IV - 31 / Bilo bi mi žao

 

„Oj djevojko, miluje l' te nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje momče!“

„Oj djevojko, gdje si katmer brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
                                               

„Oj djevojko, da sam te vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“

„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“

Pri ulasku u kuću, dočeka nas još jedno iznenađenje. Što će mi biti draže, od svih pohvalnih riječi koje Sutko poslije o nama kaže.

U gostima su, meni sad već dobro poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji diverzanti.

Bilo bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati sljedeću priliku da se s njima rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada ih ranije nisam vidio izbliza, ni tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih doživljavao. Sasvim normalni momci, odjeće malo prilagođene ratnim uslovima. Traka oko glave jednog, lovački šešir kod drugog, u obojice tespihi, kao i još neki detalji koji se baš ne ističu pri svjetlosti fenjera, ali zato sasvim nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova uniforme. Kod obojice automati, što ukazuje da su oni aktivno učestvovali u ovoj šali na naš račun, kako ovu provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću pogađati da li je ideja njihova, ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo teže. On jedini, kao komandir baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca i Jelečaka, još Redžo ima puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja njegove municije stalno potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka zvučali manje ubjedljivo.

V - 36 / Isti cilj

 
Ašikovah tri godine dana,
al' ne vidjeh fajde ni zijana,
nit' ja vidjeh svoje drago lice. 

Samo jednom u tri godinice,
kako dušek po dušeku stere,
kako meće jastuk po jastuku.
                                                           24. septembar 1992.

A kad leže u meke dušeke,
kako jeknu, sva odaja zveknu,
kako huknu, džamli tahta puknu. 

A ja jadan stojim pod penedžerom!
Da sam drvce, puklo bi mi srce,
da sam kamen, bih se rastopio!

 

 

Naša bezvoljnost se savršeno uklapala u tišinu kojom je naš položaj poklopljen. Granate koje su četnici ispalili, po običaju padale se daleko, razočarenje što nam nije dopušteno da mi ispalimo još jednu, s obzirom na uvjerenje kako bi ta morala biti kudikamo efektivnija, proziveli su to stanje bezvoljnosti.

Ćutali smo, sudaranje pogledima i uzdisaji govorili su umjesto riječi. Logično, prednjačili smo Džemo i ja. Najsvjesniji rijetke situacije kad se osjećamo jednako i da jesmo i da nismo krivi.

Ne žalimo mi za propuštenom prilikom, koliko je tuge što takvu, vjerovatno, više imati nećemo.

 

V - 28 / Pomjerih se s mjesta

 

Šećer-Zlato, da se ne varamo,
đe rečemo da se sastajemo: 

Al' u moje, al' u dvore tvoje,
al' u moju, al' u bašču tvoju. 

U đul-bašču đe jablani rastu,
jablan cv'jeta a ruža miriše. 

Kami onom ko za kim uzdiše,
k'o ja, majko, za jednom đevojkom!

 

 

         Tišina polako prekriva cijelu Dolinu. Mene tjera na nova razmišljanja. Da li ona samo označava kraj ovog što je bilo danas, ili najavljuje ono što možda noć skriva, u boljoj varijanti sutrašnji dan. Zbog čega smo od maloprije i ponovo spremni.

Teško mi je u svemu razgraničiti svoje želje i realnost. Možda je to, osim ranije ljutnje, ono što me još drži za grmenom. Ili način da sam od sebe prikrijem svoju nervozu. Svjestan sam kako večeras neću ništa više vidjeti što bi opravdalo moje zadržavanje, zbog čega već čujem zvižduke Džema i ostalih.

Svejedno, nešto me zadržava. Uvjeravam sebe kako je to želja da uživam u sutonu. I to onom njegovom najljepšem trenutku. Zapravo, u osjećanju tog trenutka. Koji se isplati sačekati.

