U jarku

Musa ćazim Ćatić je bio poznat po svojim akšamlučenjima. Katkad bi se dalo dotle da bi na putu do kuće znao i malo prileći.
Nađe ga, tako, jedno jutro neki efendija, hodža, inače Musin komšija, i prijatelj, baš onako "u jarku". I to u momentu kada se Musa taman budio.
Naravno, hodža se dade u lagani, prijateljski vaz...
Musa, jedva dočekavši da ovaj završi učtivo mo uzvrati: "Slušaj ti mene, moj dobri efendijo. Oni koje Bog upućuje su takvi ko ti. A oni koje ti upućuješ, e ti su ti ovakvi ko ja!"

Nemam pojma

Sjede Japanac, Švabo i Bosanac i ćaskaju. Dođoše do teme o zarađivanjima i trošenju.
Objašnjava Švabo: "Ja mjesečno zaradim 3.000 eura. Hiljadu vratim državi kroz poreze, hiljadu potrošim na sebe i porodicu, a pojma nemam gdje mi ode treća hiljada.
Uzdahnu Japanac, pa se nadoveza: "I kod nas je slično. Ja, doduše, mjesečno zaradim 6.000 eura. Dvije hiljade vratim državi kroz poreze, dvije hiljade potrošim na se i porodicu, a pojma nemam gdje mi ode preostalih dvije hiljade.

U kafani

Ulaze u kafanu Mujo, Suljo, Fata, Rus, Amerikanac, Cigo, Plavuša, Drot, mali Perica, medo i zeko, i sjedaju za isti stol.

I - 40 / Sudbina je htjela

Oj, đevojko, ovčja vareniko,
umrijeću, popiti te neću,
a puknuću, poljubit' te neću!

Odgovara lijepa đevojka:
Groš bih dala da ne sretnem plava!

Dva bih dala da me zagrli,
a četiri da me ne poljubi!"

Ipak smo ušli. Svi Beširevići su još uvijek živi i zdravi. Njihov katun je prilično daleko odavde.

Ovo su predstavili kao Zavidež, što je još jednom potvrdilo sve Buljanove pretpostavke. Objasnili su i zašto je ovdje malo više ljudi, Jeleč ja sav pogorio, mnogi nisu imali svoje kolibe, tako da su tu većinom izbjeglice, cio šator u blizini, ali i po kolibama...

Pričao sam i ja našu priču...

Prije završetka, pred nas je servirana velika šerpa s mlijekom. Iznesen je i ogroman hljeb. Crni, baš onakav kakav ja najviše volim. Ovaj je bio još slađi, od nekog krupnije mljevenog brašna, kao iz domaće vodenice, ako to još postoji.

Smijao sam se u sebi, razmišljajući kako ću još jednu večeru pamtiti kao - najslađu. Za razliku od zeljanice i uščulog kajmaka, vareniku sam obožavao. Zato sam u sebi nekoliko puta ponavljao „Zavidež“, da zapamtim gdje mi se ovo dogodilo.

I - 38 / Jedino što nas je vodilo dalje

Ovčar ovce ispod gore javi,
pitala ga ostarjela majka:

„Oj, ovčare, kićena jabuko,
jesi l' majci ovce napojio?“   

                                                                                                                               
„Mila majko, pravo ću ti kazat':
pola pilo, pola preskočilo;

Vrag nanese tri l'jepe djevojke:
najstarija ovce predvojila,
najmlađa mi pamet pomjerila!“

Možda smo se stigli malo nadmudrivati sa snom, ali smo sigurno bili svjesni svake sekunde kroz koju smo prošli.

Dugo je vjetar jednako zviždao, pa tek onda počeo jenjavati. Bilo nam je hladno, pa malo manje... Buljan je, u dužim intervalima, iznova sažaljevao majku, koja je u toplom i van bilo kakve opasnosti.

