X - 72 / Ne trebamo čekati odgovor

„Čuj, djevojko, umire ti majka!“
„Nek umire, i gore joj bilo!
Kad je mene za hajduka dala.
Za hajduka, za nemila druga.

Sinoć hajduk iz hajduka dođe.
Na njemu je krvava dolama,
krvavi mu noži od balčaka,                        3. avgust 1993.
krvave mu ruke do lakata.
       

                         
U ruci mu kosa djevojačka,
a u drugoj ruka od junaka.
Što j' u ruci kosa djevojačka,
to je kosa moje mile majke.
Što j' u drugoj ruka od junaka,
to je ruka mog rođenog brata!“

Po dogovoru, ujutro smo rano ponovo u Raštelici. Svi su slušali vijesti, svi su se nadali, ali su oni svjedočili i nekim drugim vijestima!

Dvije naše manje grupe su zaustavljene i razoružane, što s pravom donosi strah da neće na tome i stati. Pominje se opet Zukina jedinica, vjerovatno isti dio iz Krupe, uz grubo pojašnjenje kako se na nas gleda kao na dezertere.

O istome smo Komandu korpusa već obavijestili, tražimo obrazloženje, kao i konačan odgovor.

Umjesto toga, pristižu nove slične priče. Još su nam se trojica-četvorica vratila bez pušaka...

 

X - 58 / Uzbuna

Porasla jela do neba.
Tanka je, vitka, široka. 

Pod jelom dragi boluje.
Viš' nejga draga jaduje. 

„Da umrem, bi l' me žalila?“
„Do podne bih te žalila!

Od podne kolo pretala,
i drugog dragog ljubila!“

 

 

 

Iščekivanje je ono što najčešće proizvodi nemir. Koji obično ne dozvoljava snu da osvoji čovjeka. Iako su komentari utišali, bio sam uvjeren da niko zaspati neće.

Poodavno sam prekinuo svoja došaptavanja sa Salkom, ali se ne mogu prisjetiti kada sam se sasvim isključio od osluškivanja ostalih. Još vjerujem da većina nije, ipak moram priznati kako sam među onima koji su se uspjeli dati snu prevariti. Mada, i koji su sve vrijeme bili budni posljedice umora i svega ovog činilo je bunovnima.

Time nam se još grubljim učinilo otvaranje vrata, poslije možda sat vremena, ili dva, a prije više nego prodornog glasa:

-       Uzbuna! Uzbuna! Imate dva minuta da izađete na pistu!

 

General. Nema dilema, osjeti se i po riječima i po nastupu. Bio je u pratnji one žene, te još dva muškarca, izuzetno vrijedna, plećata.

Odmah svi dolazimo sebi, a Limanu nije ni pružena prilika da bilo šta kaže. Vojska smo, a rat je. A general je general. A dvije minute nisu duže od dvije minute, pa i bez obzira što smo poprilično već spremni.

X - 51 / Još nešto mi privuče pažnju

Gdje je momče, kud se dede,
gdje nestade, gdje propade,
sada ovdje, pred vratima bi? 

“Eno njega u đerdeku,
u đerdeku, na dušeku,
gdje đevojci duvak skida!” 

Var’ se, var’ se, ne prevar’ se,
đevojke su varalice,
noćas će te prevariti,
sjutra će te prekoriti!

 

 

                               

Nekoliko minuta smo proveli u razgovoru sa Semirom i Benjaminom. Osjećanja su im bila pomiješana, ushićeno su govorili o uočavanju četničke grupe, planiranog upušćanja svih na čistinu, rastrzanije o bojazni hoćemo li mi im pokvariti plan, još u polunevjerici o tome da se jedan izdvojio, odnosno koliko je mogao biti opasan po nas.

Nismo ni mi imali najčistiji stav o svemu ovome. Morali smo biti zadovoljni činjenicom da smo ih i mi uočili, barem tog koji nam je i ušao u vidokrug, posebno što i naše oklijevanje nije skuplje plaćeno, samim time ni njih nismo mogli koriti.

U ovakvim situacijama najlakše se složiti oko jednog, najbitnije je to da niko od nas nije ni ranjen. Je li ovaj pogođen, neko od ostalih iz grupe a koje su ovi također zasuli paljbom, onda i nije toliko bitno.