Već je blizu. Sunce više ne viri, samo njegove zrake. Osjećam, prepoznajem da je to to. Suton nad cijelom Dolinom. I tišina u kojoj se još može uživati. Još puno minuta, dok se mrak potpuno ne spusti.

Hoću to. Hoću da ispratim i spuštanje mraka. Nigdje mi se ne žuri. Ne marim za nove zvižduke, sada i za Sajovo dozivanje. Miris srnećeg gulaša sam do maloprije još i osjećao, sad je želja za dočekom mraka odavde - jača. Gulaš neće nikud pobjeći.

V - 22 / Nismo došli na izlet

Višnja, trešnja rod rodila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš.
Od roda se salomila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš. 

Ispod stida momče reče:
„Daj, djevojko, jedno oko!“ 

„Stan', polako, mlado momče,
dok mi majka za br'jeg zađe. 

Biće tvoja oba oka,
oba oka i djevojka!“

 

         Da bih misli što više smirio, odlučih dobiti bar toliko vremena koliko mi je trebalo da jednim pogledom prijeđem sve.

Na Crnom sam vidio što sam i očekivao. Nada mu je bila podgrijana, ali ne toliko da bi ovo doživio kao veliko razočarenje. Povratak i boravak ovdje, jednom je već prebolio.

Ni Jusmanci me nisu sasvim iznenadili. Bersim je, u ime obojice ljutito klimao glavom. Poruku koju sam jasno razumio. Tražio je, što sam mu bio i obećao, da će njihov dosadašnji trud biti nagrađen ostankom među nama. Promjenu Ćasarinih vizija im nisam stigao prenijeti. Nekako mi ih je bilo žao, a možda sam se nadao kako bi se Ćasara mogao predomisliti. Pogrešna procjena koju mi je sada prekasno ispravljati. Bilo bi im vjerovatno i teže, mogli su imati više vremena da se za što ovakvo spreme. O tome ću ja sigurno još razmišljati, oni više nemaju vremena. Odnijeće me u svojim pogledima drugačijeg, kao nekog kome su vjerovali više nego što je zasluživao. Zato, namjerno nisu ništa ni rekli. Misle da će mene tako više boljeti. A da im mogu bar objasniti toliko, samo da usporede svoj i položaj Crnog. Međusobno bi se rado zamijenili, kao da može biti drukčije. Kao da se osim sudbine iko drugi pita.

Možda će im biti dovoljno i ono što su vidjeli u blizini. S nekima se sudbina još nemilosrdnije poigrala. Potekle su i suze.

V - 5 / Tom stroju i mi pripadamo

 

Istom legoh, san me hvata,
dragi mi na vrata:
„Ustaj, mila, ustaj, draga,
otvori mi vrata,
pokise mi kabanica
sva od suha zlata. 

Što pokriva, moja draga,
devet djevojaka,
i deseto, moja draga,
mlado neženjeno. 

Sve devet ih, moja draga,
sunce ogrijalo,
i deseto, moja draga,
mjesec obasjao!“

 

         Nismo fenjer palili da bi vidjeli gdje nam je noćivati, nego je trebalo napraviti i raspored spavanja.

Prvi sam ušao i odabrao mjesto u kraju gdje fenjer visi. Zbog blizine police, na kojoj će sem fenjera mjesto naći i radio-stanica.

Odmah ću poslati i prvi telegram. Kratki, dok se ostali rasporede, samo da javim da smo stigli.

Mufo će do mene, brat do brata. Džemo je sljedeći, možda slučajno, možda prirodno, tek to svima i nije drago. Sitne prijepirke, našim rječnikom rečeno - podjebavanja, nisu isključena. Nadati se da neće biti prečesta. U Zamrštenu su još bila i dopustiva, ovdje nam ostaje vjerovati da će shvatiti kako je suzdržanost vrlina. Ako situacija uopšte bude pružala vrijeme.

