VI - 54 / Pamtiću njenu volju

 Kroz bašču mi potok teče,

ja ga ne pijem.

Kraj potoka zumbul cv'jeta,

ja ga ne berem. 

Na zumbulu slavuj pjeva,

ja ga ne slušam.

Već uzimam kamen' st'jenu

da ga otjeram: 

"Id' odatle, slavuj-ptico,

ja te ne slušam.

Ovdje nije moje drago

da te posluša!"  

Tako se obreh u plasteniku, kako moji Trošnjani zvaše bajtu od malo gredica i najlona, a u kojoj su boravili. Naravno, našlo se tu još i drugih, kako onih koji su bili sustanari, tako i onih koji su maksuz došli čuti moju, našu priču.

Slušali su pažljivo, bez prekidanja. Svakako su vjerovali, i sami su slično proživjeli. S tim da je naše putovanje trajalo duže, te i obilovalo s više događaja. Nisam štedio riječi, znajući da je noć duga i da ni ja neću ostati uskraćen za detalje koji mene zanimaju, a koje nisam nikako, ili sam samo dočuo na Kljunima.

VI - 53 / Jedan od šest

 Lutaj pjesmo, kaži dragoj,

da sam tužan i pun jada.

Lutaj pjesmo preko polja,

preko šuma lutaj sada.

    Prođi pjesmo svako mjesto,

ulicama grada, sela,

pjesmo moja nevesela.

Prođi pjesmo svako mjesto,

ulicama sela, grada,

pjevaj pjesmo kako stradam.

Ne raduje mene pjesma,

za dragom me mori tuga.

Ostavi me, ode s drugim,

srce žali svoga druga.

    Lutaj pjesmo, pričaj svuda,

srce žali svoga druga,

golema je moja tuga.

Golema je moja tuga.

Lutaj pjesmo, kaži dragoj

da sam bolan u samoći.

Možda će te draga čuti,

pa će meni bolnom doći.

    Kaži pjesmo da su dani

mom životu izbrojani.

Dani su mi izbrojani,

kad ti srce ljubav prosi,

i kad oko suzom rosi,

uspomenu moju nosi.

Uspomenu moju nosi.

Večerali smo prvi, sklonili se na livadu preko, i tiho posmatrali ostale kako uobičajenim poznatim redoslijedom izlaze iz šume, iz svojih šatora i bajti, ispunjavaju pedesetak minuta u kojima nam se učini da je naš dolazak zanemaren. To je ono što nas radova, što potvrđuje da smo prihvaćeni.

Slično je bilo i dok su se ostali iskupljali pred postrojavanje. Upućivan nam je po jedan pogled, onaj prihvatajući. I nas, i onog što smo uradili, odnosno izdržali. Sve što se ima reći, ostavljaju onome zaduženom za to.

To je poseban trenutak. Zastava je brzo svučena, a onda smo se svi malo pomakli. Za informisanje. Mi smo samo pratili ostale. Navijajući da nam se obrati Major lično.

A i ko bi drugi. Zbog čega smo bili uzbuđeni, potom ponosni i polaskani. U ime Komande brigade poželjena nam je i zvanična dobrodošlica. Odato priznanje za umješnost u probijanju kroz četničke linije. Pohvaljeno jedinstvo koje smo pokazali. Predstavljeni smo kao vrlo pozitivan primjer, uz istaknuto uvjerenje kako ćemo jednako nastaviti i u danima koji su najavljeni kao još teži. Na novim dužnostima, koje će nam personalac kasnije saopštiti.

VI - 47 / Sa mnom na čelu

 L'jepo ti je cv'jeće u proljeće, 

još su ljepše u jesen djevojke. 

Kad zagrnu uz ruke rukave, 

kad zaglade kose u djevojke, 

pa zadignu džamfezli dimije, 

i uhvate kolo na livadi. 

Smamile bi s neba oblake, 

kamo l' ne bi saraj'ske junake! 

Takva ti je Glođina Fata; 

Sve se šeće i plećima kreće, 

sve se ljuti, moju pamet muti, 

otkud mene primamiti neće!

Kada smo od bare ponovo ulazili u šumu, na trenutak pomislih da su se negdje, iz nekih razloga sklonili. Ne bi vremena da se ozbiljnije zabrinem. Ugledah Tita. Pored njega prepoznajem Sabita. I Zaima. Vidim još jednog, dvojicu... Zapravo ih viđam jer su oni čuli, prepoznali nas i počeli se pomjerati. Dok, mislim da su se tako vješto prikrili i pritajili da bi mnogi, koji za njih ne znaju, ovuda prošli i ne primijetivši ih.