Mjehuri, samo što nam nisu pukli. Inače bi nam bilo žao ustati.

Durao sam zbog hladnoće, ali i u odlučnosti da s Buljanom ne pričam o stradalim ovcama. Ja sam siguran da su te tužne scene bile stvarnost, druge sam dileme imao. Jesam li se na vrijeme povukao, odbio desno, te je to razlog zašto Buljanove oči nisu stigle gledati što i moje? Ako bih mu ispričao, da li bi mi povjerovao? Kako bi sve to uticalo na njega?

Plašio sam se varijante da je neka od ovaca stradala i pred njegovim očima. Ako on ne želi o tome pričati neću ni ja.

Strahovao sam od jutra, hoće li opet biti hladno i vjetrovito, može li se dan pretvoriti u još gore? Kakvi ćemo mi biti, kako podnositi nevolje kojih ne možemo biti svjesni dok se ne budu pokazivale? Kakvog raspoloženja će biti Buljan, koliko ovaca nedostaje, hoće li primijetiti razliku? Strahovao sam od jutra, ali i jedva čekao da dođe.

Zekija Ćuturić - Majka Fatu rano budi

*** (raskrsnica života)

Kada god se nađeš na nekoj raskrsnici, jedno moraš znati:

koji god put izabereš, tim izborom nešto dobijaš, ali nešto i gubiš.

~~ (Ne može meni)

Ne može meni
utužiti čekanje,
ne može mene
izdati strpljenje,

samo mi može
iscuriti vrijeme.

~~ (Ostaću ti dužan)

Ostaću ti dužan
milion riječi.

Sva sreća pa se ljubav
ne iskazuje riječima.

~~ (Nijedan život nije bajka)

Nijedan život nije bajka.

Ali se svaki da
pretvoriti u bajku.

Ovo malo duše (Živjeti se mora, isto ko i mrijeti)

Zavoljela si me.
Tebe je bilo strah priznati,
a mene -
da povjerujem u to.

Zavolio sam te.
Stid zbog prošlosti
bijaše jači od
želje da uzvratim.

Volimo se.
Prežalivši vrijeme koje stiže,
još čekamo
ono koje prolazi.

Ako možeš ti
ostariti sama;
mogu i ja
umirati za tobom!

Hej, jarane, ne rođeni brate

Hej, jarane, ne rođeni brate,
mogu li da budem iskren,
dozvoli mi da primijetim,
shvatićeš,
ako mi još vjeruješ;
dva oca, dvije majke,
a braća smo.
Slični u svemu,
koliko da ostanemo različiti.
Uzeću toliko slobode
da te podsjetim na ono
što više nije važno,
a moglo bi...

Ne bojim se smrti

Volio sam mnoge,
o sreći sam mašto,
odlazile redom,
nisam pito - zašto?

Volio sam mnoge,
samo za njom čeznem;
ljubav, koje nema,
izgubiti ne smijem.

Odlazim

Odlazim, jer
tako je najbolje za oboje.
"Bože, kako si samo mogao među ljude
spustiti takvu laž!?"

Odlazim, jer
tako je najbolje za tebe.
... neko je, ipak, manje bitan.

Ne, ne odlazim... jer
ne odlaze koji vole!

"Bože ništa se ne razlikuje više -
kao lažna, od
iskrene ljubavi."

I - 36 / Kamenje se pomjeralo

Kad ja pođoh na Bambašu,
na Bembašu, na vodu,
ja povedooh b'jelo janje,
b'jelo janje sa sobom.

Sve od derta i sevdaha,
od tuge i žalosti,
svud sam iš'o, svud sam gled'o,
ne bi l' dragu vidio.

Sve djevojke bembašanke
na kapiji stajahu,
samo moja, mila draga,
na demirli penadžeru.

Ja joj nazvah: "Selam alejk',
selam alejk' djevojče."
Ona meni: "Alejk' selam,
dođ' do veče, dilberče."