Do njih su Zaim i Salko, da bi na drugom kraju ostalo mjesto za Crnog. Možda mu na taj način činimo uslugu. Teško je navesti tačne razloge ali je do sada uvijek, bez obzira o kome i kakvom je smještaju riječ, prisutna bila jagma za krajnja mjesta. Dobijali su ih oni s najjačim razlogom, ili autoritetom. Ja sad imam baš takve razloge, a Crni!?

V - 3 / Sam nije mogao doći

 Ašik momče kroz mahalu prođe!
    Zumbul trava, moma plava,
    zabolje je glava,
    širi, dragi, b'jele ruke, tvoja sam.
 
I pronese od zlata jabuku!
    Zumbul trava, moma plava...
                                                           11/12. septembar 1992.
Na jabuci čudno ime piše!
    Zumbul trava, moma plava...
 
Čije ime na jabuci piše!
    Zumbul trava, moma plava...
 
Onoga je lijepa djevojka!
    Zumbul trava, moma plava...

 

  

Razumijem ja znatiželju onih koji nisu svraćali u Titovu vilu. Na njihovom mjestu ja bih već dosađivao s pitanjima.

Znatiželja je jednaka. Samo oni dobro obuzdavaju nestrpljivost. Znaju zašto im je još čekati. A svi zajedno osjećamo, neće još predugo.

Dušu smo povratili, put je lakši, nema potrebe da se više uopšte znojimo, a ni da previše žurimo. Promijenili smo i žamor, sad jedni druge možemo sasvim jasno čuti. Kolona više nije fiksna. Samo je Krnjo i dalje sam na čelu, ostali se šetamo.

Koristim to tako da počinjem priču, stalno se šetajući od Crnog do Salka, bez bojazni da me neko od njih ne čuje, ali smjenjujući njihove napore da povežu svaku riječ.

Zanimljivo im je bilo slušati o aktivnostima diverzanata u vezi pokušaja da se konstruiše naprava kraćeg dometa ali s predviđenom jačom efektivnom moći, zamišljenom tako da dvije manje plinske boce pokreću treću, koja na kraju aktivira. Zamišljajući njen izgled na Trebovoj su ovu grupu diverzanata i prozvali „odjeljenje plinska boca“.

Sumnjičavi smo bili gore, ni sada uglavnom ne vjerujemo mnogo u to, ipak je sama priča o tome zanimljiva, no postoji razlog zašto je skoro nisu ni komentarisali. Razumljivo ih je više dojmio dio o sastanku na Trebovoj, koji je meni u Zamrštenu pogrešno prezentiran a koji sam naivno prenio kako sam čuo. Sada smo zajedno došli do zaključka koji nas neće obradovati, ali hoće probuditi nova osjećanja.

IV - 56 / Neke se kockice posložiše

 

L'jepo ti je rano uraniti,
dvor pomesti, vode don'jeti,
na vodici cvijet ostaviti.
 
Kad mi dragi na vodicu dođe,
nek mi cvijet na vodici nađe;
 
Nek zna dragi da sam dolazila,
i na vodi cvijet ostavila!       

 

 

             I o Trošnju, ali i o našem odlasku na Vučevo, akciji koja se sprema, imali bi Dževad i ja sigurno pričali cijelu noć. Da je vremena. Ćutanje koje među sobom podijelismo jasno nam kaziva kako je ovo bilo sasvim dovoljno.

Nama se žuri, a još je toga što želim s njim podijeliti, siguran sam i on s mnom.

