Što je još bitnije, izraženiji je i onaj drugi, osjećaj da vijesti o novim poginulima neće biti. Zajedno je uzrok da smo se skoro raskomotili, sve manje pominjući današnju akciju, više neka prošla vremena, ljepše doživljaje...

Sve prekide, ko bi drugi do - Ševko. Tačnije, poziv radio-stanicom.

Bilo suludo ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto još gore, tek se traži i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba, i zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu kuću.

Brzo smo svi na položaju. Izo Zametica, nišandžija, javlja da je udarna igla zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih li ja razmišljao o tome ne znam, srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki slučaj, igla unaprijed ostavljena u udarnom položaju!

Čim su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali smo završili u skloništu. Kraj minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik Refik Kurtović, svima poznatiji pod nadimkom Mazalo.

Ispaljenje se nije čulo. Mina je zastala.

XII - 9 / Kada se izbora nema

„Oj djevojko, mala momo,
ja sam jedan, konj mi jedan,
može l' biti, dušo moja,
konak u tebe?“

„Oj junače, mlad' junače,
ti si jedan, konj ti jedan,
težak će ti konak biti,
ovdje u mene.
                                                               7. novembar 1993.

Težak, brate, nepokojan
i sam od sebe;
Konju će ti zobi biti,
i bistre vode;
Tebi, mladu, nepokoja,
s večer' do zore!“ 

                                    

U jednome nismo pogriješili. Bar su Salja i Hajdar napunili po onaj kanister čiste šljive.

To zadovoljstvo je prekidano sve češćim pogledima ka nebu. Ono što je mirisalo na kišu, po svemu sudeći biće mnogo gore. Naglo se namrači, mutnim oblacima koji će se prolomiti.

Insistiranje na povratku bi bilo suludo. Ne bi nam bilo prvi put da tako pokisnemo, ali je problem mrkli mrak. Mogli bi hodati, ali da ne znamo kuda. Da se vrtimo ukrug, ili da odlutamo bilo kamo.

Kad se izbora nema, brzo se dogovori. Neko će nas već razumjeti, i naći ćemo mjesto gdje jutro da sačekamo.

SONET 66 (Vilijam Šekspir)

Umornom od svega u smrt mi se žuri,

jer vidjeh zaslužnog kako b'jedno prosi,

i nitkova što bogato se kinđuri,

i odanost kako poniženje snosi.

I zlatna odličja o pogrešnom vratu,

i savršenstvo u blatnom besčašću,

i djevice silom predate razvratu,

i snagu straćenu nesposobnom vlašću.

I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

i zločince kako vladaju dobrotom,

i mračnjaštvo kako mudrošću upravlja.

I kako iskrenost brkaju s prostotom!

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati;

Od nje me tek ljubav može sačuvati.

William Shakespeare (26.4.1564. - 23.4.1616.)

OPROSTI (LJUDSKA DOVA)

Bezgrješan niko nije,

ni sudbine nisu iste.

Zato se na kraju pika

koliko su duše čiste.

Okajati grijehe treba,

što iz duše nisu došli.

Vremena je još dovoljno,

dok životi nisu prošli.

Bog nam dušu dao nije

zbog strahova da se pati.

A i strasti, k'o i grijehe

život ima da naplati.

Sve nam je od Boga dato,

pa i ova ljudska dova:

Uživaj u čistoj strasti,

a kloni se zlih grijehova.

Čistoj duši pun je život,

bojazni od smrti nema.

Ni kajanju mjesta nije,

ni strahu od džehennema.

Ako je ova ljubav grijeh,

kajanje u meni ne budi.

Molim te, ti mi oprosti,

a Bog neka mi sudi.

BB (Kao ogledalo)

Da li minus i minus

uvijek daju plus?

Mogu li dvije tuge

postati jedna sreća?

Kad život te lomi

možeš li prkosom

pokazati da si jači?

Kad stigne te vrijeme

u kojem počneš sumnjati

da prava sreća postoji,

zahvalan si i na osjećaju.

Osjećaji su tek početak,

i ne javljaju se bez razloga.

Ja moj osjećaj

tebi dugujem.

Lijepa i pametna,

prirodna i skromna,

i prkosno nesrećna;

Ispred tebe ja

haman kao ogledalo.

Za sreću pravu

još nam samo fali

Božji Blagoslov...

*** (o Bošnjacima)

Kroz historiju je kod Bošnjaka uvijek bilo pameti. Samo je češće iznutra sputavana, neg joj se davalo da dođe do izražaja!

Sve reakc

IV - 29 / Neka budućnost malo odmara

 

Sve sam dertli i kaharli,
sam se razgovaram.

Dertli žene, dertli ljudi,
ne znaju mi ćudi. 

Niko ne zna, niko ne zna
moga teškog jada;

Jer je mene, jer je mene
ostavila draga.

  

Našao sam vremena popodne i da malo odspavam. Što će učiniti da večeras duže od ostalih ostanem budan. A to je vrijeme kad je najljepše razmišljati.

O Trošnju neću, o tome sam opet pričao s Džemom u povratku. Nismo ništa posebno novog rekli, osim što smo međusobno povjerenje učvršćivali.

Neka budućnost malo odmara, ja bih se na trenutak vratio u prošlost. Kad god mi se žuri zaspati, to mi dođe lijek.

Tražeći kutak prošlosti koji ću dotaći, nekoliko puta se prevrnuh. U jednom trenutku dohvatih tako džep košulje u kojem sam držao nedavno napisane stihove. Poželjeh ih se odmah sjetiti.

IV - 19 / Sva pravila imaju izuzetke

Ljubljeno se po krevetu valja,
neljubljeno ne mere da spava.

Volio bih više da me nema,
neg da mala kod mene zadr'jema.

Meni mala u podrumu dala;
Dala mi je vina i rakije!

 

 

         Nisam krio zadovoljstvo. Zbližavanje s ostalima je primarni zadatak koji sam sebi postavio. A tu mi se Admin činio kao onaj s kim će to najteže ići. Mrzovoljnost koju je pokazivao, što je uopšte ovdje, smatrao sam problemom koji mora sam riješiti. Gdje mi se činilo kako će to i prilično potrajati. Zbog čega sam izbjegavao duže razgovore s njim.

Nesvjesno, ispostavilo se pravim potezom. Nismo puno pričali ali sam zato jasno uviđao kako njegovo prilagođavanje situaciji ima to, za mene neočekivano ubrzanje. Rekao bih, kako će cijeli proces biti završen u ovom jednom danu. Što je već pravilo prostor, vrijeme koje sam mislio da ću duže čekati.

Cijenio sam tako da se i sumrak uklapa u sve, ostavljajući mi tek da odaberem zanimljivu temu.