Sveukupno njihovo ponašanje upućivalo je kako druge dvije izvidnice nisu vidjele, ni čule ništa, te da su mirno i strpljivo čekali nas.

Dočekali su nas, ali ne sasvim spremne da im tačno, i uvjerljivo prenesemo šta smo mi, i kako zaključili. Prepuštam to Pohari.

Ne znam zašto, ja ostah na putu. Gledam kako Pohara šapće, Mišo klima glavom. Iskupljaju se i ostali, od prvih glasnijih žamora prepoznajem onaj koji pripada Ziku.

VI - 45 / Dalekovod

 

Oj,Semina, šćeri Tahminova,

što tahminiš, što se ne udaješ?

Il' ćeš pašu, il' pašina sina,

ili čekaš nekoga boljega?

 

„Neću pašu ni pašina sina,

niti čekam nekoga boljega,

već ja čekam Ahma zaručnika!

 

Da se zdravo sa Plijevne vrati,

đe boj biju Đul-beg i li-beg.

Od krvavoga Plavna i Gusinja,

sa strašnijem Rusom na Dunavu!“

 

 

Vjerovali su nam. Rekao bih ne samo iz želje i nade, nego iskreno. Trudili smo se takvi i biti, može se razumjeti situacija u kojoj su Titovi bili, mi smo imali više vremena za dobro osmotriti. Sem toga nismo ni porekli njihove riječi, samo smo ih dopunili. Svojim saznanjima, koja nam ne garantuju punu bezbjednost, ali nam omogućuju da se ponovo priberemo. Pribranost je sestra mudrosti, a takvi trebamo biti i dalje.

Nastavljamo odabranim putem, još uvijek oprezno ali ne više svojeglavo. Mogao sam osjetiti kako se sva ona iznuđena ali i nepotrebna mijenjanja raspoloženja, koja nas od ustajanja pritišću, u ovim trenutcima skupljaju među nama, kako bi ih se zajedno konačno mogli osloboditi.

Zajedno, to je ta riječ koja nas je i do sada najpouzdanije ohrabrivala. Što je ponekad izazivalo strah dolazilo je kada smo se, iz ovih ili onih razloga, onako ili ovako, dijelili. Čim se opet skupimo, strahovi nestaju.

VI - 38 / Posljednji talas straha

 Viđeh čudo, prije neviđeno,

gdje Neretva javora pronese;

U stablu mu kuje kujundžija, 

u granama veze vezilica.

Što u stablu kuje kujundžija,

to je Meho od grada Mostara.

Što u granam' veze vezilica,

to je Mejra, lijepa djevojka.

Njojzi veli od Mostara Meho:
"Nisam znao da si vezilica;

Dat ću tebi jedan dramak zlata,

naveži mi devet boščaluka

i mahramu svakome jaranu.

Od ostalog što ostane, Mejro,

vezi sebi zlaćanu košulju!"

Njemu veli lijepa Mejrema:
"Nisam znala da si kujundžija;

Dat ću tebi jedan dramak srme.

Skuj ti meni stanak i brdilo

i ostalo što stanu valjade.

Od ostatka, moj lijepi Meho,

skuj ti sebi toke i tozluke,

u čemu ćeš u punice doći!"

Odlučeno je da najprije pojačamo izviđanje. Jedva dočekah da se javim, i priključim još četvorici odabranih. Fudo, Žito, Pohara, Munib i ja krećemo smijeniti Ševka i Amira Pendeka.

Koristim priliku da još jednom bacim pogled ka cuku, te putu na drugoj strani. Znam da se s ovim izviđanjima završava i naš boravak ovdje, da ćemo poslije krenuti dalje, nastavljati prestajati razmišljati o svemu što ostavljamo...

Želio sam ići prvi, ali sam pustio Fuda. Straha nije bilo, ali se nervoza vraća. Zbog trenutka koji se bliži. A koja je još povećana činjenicom gdje je Mišo postavio izvidnicu. Nisam očekivao da je tako blizu ceste.

VI - 37 / Vrijeme nismo mogli pobijediti

 Ostavljena već odavno,

bez ljubavi i bez sjaja.