-          Još da ti objasnim zašto sam u artiljeriji – prvo što mi je na umu poslužiće i da presiječem tišinu koja je u ovom trenutku tako suvišna – zbog Majora, to je njegovo naređenje. A ja za tog čovjeka nemam riječi da opišem svoje divljenje. Iako se sudbina sručila na nas Trošnjane, znaš da i naše krivice ima. Ovo što je Major ovdje uradio je za poštovanje, za klanjanje. Zaslužio je da preživi, ali i da mu se spomenik digne. Pored onog, partizanskog, samo još ljepši. Bio sam na Igmanu, Bjelašnici, Grepku, ali ovo nema nigdje. Istina, jak utisak je na mene ostavio i Buljubašić, više ciljam na ukupno stanje. Nije mi drago što moradoh vratiti pušku koja me kôšta tolikog truda, i to prije nego iz nje i metka ispalih na četnike, evo me vidiš sad s lovarom, ali ja sam donio odluku: Dok bude ovaj bataljon postojao, dok njegov komandant bude Major, biće i mene u njemu. Nema druge jedinice u koju bih otišao, ama pa da imam pet obroka dnevno, da... ne znam ti šta!

-          Svaka čast. Ako je tako, nabaci je još jednom – ponovo osjetih snažni stisak njegove ruke – ja o tome nisam razmišlj'o, ali baš tako i sam osjećam!

XII - 74 / Sebe da lažem neću

Teško gradu, kojim paša projde,
i djevojci koja sama dojde! 

Prvo će je jutro prekoriti;

„Da si harna, ne bi došla sama,
već bi tebe tvoja majka dala!“                       

 

           

          Čudno se osjećah. Vjerujem da je u svemu dobro što me niko neće ni pitati za trenutna osjećanja, ne bih znao objasniti. Možda bih nešto smislio, čak i slagao.

Sebe da lažem, to ne bih. I neću.

Osjećam nelagodu koju sam iza leđa ostavio, pokušavam njih shvatiti. Hankija je bila jasna, osjećam sad kako se Enisa već pomalo i sama kaje.

U trenutku misli stvaraju sliku koja je mogla biti. Kakva bi tek sutra uvečer bila fešta u Deževicama, da sam večeras s Enisom došao.

Zaigra i moje srce, koje smirivah na svoj uobičajeni način. Nije sudbina htjela. Koja, ipak, ima još nešto za reći.

XII - 72 / Još tri noći

 

Moj dragane, svileni gajtane,
dok te mlada u kose splićaše,
l'jepo li mi mladoj ujisaše.
                                                             26. mart 1994.
Dušmani te gledat' ne mogaše:
Iz mojih te grudi ispletoše,
pa te drugoj dragoj upletoše!

 

 

 

Čovjeka može iznenaditi i ono što je očekivao. Sve što se dešavalo posljednjih dana slutilo je tome, ali kao da nismo htjeli, željeli razumjeti.

Idemo. Odlazimo. Neko odmah požuri citirati narodnu mudrost „Suviše je lijepo bilo da bi duže trajalo“.

Objekitvniji uzvratiše, ne idemo nego se vraćamo. Ovdje smo bili na ispomoći, koliko je bilo potrebno. Slično bi bilo i bilo gdje drugo, zima je oštra jednako i nama, i ustašama i četnicima.

S ustašama je postignuto primirje, koje ko zna hoće li potrajati ili će proći kao neka ranije, ali će, ako ništa, omogućiti prebacivanje dijela snaga prema četnicima, bar to vrijeme dokle bude trajalo.

Realno, poštenije je da mi idemo odavde nego matična jedinica. A gdje bi drugo i išli, do tamo gdje čekaju teritorije koje treba povratiti.

XII - 69 / Istina je izašla na vidjelo

 

Jaranice, mog dragog sestrice,
pozdravi ga i poljubi za me,
i upitaj što se ljuti na me? 

Ja se sjećam što se ljuti na me,
što sam drugog okom pogledala. 

Ako sam ga okom pogledala,
ja ga nisam srcem sevdisala. 

Na očima kapidžije nema,
na ustima jazidžije nema;

Oči, voda, svakoga gledaju,
srce neće, samo koga hoće!

 

                                 

Neću saznati. Iako je vjerovatnije da ja snage za smišljeni naum nisam imao, s obzirom da mi je laknulo kada sam ugledao Salju i Fadila same.