Sem toga, još nešto ima veliki značaj. Od pucnjave, i dolaska ove dvojice momaka, sve ispod je postalo mirno kao što je bilo. Bio živ ili ne, četnik je jedno odradio. Ne mislim da će više i jednome pasti na um da slično pokuša!

X - 36 / Opada lišće

Šećer Salko, ne šečeri mi se!
 
Jer, ako se počneš šećeriti;
 
I ja ću se počet' medeniti:
 
Med će biti slađi od šećera!

 

 

 

Znam, Šefa je izdržao. I on, i njih dvadesetak. Zaustavili su četnike, spriječili njihov proboj. Niko nije ni ogreban.

Znam i da ja nisam Šefa. On je iskusniji, hrabriji. A još, znao je s kim je. Imao je i Ibogovce lijevo, pa je jedino o četnicima razmišljao.

Meni je glava puna. Svega. Ibogovce ne čujem, pritišće me osjećaj da ih je pogibija onog momka navela da možda i napuste položaj. Kao da mi to sad govori maloprijeđašnji Šefin izraz lica dok je govorio kako moram motriti livadu.

Ma kako ne želio prisjećam se Vranovine. Tada je bilo još teže, bilo nas - haman pa samo četvorica. Ali, tada sam ja donosio odluku o povlačenju. Admin nije imao sreće, a bio je baš ovako - krajnji lijevi.

Malo, pa pogledom potražim Keča. I uvijek mi se pogled odbija od njegov. Možda i griješim, ali imam osjećaj da ga umiruje samo to što ima nekoga lijevo, a da mi baš puno i ne vjeruje.

Nisam ni ja previše siguran u sebe, borim se i s osjećanjima izvana, ali i iznutra. A od svega, najsvježije su Šefine riječi. Trudim se da se kratkim rafalima javljam kako mi je govorio.

X - 27 / Teško je razlikovati

Zaspala djevojka,
br'jegu na kamenu.
Br'jegu na kamenu,
majci na koljenu.

Siv je soko budi:
„Ustani, djevojko!
Sabah će ti proći,
dragi će ti doći!“

„Nek mi sabah prođe,
dragi nek mi dođe!“

 

 

Vjerovao sam da neću zaspati. Nije mnogo ostalo do zore, a nije lako posložiti u grudima sve to što prethodni dan, i noć predeverasmo.

Zadatak koji smo dobili nismo izvršili, no znamo sada da posljedica toga nema. Sem na nama samima, i upravo kroz ovo što izdeverasmo izvršavajući druga dva zadatka.

Znam koliko bi mi značila i bogda sna, no nemir u duši prebira po mjestima gdje smo postupili kako je i trebalo, a gdje smo možebiti pogriješili, kumovali svemu ovome. Mogu se i nasmiješiti, ima mjesta gdje se dalo drugačije postupiti, no moja duševna vaga kazuje kako to onda ne bi bilo ispravno. Na kraju, koliko god da je bilo naporno, pred kraj i ponižavajuće, najvažnije je da je završilo dobro.

Još da mi je umjesto razbijanja misli nekako zaspati...

-       Učo! Učo! – čuh poznat glas Murata Pejkovića, ali mi je trebalo nešto vremena da razlučim da je s jave – đe ste, bolan, svu noć vas tražim?

OSKRNAVLJEN SVET (Marija Todorović)

Trunku krivice imala nije,
da joj krvnik nju uzme za greh!
Da li zločin beše joj lepota,
ili zvonki, anđeoski smeh?

Bezazlene duše, razdragana,
grlila je i nebeski svod,
vedrinu je nosila sa sobom,
ples radosti njen je bio hod.

U budućnost uprtog pogleda,
živeti je počinjala tek,
čistog srca nikom ne uputi
ni reč grubu, niti pogled prek.

V - 54 / Tri mogućnosti

Ljubi, dragi, ljubi kraj đerdana;
Nećeš više za godinu dana. 

Ljubi, dragi, s koje hoćeš strane;
A ja, tebe ne smijem od nane. 

Ljubi, dragi, usta ti otpala;
Kad sam tebi u ruke dopala!