Moj je život mutna sjena,

jer mi dragog više nema.

Tužan mi je svaki časak,

tuga će me umoriti.

Zanav'jek će ukopana

prva ljubav moja biti.

Povuć' ću se u samoću,

da utjehu sebi nađem.

A utjehe ako ne bi,

oduzet ću život sebi.

    /Zaim Imamović/

Kad je Ziko konačno ponovo spakovao svoje štapove, Emin i Fudo su već bili otišli po nanu, dok je posljednja grupa izviđača potvrdila kako su se borbe u pravcu Kljuna još pojačale, kao i da je praga trenutno zaustavljena negdje iznad nas. Te posljednje vijesti su pokrenule ponovno pominjanje cuka, Zika, te Emina i Fuda. I naše oči stalno držale u pravcu odakle se ova dvojica trebaju vratiti.

Bavili su se duže od očekivanog. Nismo strahovali za njihovu sudbinu, ali smo sve više gubili nadu da nana nije ostala dosljedna. Skoro se i mrak počeo primicati, kad smo ih konačno ugledali. Same!

Već ranije smo obaviješteni da se i praga povukla, pa smo mirno pratili kako prelaze rijeku. Saslušali smo ih, iako već znajući šta će nam reći. Nanu nisu pronašli, tražili su je, nekoliko puta navraćajući na mjesto gdje su se bili dogovorili. Na kraju su se odlučili vratiti, prethodno joj ostavivši malo vode i hrane, koje su iznijeli sluteći šta je nana odlučila.

VI - 35 / Vijesti od osmatrača

 Koliko je Pr'jedor-polje,

dugo široko,

još je ljepša Pr'jedorčanka,

mlada djevojka.

Otud ide mlado momče,

tanko, visoko,

sablju paše, konja jaše,

ide po dragu.

„Prođi me se, mlado momče,

ja sam nesretna,

široko je Pr'jedor-polje,

umorićeš se,

duboka je Sana voda,

utopićeš se!“

Odluka se sama donijela. Što smo od nane čuli, što ovdje trenutno osjećamo, što znamo ili slutimo da nas čeka nakon što prijeđemo rijeku i cestu, sve ide u prilog tome. Potreban nam je i odmor, a noći su i predodređene za prelaske najopasnijih dionica. Trebamo mirno sačekati tu noć, stražare smo isturili, smjenjivat ćemo se.

Prvi sat je brzo prošao. Ni blizu ni daleko se nije ništa čulo, sem što su se Fudo i Žito vratili bez nane. Odbila je s njima poći.

Kako je rekla, vrlo je vjerovatno da ćemo prolaz morati izvesti probojem, pa bi nam ona samo mogla biti smetnja. Dugo su je uvjeravali kako ni mi nećemo prije mraka, i kako ćemo svakako gledati da bez susreta s četnicima prođemo, da nam nije ni smetnja ni teret, jer smo ovih dana svakako, jedući, rasteretili rančeve, te je bez problema možemo nositi. Na kraju je, jedino, pristala da ih sačeka gore, da po nju dođu oko tri, na dogovoreno mjesto, kad budemo sigurni da četnika nema. Odnosno, kad ona bude sigurna da nam neće biti teret.

VI - 33 / Nije htjela s nama

Kamo Mujo, kud se dede,

kud propade, gdje nestade,

što ga nema na biljegu,

nevjesta ga okom traži.

Okom traži - razgleduje,

ko je Mujo, a ko nije?

"Eto Muja u zahmetu,

u zahmetu - u đerdeku,

gdje djevojci duvak skida,

duvak skida - lice ljubi!"

Mi smo se došaptavali. Dogovorili, da učinimo sve da pridobijemo nanino povjerenje. Za šta nam treba još naklonosti, pa se Fudo dosjeća da nekako, izokola, „raskrinkamo“ Kavazića i Merinu.

-          Gdje je sada taj Kavazić?

-          Preš'o je on Bistricu, otiš'o našima...

-          Gdje je preš'o? Kako si ga srela?

-          Ovdje dolje ima gaz... Zar vi niste krenuli prema njemu!?

 

Sagledasmo se. Hem je pridobijamo, hem smo blizu. Sabit je već ranije nudio hranom, a sada je zamoljava. Uvjerava kako se malo odmorila i kako će moći nešto i pojesti, najlaganije hrane koju joj možemo dati.