Pošto sam uzeo svoju kutiju cigareta, dar od generala, čut ću da je jedva izdržao i do drugog našeg rova. Dalje mu je lakše bilo poslati cigarete, pozdrave, i - izvinjenje. Baš tako su rekli, dobro sam čuo. Ne pitah je li to istina, ili me oni namjerno lažu. U ovom trenutku mi je najdraže bilo da je moj trik upalio, to jest da se nismo sreli oči u oči.

Tek poslije ću čuti još potvrda da je general ipak bio ovdje da se izvini, ne da se miri. Rekao je to još dolje u Deževicama, ponavljao ovdje na svakom rovu.

Ja ga nisam čuo jer nisam htio. Ali izvinjenje prihvatam, njega sam želio, a i zaslužio je. Ne vjerujem da nema iskrenosti, jer ne mislim da je neko iz naše Komande to i tražio od njega. Ne sumnjam da dolje nije bilo sve baš tiho, siguran sam da je bilo mrmoljenja među vojskom, glasnog pominjanja Proskoka, ali i da on nije bio nespreman.

Zašto ne vjerovati da nije lagao ni kada je rekao da je za Proskok krivica ne samo njegova. Da u Sarajevo nisu ulazile ni blagovremene, ni tačne informacije.

Svjedoci smo i sami bili, slušali smo radio. Ako se tamo lagalo, skrivalo da linije padaju, zar nije slično moglo ići i unutar Komande korpusa. Do momenta kada se više nije moglo, kada se moralo reći. I kada je najlakše bilo za sve okriviti one koji su bili gore. A to smo bili mi.

Tako je i generalova reakcija razumljivija, mada će uvijek ostati da jeste bila preoštra. Ipak nije bila oštrija od nastale situacije.

Istina je, na kraju, opet izašla na vidjelo. Što bi trebalo da je najvažanije. Pa ako neko pokaže hrabrost da se izvini, drugi treba pokazati obraz da prihvati. I da, poslije svega, svi budemo zadovoljni.

 

                                    ***

Mislim da je general otišao s tim utiscima. I s jednim još pride. Zanimljivim, anegdotalnim.

To je momenat kada je na jednom od rovova bio pozdravljen od borca Šljiva Mirsada, koji mu je nakon pozdrava morao objasniti da je još početkom rata ranjen. U desnu ruku, pri čemu su dva krajnja prsta ostala nepokretna, savijena. Iako je obično nosio rukavice, danas vrijeme nije bilo tako zahtjevno. Priroda rane je učinila da je Šljivo umjesto pet digao - tri prsta.

Priroda naše jednice nije nas obavezivala da se međusobno pozdravljamo, a Šljivo se odavno navikao na svoju ranu. Tek je se sjetio vidjevši širom otvorene generalove oči. Brzo je shvatio i objasnio, izvukao generalu i pratnji osmijeh, te klimnuo na njihov savjet da rađe koristi rukavice, ili recimo cijelu pest.

I zasigurno učinio da general nazad ponese jednu simpatičnu priču. Što je bolje nego da je ponio o susretu sa mnom. Bolje, vjerovatno i za mene.

XII - 64 / Nije bio sretne ruke

 

Bulbul pjeva oolo Mostara,
dođi dragi evo nam behara.
Dođi meni, moje rosno cv'jeće,
tvoja majka karati te neće.

Tvoja majka tebi ruho sprema,
da ga ljepšeg u Mostaru nema.
Sve od svile košulje otkane,
i dušeke đulom pokapane.

Tvoja usta, sva od đula rana,
tvoja njedra još ne milovana.
Dođi meni, moje rosno cv'jeće,
tvoja majka karati te neće.

    /Aleksa Šantić/

 

 

                               

Popuštanje oštre zime, produžetak izostajanja borbenih djejstava, učinili su da Bajram obilježimo s još jednom aktivnosti. Na Crničkom Kameniku, gdje je naš drugi bataljon, odigraće se i malonogometni turnir.