Ja ne odoh isto veče,
već ja odoh sutradan.
Drugog dana, moja draga
za drugog se udala.

Prolazeći pored koza primijetio sam da me zbunjeno gledaju. Pomilovao sam onu koja je bila najbliža, pa rukom dao Buljanu znak da i on može krenuti.

Povremeno sam se osvrtao i pratio raspoloženje ovaca. Nije bilo problema, Buljan čak nije ni koristio štap, služio se samo riječima. Činilo mi se da tako više razbija osjećaj samoće, i potpuno neprotjerano prisustvo blagog osjećaja straha.

Sve vrijeme, stupanjem na kamenitu stazu, pomno sam pratio markacije. Put je još bio neugodan, ali nije bilo klizavo kao jutros. Ni jednog momenta nisam sumnjao kako ću uskoro vidjeti svjetla koja je neku noć vidio i Latif, istina sa suprotne strane.

Siguran u sebe, jedino mi je smetala tišina i pomalo sam žalio što sam nas razdvojio. Makar je jasno da je moralo tako.

Kako je mrak pritiskao to me obradova Buljanovo povremeno javljanje. Nije bilo nužno glasom tjerati ovce ali razumio sam Buljana, a i meni je bilo prijatnije.

I - 34 / Mirovanje je opasnije

Prođoh kroz goru, ne znam kroz koju;
pođoh na vodu, ne znam na koju.

Sretoh djevojku, ne znam čija je.

                                                                                                                                             
Ja je upitah, neće da kaže...
„Ja sam djevojka, neznana momka!“

„A ja sam momak, ružin pupoljak,
ti si djevojko, ruža rumena!“

Kada smo, konačno, imali željeno, očekivao sam zabrinutost na Buljanovom licu. Nije, međutim, izostajala ni na mom. Bio sam spreman na kritike.

Izgurali smo stado na mjesto gdje je zakazan sastanak. Dvije grupe, ne tri!

-          Otišli su! – Buljan je požurio sa zaključkom.

-          Nije moguće – hrabrio sam obojicu – vidjeli bi da nas nema. Zvali bi, ili nas tražili.

I - 32 / Dijelimo se u dvije grupe

  Imala sam tri ašika
aleri, zulfino, fesler, aman
bilerum, benum, efendi, aman
  Prvi ašik naš kadija
aleri, zulfino, fesler, aman
bilerum, benum, efendi, aman

  Drugi ašik kadi'in ćitab
  Treći ašik baš jedihnik

  Majka daje za jedinka
  A ja hoću za ćitaba

 

 

 

Put je dalje vodio lijevo, suprotno od mjesta noćašnje zasjede. I dovoljno daleko. Svakako smo i krenuli u susret nepoznatom, opreza nam ne bi smjelo nedostajati.

Pola sata, koliko smo još imali livadom, iskoristili smo za posljednje dogovore. Zadržaćemo se samo u obilasku najvisočijih sela, podijeljeni u ne više od dvije grupe.

Ja sam se, tek sad, više raspitao o samom Borču. Od Mufa sam saznao da je puno drugačiji nego sam ga ja zamišljao. Ne jedno selo, njih nekoliko, a svako kao Trošanj, ili još veće. Prostor na kojem se proteže, s jednog se mjesta ne može ni sagledati.

Zanimalo me kako je, onda, tako lako pao. Na to mi pitanje niko ne bi mogao odgovoriti, ali se Mufo odvažio nagađati. Spomenuo je historijske podatke, od kojih su neki meni bili nepoznati.

I - 30 / Jedan osjećaj me osvajao

Ko se ono br'jegom šeće,
ko li ono bi? 
"Ja sam ona iz šehera.
Suljagina kći!

Imala sam devet ašik'
i malo mi bi!
A kad dođe Smail-beže
i dosta mi bi.