 

 

 

Tako, u logor se ipak vraćamo zadovoljni i sretni, koliko takvi možemo biti.

Crni je dostojanstveno ispraćen. Ispalili smo te dvije mine, koje su s Trebove toliko željeli. Koliko smo mogli, olakšali smo našima tamo. Dokazali smo i da nismo kukavice. Najbitnije, vratili smo se živi i nepovrijeđeni.

O svemu sam Ćasari podnio iscrpan izvještaj. Kako sam i oečkivao, nije komentarisao. Što je značilo da primjedbi nema, kao i da naš raniji dogovor ostaje.

Jasno da sam morao posjetiti i Mufa. I njemu detaljno ispričati sve, i uvjeriti se kako oko njega budno brine Faruk pa nema pogoršanja na njegovoj rani ako već bolje ne može biti.

Posjeta se poklopila s novim valom granatiranja. Nije prvo, teže od onog kada je Mufo ranjen a Crni poginuo ne može biti, ipak je po nečem posebno.

Pogledi koje Mufo i ja razmijenismo postavljali su lako pitanje, koje ima težak odgovor. Mufo je svjestan svoga stanja, zna šta mu svaki napor može učiniti, no iznad svega je želio da se bar ja prošetam do skloništa. Ili, gdje se već ostali budu sklanjali.

LAKŠE JE

Lakše je nemati,
nego izgubiti.

Što mi je Bog davao,
što sam imao,
ja sam i gubio.

Valjda je to razlog
pa mi tebe ne da.

STEĆAK

Nije po Božjem
vidjeti za života
nišane svoje.

Što jeste, i treba
sazidati spomenik sebi
bez natpisa
i bez kamena.

Moj stećak je spreman.
Sto opjevanih,
i jedna ljubav skrivena.

*** (o smijehu)

 Smijeh ne uklanja bol. Ali pomaže da ne čuju drugi.

*** (o inteligenciji)

Inteligencija je dar Božji, koja ljudima nije data da se njome hvale već da ne dozvoljavaju drugima da ih prave budalama.

Glavna karakteristika visokointelingentnih ljudi, ono što ih razlikuje od ostalih je to da o činjenicama nikada ne raspravljaju!

*** (o životu)

Jedan od paradoksa života:

Od svih priča, najljepše su one neispričane.

V - 26 / Očekivanja nam nisu ista

 

Kad pogledam sa Čardak divhane,
vidim mnoge njive neorane! 

Jedna njiva u srce me dira,
mrtva majka u njoj mi počiva.

                                                                                                      
Kad zamislim moju majku staru,
ne vjerujem da je u mezaru. 

Crna zemljo, gledat' te ne mogu,
kad pomislim ko mi je u grobu!

 

           

Nakon što smo zauzeli položaje, tišina koja nas je pokrila naglašavala je osjećaj kako je svako od nas maksimalno posvećen zadatku. I da niko ne razmišlja o samom toku mogućeg napada, već jedino o prvoj reakciji. Bilo gdje da bi se četnici pojavili bili bi dočekani. Makar, pucnjem iz lovare. A poslije, kako bi situacija dalje nalagala.

I trenutno naše raspoloženje je čisto prihvatanje situacije u kojoj smo. Znamo koliko nas je, čime raspolažemo, još više da nikakvi strah ili panika nam ne mogu koristiti.

Ako je i ginuti, jednom je. Pritom se lagano razvijaju još dva osjećaja. Ukoliko budemo napadnuti, sasvim je realno da neki poginu ali i da se neki izvuku. Pa kome šta bude suđeno. Onaj drugi osjećaj je ljepši mnogo, obavezni smo razmišljati o svim opcijama ali je i dalje najizraženija ta da četnici, barem ne u skorije vrijeme, neće ni udariti na nas. Što možemo vezivati s vremenom dok se borbe čuju na drugoj strani...

 

V - 18 / Ko ima problema sa strahom

Često mlađan prošetam kraj Drine,
da me želja na draganu mine.
Drina šumi, valovi joj pjene,
pa mi budi drage uspoemene.
 
Ja i draga,kad smo srećni bili,
pokraj Drine dane provodili.
Žarka ljubav naša srca spaja,           
i zanosi toplih zagrljaja.
 