Broj prijavljenih ekipa je krnj, samo sedam. Naša brigada je već prijavila jednu, a tu je mjesta bilo samo za ove iz Fočanskog bataljona. Na kraju je Eko Poturak nekako uvjerio domaćine da se ipak dođe do parnog broja, odnosno da i naš bataljon iz Deževica ima svoju ekipu. Pri čemu je naglasio kako nismo velika prijetnja s obzirom da prijavljujemo mahom dvadesetogodišnjake. Kad je već prijava prihvaćena ja nisam imao izbora, pristao sam braniti u toj ekipi.

Malo smo vježbali, trenirali ispred crkve. Bio sam zadovoljan viđenim. Eko i njegov mlađi brat Adnel sarađuju savršeno u napadu, Sehadin i Mevko Durić odlično vežu, dok Ciki dovoljno oštro može igrati zadnjeg. Što je posebno značajno svi su vrlo brzi, puni mladalačke snage, imamo bar neku prednost.

Opet je s nama i Šljivo. Iz Dusine, kao poklon za bajram nosi simpatičnu uspomenu, ispleten mu je traženi par različitih rukavica. Jedna s pet, druga s tri prsta. Neki nogometaš nije, ali je kao stvoren za službenog predstavnika.

 

XII - 51 / Moja velika sreća

Sarajevo, dugo i široko,
moje drago, tanko i visoko! 

Ja mu rekoh: „Ne pones' se dragi,
dosta ima sjajne mjesečine,
i bećara neženjenije!“ 

„Probiraću što je meni drago,
ovog hoću, a ovoga neću!“

 

 

 

Radost i tuga pomiješani, Bunički potok nađoh ali ne bi sve kako sam želio. No nemam vremena osvrtati se, preda mnom je miješanje nove nade i brige koja je prati. S dodatnim teretom, Mufovom nestrpljivošću.

Ostajem odlučan pokušati, uvjeren da neću biti tek do pola zadovoljan današnjom srećom.                 

Koliko sam bio u pravu pokazaće mi slučajni, brzi, a prije svega neočekivani susret s Ragibom Muslimom. Sem radosti da i njega vidjeh nakon toliko vremena, dade mi potrebnu informaciju. Pri čemu i sam naglasi kako je moja velika sreća da baš njega sretoh, pošto je to jedna od najmanjih ulica, za koju su tek rijetki čuli. On ju je slučajno zapazio pošto mu rođak živi u susjednoj.

S njegovim preciznim uputama, Mufu i meni se nije više toliko ni žurilo. Čak smo računali da će biti vremena i da odsjedemo malo.

XII - 49 / Sudbina je bila brža

 

Sinoć dođe tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
a od jutros konja sedla
hoće da ide.
Viš' njeg cura crna oka
suze proljeva.
„O, Boga ti, tuđi junak,
poved' i mene!“

„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
pred nama je šimšir-gora,
prić' se ne mere!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
ja ću prići šimšir-goru,
s tobom šetajuć'!“
                                  24.februar 1994.
„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
prid nama je mutna voda,
prić' se ne mere!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
preplivaću mutnu vodu,
s tobom zajedno!“ 

„O, Boga mi, crna oka,
mlada djevojko,
u mene je ljuta majka,
trpit' ne mereš!“
„O, Boga ti, tuđi junak,
iz tuđe zemlje,
ja ću trpit' tvoju majku
tebe gledajuć'!“

Na put prema Tarčinu, Sarajevu i Jablanici, krenulo nas je nekoliko. Međutim, nikome se nije žurilo kao Salji i meni.

Brzo smo se izdvojili ispred ostalih, a prvi put zaustavili u jednom prisojskom proplančiću hvatajući jednu od kratica.

Iz rančeva smo izvadili konzerve i hljeb, prostrli jednu jaknu... i nijemo se pogledali. Obojici postaje jasno da nijedan nemamo ni nožića, kamoli otvarača za konzerve.