Odrezujemo najtanje moguće kriščice hljeba, mažemo ih kajmakom. I, zakrećemo glavu da ne gledamo...

VI - 28 / Željni smo puno toga

 Srma trepti, zlato progovara,

Ali-beg se s ljubom dogovara:

„Kud ćeš, ljubo, da te vodim dvoru?

Hoćeš baščom, prekrivenu boščom?

Il' ćeš sama preko Atmejdana,

il' sokakom među jaranima?“

„Neću sama preko Atmejdana,

već sokakom među bekrijama!“

Nisko rastinje i pojava blage mjesečine davali su nam nadu. Da ćemo pronaći put, ili da, makar, nećemo imati problema oko povratka na zborno mjesto.

Samo je umor bio protiv nas, već smo sedam dana stalno u pokretu, s napregnutim svim čulima. Ta nas je nervoza dodatno iscrpljivala.

U svakom smo trenutku bili željni puno toga. Mirnog sna, a da nije ispunjen svim time što nam nedostaje. Da se napijemo vode, a da ne razmišljamo koliko moramo ostaviti za poslije. Da pojedemo nešto toplo, kuhano, začinjeno. Da se okupamo, obrijemo, presvučemo. Da jednu riječ izgovorimo glasno, bez straha da će nas čuti zle uši. Da zagrlimo nekog dragog, da saznamo šta se sve događalo na Trebovoj od trenutka kad smo izgubili vezu...

VI - 20 / Lice mi se zgrčilo

 „Je l' ti žao što se rastajemo?

Rastajemo, al' ne sastajemo?“

„Jest mi žao, i duša me boli.

Umrijeću, prežalit te neću.

Našu ljubav zaboravit neću.

Hajde, draga, da se halalimo.

Na rastanku, na mome pohodu.

Žali, draga, i ja ću žaliti,

što se nama ne daju uzeti;

Proklet bio ko nas rastavio!“

Nebom su se navukli kišni oblaci, koji noć požuruju. Ali i do nas donose neke neprijatne mirise.

Leševi! Teško je biti siguran, ljudski ili životinjski. Naša nagađanja govore i o jednima i o drugima.

Ja šutim, još razmišljam o ostavljenim ženama. Zato mi nevjerovatno zvuči da neki predlažu da sad zastanemo, provjerimo neki od ovih neprijatnih mirisa.

Slažem se sa pretpostavkama da se radi o stradalima od artiljerije. Ali mi nedostaje volje da se pridružim ideji o njihovom istraživanju. Samo sam dio kolone, kome je jedini cilj prije kiše biti u Videškoj šumi.

Pojedinci samoinicijativno skreću s puta. Kada je zadah najjači, kad su leševi blizu. I, uvijek se vraćaju s pozitivnim vijestima. Jednom se radilo o ovci, dva puta o kravama i jednom o konju.

VI - 7 / Ljudi se ne mijenjaju

 

Vezak vezlo tri'es't djevojaka,

a pred njima sestra Ivkovića.

U ruci joj šibika od zlata,

čijem bije po rukam' djevojke!

 

„Vez'te brže, dugo jadne bile,

u junake vi se ne uzdajte!

Junak vjera i šušnjata grana,

listak pane a grana ostane.

Taka ti je vjera u junaka,

kako mene Crnojević Ivo.

 

Svašta mi je Ivo donosio:

sitan češalj, sjajno ogledalo,

dv'je jabuke u njedrim' nošene,

dvije dunje s lista ukinute,

gurabije na suncu pečene.

 

A sad meni sitnu knjigu piše:

„Vrat' mi blago, sestro ivkovića!“

A ja sam mu drugu otkitila:

„Vrat' mi lice, Crnojević ivo,

ka' i ovih drugih djevojaka,

ja ću tebi i otroje blago!“ “

 

 

 

Pošto smo sve prikupljeno razvukli okolo, na nekoliko različitih mjesta, najčešće kopanih ispod lišća, konje smo opravili Sniježnici. Na jednome od njih je bila nova poruka za Ćasaru, na onome kome će sigurno prići kad ga vidi, a bude znao da mi nismo tu.

Kad i to bi gotovo, na red dođe i četvrti Mišov prijedlog. Obezbijedit ćemo se s nekoliko stražarskih mjesta. Čega smo pošteđeni Faruk i ja. Nama je dežurati uz Mufa.