Na glavi mu crven fesić
od tri dukata,
na njemu je mor-dolama
duga do zemlje.
Sevli stasa, tanka pasa,
soja gospodskog!

 

Dok smo u grupi, više nego u koloni, kretali se brinom, ćutali smo i razmišljali o tome šta je ispred nas. S tim da su mene misli vukle nazad, neprespavanoj noći.

Gledao sam mantil koji jeste bio dijelom već prisušen, i nisam mario što ću putem trpiti nelagodu preostale vlage na njemu i opasnosti da me to i prehladi, tek sad na sve gledam pravim očima. Baš je meni ova kiša trebala, pokisao jesam ali zato noge ponovo osjećam. Svrab je nestao, bar dok planinsko sunce ponovo ne užegne. Sinoć sam se nadao da ću moći izdurati današnji put, jutros sam u to siguran.

Pred Komandom nas je čekalo petnaestak mladića. Desetak je bilo naoružano i jašili su konje, oni bi nam trebali predstavljati obezbjeđenje. I jedni i drugi su bili zakićeni torbicama ili manjim ruksacima, iz kojih su se širili mirisi vrelih pogača, mesa, kajmaka, meda... Ti mirisi su se spajali i do nas dopirali s okusom gorčine.

Neko je izvjestio Majora da smo stigli, pa sam ubrzo imao priliku prvi put u životu vidjeti čovjeka o kojem sam ova dva-tri dana toliko slušao.

Uoči Lejletu 'l Kadra

Ti, koji noćas sudbine pišeš,
milostiv budi prema nama
što dosad jedino
za tugu znamo.
Naše su želje najmanje.

Ljepotu i pamet,
sabur i dobrotu,
već si joj dao.
Od zdravlja joj ne uzmi;
ali joj kaži prečicu
ka onome koga
cijeli život traži.

Za sebe, Bože,
još manje ištem:
Ne daj mi da dočekam
njenu sreću!

Zbogom meni

Zavolio sam te prije nego smo
upoznali se.
Zato, valjda,
i ne pamtim taj prvi susret naš.
Zato, valjda,
pamtim sve ostalo:
prvi pogled, prvi osmijeh,
prvu kafu, prvi dodir,
prvu riječ, prvu ćutnju,
prvu svađu, prvi oproštaj...

Zvao sam te Grlica;
I ti mene
zvala si nekako...

Ja sam volio,
ti nisi smjela;
Molila si me da odem,
da ti ne smetam...

Poslušao sam te!
Bježao sam kilometrima daleko...

Oprosti, volio sam te!
pa ne odoh.

Malo je ljudi kao ja

Malo je ljudi kao ja,
što cijeli život sretni biše;
Sretan bijah prije nje,
još sretniji s njom.

Pitaš me, druže,
otkud ova tuga sada?
Ne krijem je!
ali, jedno još moraš znati:
Poslije nje -
ništa nema što se životom zove...

Ipak,
ja sam jedan od rijetkih
što cijeli život bijah sretan!

I - 28 / Prva ratna lekcija

Kolika noćca noćašnja,
ne mogoh sanka zaspati
od moga jada golema.
Ustadoh, kada napolju
divno kolo je igralo.

U kolu moja divojka.
Od svih je viša i lipša;
Sve moje igre igrala,
sve moje pisme pivala,
u svakoj mene doziva.
                                    6/7. juli 1992.
"Oj, mili Bože, i dragi,
ko bi mi znao kazati
gdje mi je, sada, moj dragi?"
Odolit' srcu ne mogoh,
neg' i ja sađoh u polje,
ali se kolo razmetnu.

Sve leglo drago uz drago,
divojka moja pod ružom.
Kako je tvrdo zaspala,
nit' joj se sniva, nit' misli;
prinesoh na skut divojku,
zagrlih dragu, obljubih!

Nakon dugo vremena prvi put sam zaspao kao janje. Ali, nije bilo ni sudbine ni vremena da se naspavam.