Nije bilo druge do da u okolini potražimo koji oštriji kamen. Bilo ih je, promijenili smo ih nekoliko, svejedno nam se konzerva nije dala. Ni kada smo prešli na oblije ali teže kamenje.

Ono što smo znali o konezrvama očito se nije poklapalo sa stvarnošću. Barem ova je bila pretvrda. Promijenili smo joj nekoliko puta oblik, spljoštavali koliko je to moguće, činili je skoro okruglom, ali nije popuštala.

Na kraju smo je vratili u što približniji početni oblik, te neutoljene gladi ali svejedno nasmješeni, zadovoljni što smo i ovo doživjeli, svjesno odlučni da ne gubimo više vremena, nastavili juriti prema Gunjanima.

 

XII - 44 / O tome se ne šapuće

Sinoć ja legoh ne zaspah,
od svoga jada golema.

Slušajuć' kola i pjesme.
U kolu moja inoča.

Inoćo, moja krivdoćo;
Inočo, gujo šarena!

Da sam ja guja šarena,
ja bih tebe davno ujela!

 

                               

Mislio sam da sam se uklopio. Kao i te noći i noćas je sijelo u istoj kući, znam da to nema veze s onim šaputanjima na polasku ali me jače goni na prisjećanja, sumnja u uklopljenost. Onda sam mislio kako su se došaptavali oko „dijeljenja“ djevojaka...

Istina se, ipak, tek sada otkrivala. Niti je s djevojkama bilo ikakvih priča o tome, niti oni međusobno bijahoše iskreno spremni na kompromise.

Mediha je i večeras u centru pažnje. Veliko drugarstvo, protiv nepopustljivosti svakoga pojedinačno. Težak problem. S jednom poznatom, kada se on riješi, ostali će ići lakše. A riješiće se kada, i ako se Mediha odluči. A ako je tako, ja nisam smetnja. Odlučio sam ranije „igrati kao i oni“, ali večeras shvatam da to što njima stvara sumnju, u meni postaja još nedvojbenije.

Svi smo svjesni vladajuće neimaštine, ova sijela su samo zbog druženja. Znamo i uložene napore ovih ljudi da jesenas odlaze do Neretvice, kako bi odozdo dobavili nešto kestenja. I nisam mu ljubitelj, ali jesam druženja. Selo me podsjetilo na neka starija, vremena koja nisam lično doživio, a kestenje na ono koje dobro pamtim. Volio sam u žaru uplitati krompir, ili u sezoni kukuruze, pečenjke, volio sam sve da je pečenije, i sve u društvu.

XII - 37 / Sve je subjektivno

 

Harmoniko moja, suzom nakvašena,
znaš li da je moja draga isprošena.
Sviraj, sviraj, meni, one pjesme njene,
i pitaj je zašto je ostavila mene.

Harmoniko moja, ti si sa mnom bila
kad me moja draga nježno pojljubila.                                           22. januar 1994.
Zar u onom času lažno me voljela,
kad u zagrljaju drhtala je c'jela.

Kako može teško srce da zaboli,
kad nekoga ljubiš a lažno te voli.
Ostali smos ami harmoniko moja,
još me samo tješi bolna pjesma tvoja.

 

 

 

Januar se svome kraju primica kako je i počeo. Snijeg je stalno prijetio, ali kao da mu se namjerno nije žurilo. Pružio je i nama i ustašama par prilika da izvodimo neke pokrete, da glumimo neke napade. A i jedni i drugi uživasmo u mirovanju.

Mogu reći da je vrijeme bilo idealno. Nije bilo pogodno za borbena djejstva, ali jeste za neki drugi, vanratni život. I situacija s hranom je opet podnošljiva, što je zaustavilo i posljednja glasna protivljenja Abida Hajdarevića, koji ko zna kada će saznati zbog čega sam ga i ja izdao, ali je pjesmu iz Komande pojačalo.