Tri godine volismo se vjerno,
ljubismo se, mladi, neizmjerno.
Dođe vr'jeme, puno jada moga,
draga moja ode za drugoga.
 
Drina šumi a behar miriše,
nema drage da me čeka više.
Minuli su zagrljaji njeni,
svi su moji snovi izgubljeni.
 
  /Rade Jovanović/

 

 

O tome više nismo. Otišli su, vratili se, i to je najvažnije. Nikog nisu sreli, vidjeli, niko ni njih, nisu imali nikakvih problema i sada su tu. S onim što su donijeli.

A razvilo se pravo sijelo. Dugo u noć, da je Omer morao korigovati raniji dogovor. Za ponijeti svojima uzeo je samo dva litra. Da bar toliko ostane i nama za sutra, kad se Crni vrati.

Koja razlika u odnosu na noć ranije. Neuporediva, da još bolje shvatimo glupost koju su nam onako priredili Mufo i Džemo.

Kako sam večeras odmarao mozak! Pustio sam njih da prizivaju neka svoja sjećanja, a ja sam razmišljao o detaljima Omerovog i Salkovog putovanja. Iz ugla i svih sličnih koji su im prethodili. Posebno iz vremena kad su otud preko Drine prebacivali sebe, žene i djecu, hranu i stoku, kao i druge korisne stvari. Prisjetio sam se kako mi je Šefedin Pezo pričao o tome. Tad mi je sve izgledalo ne baš sasvim realnim. Sad vidim da to nije tako. U pitanju je još više hrabrosti, s tim da je to ranije bilo pomiješano s maglom.

A kako je flaša kružila, počeo sam sve to da i doživljavam. Maštao sam da, kad ova djejstva prođu, pokušam s nekim od njih dogovoriti da im se jedne prilike pridružim. Osjećao sam opasnost, ali i uzbuđenje koje me je privlačilo.

V - 9 / Na nama je da se ne otkrijemo

B'jeli Bišću, golem teferiču,
sa tebe se vidi nadaleko,
gdje moj dragi b'jele dvore gradi. 

Poluminte meće jasenove,                   
a pendžere oči djevojačke. 

A demire od junaka ruke.
Smilju teše, a pozlatu meće.

 

 

Drenaža je veoma tvrda. Bar u jednom to možemo ocijeniti kao dobro. Dovoljna će nam biti jedna rupa za postolje. Već mogu biti siguran kako ovih trideset šest mina, koliko ukupno imamo, neće uspjeti postolje toliko ubiti u zemlju da bi ga morali vaditi i premještati. A za svaki slučaj, teren je i takav da će postolje leći i bez prethodnog ukopavanja.

Zato minobacač brzo postavljamo, poslije ručka ćemo ga i usmjeriti u osnovni pravac.

Do tada, poslaću Mufa i Salka da usijeku dva piketa. Zbog blizine litice, moramo ih improvizovati. Potrebni su nam puno manji od originalnih. Onaj drugi će biti čak i patuljast, iz zemlje da ne viri ni pola metra.

Možda bih sam otišao po njih, ali mi je nešto zapalo za oko dok smo postavljali minobacač. Žbun koji se nalazio malo ulijevo od nas, ali što je važnije i čitav metar udaljen od ruba litice.

V - 2 / Povaljane homore

 
Lip se Ivo k brdu šeće,
a za sobom đogu kreće!
Đogo li je, vila li je,
Ivo li je, sunce li je,
sedlo li je, srebro li je,
uzda li je, zvizda li je?
 
„Hajde, kćeri, u đul-bašču,
pa nakiti kitu cvića,                        
a najviše sandul-kasa,
sad će Ivo dokasati.
 
Ivi će se uzdahnuti,
uzdah će se Bogu čuti;
Bogu će se sažaliti,
vas će dvoje sastaviti!“
 

 

                                    

Možda bi već zapjevali. Da livade i šume ubrzo ne postaju ipak malo drugačije nego sam ih ja zamišljao.

Zapravo, previdio sam jednu stvar koju mi je Semir Kovač pominjao. Put koji vodi tamo gdje mi idemo, odavno već nije isti. Ćasara i njegovi su se pobrinuli da njime četnici ne mogu doći. Zato se za naše potrebe pravio drugi. Dijelom se preklapaju.