U ono gluho doba noći sručio se na Trebovu silovit pljusak. Za nas, nenaviknute na planinske ljetne noći, došao je neočekivano. Bez obzira što su predvečer oblaci upozoravali, očekivali smo, u najgorem slučaju, nekoliko kapi koje bi i dobro došle - da pokupe prašinu. Ono što nas je diglo iz sna bilo je sve samo ne to.

Kapi koje su padale pred ulaz bile su toliko snažne da su se odbijale i zapljuskivale nas prve na udaru: Aliju, Mufa i mene.

Pokriveni ničim, pri dodiru s prvim kapima bili smo budni. Sijevalo je, pa smo mogli i vidjeti. Bilo nam je jasno čemu smo izloženi.

U prvi mah smo se pokušali spasiti tako, povlačenjem malo u dubinu skloništa. Nije bilo dovoljno. Mogli smo izbuditi ostale, pa da se svi pomjere. Je li vrijedno toga? Ionako smo već prilično nakisli, a sad se moglo i trpiti! Samo da stane...

I - 27 / Prva straža

Dvije seje brata ne imale,
pa ga viju od bijele svile.

Struk mu meću drvo šimširovo,
crne oči – dva draga kamena,                                                                                            
obrvice – morske pijavice,
sitne zube – dva niza bisera.

Zalažu ga medom i šećerom:
„To nam jedi, pa nam probesjedi!“

Zbog problema s nogama nisam mogao brzo ići. Nakon što sam prevalio kosu i pogledom dopirao do skloništa, vidjevši kako su svi ispred, osjećao sam da to nije samo zbog ručka. Osjećao sam da mogu propustiti nešto važno, zbog čega sam stisnuo zube i požurio, koliko mogu, pridružiti se ostalima.

Dok je miris iz zamišljene kuhinje parao naše nozdrve Sejo je imao način da nam nekako skrati vrijeme, a činilo mi se da je samo čekao da ja dođem.

-          Imam tri vijesti. Sve su i loše i dobre – nakon kraćeg gunđanja pojedinaca, ponajprije zbog sveosjetne gladi, odmah je i nastavio – Dobro, idemo s najmanje lošom: Oblaka se opasno, svi su sigurni da će za dan-dva kiša. Sklonište baš i nije od tog zaštićeno, tako da ćemo se, vjerovatno, već sutra seliti. Major nam je obećao onaj veliki šator, što sad služi za smještaj njegove Komande. Naše će, sigurno, biti da ga postavimo. Drugo: Od večeras se u logoru uvodi straža. Mi smo dobili jedno stražarsko mjesto, dolje na samom ulazu. Trebali smo već početi; nema veze, ovo danas ručak kasni, a nije ni tačno definisano - nego s padom mraka. Ja sam kont'o da je najbolje u neparne sate da se smjenjujemo, a pošto će se dan pomicati, mislim da je najbolje da imamo samo po četiri smjene. Tako da će ovi što su od devet, ići malo ranije, a oni do pet, ostajati dok se ne razvidi. Ima nas dovoljno, jednom u dva-tri dana, mislim da neće biti naporno.

-          Večera! – pozivao je Latif, nekoliko puta udarivši kutlačom po loncu, u koji smo više gledali nego i u Seja.

-          Nek idu prvo Asim i Sakib, oni su prvi na straži!

I - 26 / Dobrog borca sedmorica opslužuju

Ćuk sjedi na zelenom boru,
na zelenom boru, na kiti javoru.    

                                                                                           
On sjedi pa se premišljava,                                                                               
da li bi dragu zvao sebi.

„Dođi mi, moja draga sama!“

Mi smo bili zadovoljni urađenim. Sem krompira, koliko je ko mogao ponijeti, donijeli smo i nešto drugog povrća, nekih začina, malo raznog posuđa, a svako nečim upotpunio svoju oskudnu garderobu.