Prije par dana je i jedna grupa naših išla posjetiti brdo Inač, na godišnjicu pogibije Džemala Bijedića, gdje Fočanski bataljon inače drže položaj. Imao sam želju, ali mi noge nisu htjele. Tek sišao s Lopate odgodio sam to za neki drugi put.

XII - 27 / Tako će biti cijelu noć

Okladi se momče i djevojče,
da spavaju da se ne diraju.
Momče daje sedlo i đogata,
a djevojče đerdan ispod vrata.
 
To rekoše, u đerdek legoše,
jedno drugom leđa okrenuše.
Momče leži kao ledenica,
a djevojka  kao žeravica.
 
Kad je bilo oko pola noći,              28/29. novembar 1993.
tad djevojka iz kreveta skoči:
„Okreni se, ne okrenuo se,
poljubi me, ne poljubio me;
mrtvoga te okretala majka.
 
Ja ne žalim đerdan ispod vrata,
nemoj ni ti sedlo i đogata;
Mog đerdana popili hajduci,
a tvog đoga rastrgali vuci!“

 

 

                               

Tek što sam skrenuo pored crkve čuo sam da me neko doziva. Bila je to grupa „onostranaca“, od kojih sam ja jedva poznavao dvojicu-trojicu. Dovoljno da zastanem malo u tom društvu. Sjedili su, pili nekakvu rakiju. Tako se zadržah i duže nego sam kanio, pa ipak se ne dah skroz pomesti. Nije jedna kuća u Duranovićima gdje imam nijet svratiti, a i sutra je raniti.

U kuću Hašima Hajdarevića sam samo provirio. Bila je samo mala Lela, ostali su na Ivanu, večeras američki avioni izbacuju pakete s humanitarnom pomoći.

Zato sam produžio do Sulejmana i Zize Pekas, za njih sam znao da su kući. S njima je uvijek zanimljivo muhabetiti, pa na vrijeme nisam mnogo obraćao pažnju.

Na kraju sam čak odustao od povratka do Hašima, vjerujući da će mi u malo kasnija doba lakše otvoriti Muniba Pekas, naviknutija na naše zakašnjele dolaske. Zbog čega me i nije iznenađivalo da svjetlo nije gorjelo ni u njenom dijelu kuće, niti u sobi gdje je živio Pašo sa ženom, Sulejmanov brat. Svejedno sam bio siguran da nekoga mora biti, te da ću bez mnogo pitanja biti primljen na konak.

XII - 21 / Trebam biti ono što nisam

U čaršiju poslala me nana,
da joj kupim kahve i duhana.

Svu čaršiju obađoh do podne,
gledajući momke mlade, zgodne.

Sad se bojim nana će me tući,
jer se sama ja ne vraćam kući.

Jer uz kahvu i paklo duhana,
evo, nano, vodim i dragana!

    /Nikola Škrba/

Odgovaralo nam jeste, u momentima kada primasmo te informacije. Kako je dan odmicao ja sam počeo mijenjati raspoloženje, razmišljajući o svemu s više strana. Ugodno je bilo družiti se s Enesom, biti gost u kući u kojoj je smješten, ali je to posljedica ipak protraćenog dana kada je u pitanju ono zbog čega smo uopšte ovdje. Možda to i bude nadoknađeno, no između je sve prisutnija neizvjesnost. Koja je dolazila s onim drugim razmišljanjima.

Tu smo, s namjerom da trgujemo, švercujemo, zaradimo. Što nećemo obavljati sa sebi sličnima, već s čovjekom koji brine o svojim borcima. Ovdje sebi postavljam pitanje kakav je taj komandir, s obzirom da sam upoznao i onih jedne, i druge vrste. Od tih loših slutnji branih se činjenicom kako naše namjere nisu onakve kakve mogu izgledati, no ne mogoh ni sebi lagati da je ovo ipak drukčije od onoga što radih u Bijelom Polju i Neretvici.