Imah tako cijelu noć za razmišljanje. Krenuo sam ponovo od Džema. Prva je pomisao bila, šta ako nisu uspjeli? Hoću li se poslije zastidjeti svojih ranijih zaključaka?

VI - 4 / Jedna dilema je riješena

 

Kraj Vrbasa sjedi momče,

čeka djevojče, aman djevojče.

Vjetrić piri, dunja miri,

noć je kao dan,

mlado momče kraj Vrbasa

prevario san!

 

Kraj momčeta doro pase,

poigrava se, aman igra se.

Nogom kopa,vodu pije

i prisluškuje,

a djevojka nit' dolazi,

nit' poručuje!

 

P'jetli zoru najavljuju,

ptice pjevaju, aman pjevaju.

Zora sviće, dan uzmiče,

zv'jezda nestaje,

mlado momče kraj Vrbasa

još ne ustaje.

 

Kroz grančice mjesec viri,

pa mu govori, aman govori:

„Ustaje, ustaj, mlado momče,

spremaj doru svog,

svatovi ti odvedoše

dragu za drugog!“

 

 

 

                                      

Iščekujući Miša, Fuda i Zaima, upoznao sam svoju grupu s onim šta je odlučeno. Vrijeme sam iskoristio i da s obližnjeg izvora dopunim naše čuturice. Vjerovao sam kako ćemo iskoristiti maglu koja se upravo spuštala dolinama, pa sam se čudio brzom nevraćanju izvidnice.

Nisam bio jedini nestrpljiv. Neki su u tome i pretjerivali. Prebrzo će se čuti kako se među neke uvukao crv sumnje - da smo ostavljeni. Poslije čega će doći prijedlozi, da se napravi druga izvidnica. Čak se i pokušala napraviti, ali je to sad išlo preteško. Sve je manje povjerenja.

V - 48 / Najbitnije da mozak radi

 

Vihor puše, bejturan miriše.

Zamirisa šeher Sarajevo.

 

I begovo na pendžeru zlato,

gdje se zlato svlači i oblači.

                                  

Samo zlato zbori i govori:
„Ljepšeg beza nema od meleza.

 

Nit imena ljepšeg od Mehmeda.

Od Mehmeda, od slatkoga meda!“

 

 

 

Još desetak minuta smo vraćali raspoloženje, koje nam je neophodno s obzirom na ono čemu u susret idemo.

Prekinuli smo tek u trenutku kad je Ćasara skrenuo s puta. Prva misao mi je bila da smo sasvim blizu, pošto smo se našli na stazi koja je izgledala kao da njome prije nas ljudska noga nije kročila.

-          Jesi li ti siguran da znaš put? – kako se odužilo, na više od novih deset minuta, pri čemu je staza i dalje jednako isključivala mogućnost dužih razgovora, samo da bih održao raspoloženje, priupitah Ćasaru.

-          Majku mu staru, zar sumnjaš!?

-          Ne pada mi na pamet. Nego, vidim da ovaj put nikako nije obilježen. Ne dao mi Bog da bih se morao sam vraćati.

-          To je, vidiš, dobro. Šta ćeš, tek, reći kad dođemo.

 

V - 45 / Što manje ljudi to bolje

 

Voljeli se dvoje mladih,

u gradiću malenom.

Jedno drugom obećali

vjernu ljubav do groba.

 

On je njojzi pjesme pjev'o,

uz malenu frulicu.

Ona njemu vjence plela,

sve od cv'jeća šarena.

 

Ali, jedne kobne noći,

kad je cvjet'o bijeli krin,

umrla je jadna draga,

umrla je ljubav s njom.

 

I opet se glasi čuju

iz malene frulice.

Ali lijepa Bjelopoljka

zaspala je zanavijek.

 

 

 

Džemo je ostatke lovare obmotao maramom, koju je pedantno ali sukladno vremenu u kojem smo, nosio u džepu, nakon čega smo i naš razgovor okrenuli ka drugom smjeru. Nismo se trebali ni dogovarati, posve je logično da čim prije idemo posjetiti i grmen koji sam koristio kao svoju osmatračnicu. Pri čemu smo u sebi razmišljali šta bi to mogli, ili željeli vidjeti na drugoj strani.

Ma kako god da su naše misli plele, jednako smo bili spremni vidjeti i nešto što nikako ne očekujemo.