Nailazimo na povaljane homore. I to, tako da Semir nije ni malo pretjerivao. Možda sam mu tad nedovoljno vjerovao. Ovako, u stvarnosti, izgleda nevjerovatno. Doista, homora do homore. Naši su to, sada, negdje malo prokresali. Negdje moramo zaobići s gornje, negdje s donje strane. Negdje šumom. Uzbrdo, uznos. Da bi opet izbili između dvije homore, gdje se putevi nanovo preklapaju.

Niko ne pomišlja zastati. A i nema se mjesta. Ovaj put je sada tako napravljen. Da se ne razmišlja o predahu. O pjesmi, o Sutjesci, o cesti. Samo, o naprijed!

IV - 44 / Prvo iskustvo je posebno

Vezir-Zejna po bostanu vezla,
po bostanu i po đulistanu.
Majka Zejnu na večeru zvala:
„Hajde, Zejno, večer' večerati.
Večerati šećerli baklavu!“
 
Zejna majci tiho odgovara:
„Večerajte, mene ne čekajte.
Nije meni do vaše večere,
već je meni do moje nevolje.                      10.septembar 1992.                  
 
Danas mi je dragi dolazio,
i veliki zulum počinio.
Po bašči mi cv'jeće potrgao,
na đerđefu svilu zamrsio.
 
Kun' ga, majko, obje da kunemo:
Tavnica mu moja njedra bila,
ruke moje – sindžir oko vrata,
usta moja, oči mu ispila!“

 

 

 

 

 

 

Jučer je dan prošao onako kako bismo željeli da prođe svaki, dok ne dođe vrijeme za prava gađanja. Više smo ležali i uživali u jednom od posljednjih ljetnjih dana, nego što smo se bavili vremenom u kojem smo.

Tek smo jednom prije podne i jednom poslije podne ponovili vježbu cijele baterije. I to je Sutkova ideja, samo održavati dostignutu uvježbanost.

Nekako mi se činilo da to nije zavrjeđivalo prostor u dnevniku, ali da bih imao šta ubilježiti pobrinuli su se Mufo i Džemo.

Jesam se vezao za logorski boravak na samoj Trebovoj, jest mi gore sve prijalo, no moram priznati onima koji se trude da i boravak ovdje bude što prijatniji. Safira i Nevzeta brinu o doručku i ručku, svjesni smo ograničenja u hrani koja imamo, racionalno se ponašamo pa ipak svi pozdravismo ideju da si, barem svake treće noći, priuštavamo i večeru. A za što je trebalo još ruku.

UMRIJETI, MAJKO, HOĆU (Abdulah Kovačević)

Umrijeti, majko, hoću,

da ne bude Bosna ram.

Što ostalo od života,

živjet' bi me bilo sram.

Umrijeti, majko, hoću,

imana mi, dina.

Za slobodnu Bosnu

rodila si sina.

IV - 41 / Mi se ne pitamo

Frane se putom falio,
da nima lipše divojke
neg je njegova u polju:

U ruci zlatna motika,
nad čelom vrana kosica. 

Kada motikom zakresne,
junaku oko zabljesne;
Kada kosicom zatrepne,                       
junaku srce zadrhtne.

 

 

 

Moram priznati poraz, bez obzira što ću to učiniti ćutke. Šala s uzbunom djelovala je stvarno, rekao bih i nemoguća za prozrijeti. Za ovo danas tako nešto ne mogu reći.

Jasno mi je da je Sutko, vjerovatnije nego da je to nekome drugom povjerio, posmatrao posljednji dio vježbe. Ali to i nije bitno, koliko činjenica da nisam shvatao povod tih nelogičnih korektura.

Vježba je, moglo mu je i pasti na um da nas šalta s namjerom boljeg uvježbavanja. Tako sam se trebao i ponašati, kao i ostali što su. Ipak sam podlegao otporu nelogičnosti, reagovavši na način za koji sam očekivao prijekore a ne pohvale.

Što upućuje kako se u toj njegovoj ideji krije još nešto. A što je meni i dalje nedokučivo.