Major je imao jednu zamjerku, što nismo tražili da nam se daju konji. Ali mu se dopalo što smo se svi angažovali. Zahvaljujući tome, pred zemunicom nas je čekalo prijatno iznenađenje. Naizgled malo, ali u našim očima veoma veliko stado od šest brava!

Vrijeme ručku, ili večeri, kako ko već zove taj drugi obrok, svakako je već bilo, ali mi tek razmišljamo o njemu. Fadil i Smajo su preuzeli obaveze oko klanja i pripreme janjeta, koje će poslije Latif skuhati u već spremnom loncu.

Sve to će potrajati. Pošto sam, svakako, imao obavezu vraćanja alata, odlučio sam usput „vrijeme ubiti“ u Semirovom društvu. Sad želim saznati nešto više o tome šta se zbivalo na Trebovoj do našeg dolaska.

On je predložio, a ja nisam imao ništa protiv, da opet prošetamo do one iste kose, ovaj put samo malo visočije.

Zbog ljepšeg pogleda. Vidjet ćemo neka od stada na ispaši. A, gdje su stada, tu su i čobanice.

Toma Zdravković

"Novac potrošen u kafani je zapravo novac uložen u sjećanja"

I - 25 / Rokovnik me najviše obradovao

Mor-dolama al-binjiša pita:
„Al-binjišu, gdje si sinoć bio?“

„Mor-dolamo, na svadbi sam bio!“
„Al-binjišu,što najljepše bi?“   

                                                                                                          
„Mor-dolamo, momci i djevojke!
Momci srebro, a djevojke zlato;
Hoće srebro da se pozlaćuje!“

Divio sam se onima koji su otišli put Trošnja. Jednako i onima koji su im se pridružili. Također, i onima koji su posudili puške. Svakako, i onima koji su željeli ići.

Sve u cilju izvršenja zadatka koji nam je sudbina predodredila, a mi sami sebi nametnuli.

Vrijeme je bilo da i mi, koji smo, iz ovih ili onih razloga, odustali, uradimo nešto korisno. Prednjačio je Latif.

 Još na podjeli doručka pokazao je da možemo, da imamo snage nadvladati svo zlo koje je prethodno savladalo nas, ali i zaboraviti sve razlike, koje su bile među nama i koje će se pojavljivati. Svako je dobio po dva susaka mlijeka i skoro identično parče hljeba. Niko nije pominjao janjetinu koja je podijeljena samo jednoj grupi! Suđe, koje je većini sinoć služilo za večeru, besprijekorno je čisto. Voda se već grije, tako će biti i sa šoljama...

I - 24 / Moramo biti jedinstveni

Zelen' lišće goru kiti,
miris cv'jeća poljem šara,
a u lugu, sirotan se
tiho s gorom razgovara:

„I ti imaš majku svoju,
goro čarna, goro mila,                                                                             
pa te tvoja dobra majka                                                           
tako l'jepo opremila!                               

                                                        6.juli 1992.

Izvezla je dolamicu,
obukla ti od miline,
išarala tople grudi:
ravna polja i doline!“

I, još d'jete tihim glasom
čarnoj gori zborit' hoće,
al' uzdahnu gora čarna:
„Oj siroče, oj siroče!“

 

Ustali smo svi u isto vrijeme. Kako bi dočekali jutro koje ponovo miriše samo prirodom. Bez primjesa krvi, straha, zebnje, slutnje i svega onog što normalnom čovjeku izgleda nenormalno.

A, kako svako normalno jutro počinje umivanjem, u manjim grupama smo se spuštali prema potoku. Najprije Azem, Dževad i Sajo, kako bi što ranije ponovo otišli do Majora.

Ja sam išao u društvu Kemure, Fadila i Elka. Već prvi koraci su mi rekli da od mog odlaska u Trošanj nema ništa. Nazor sam hodao, osjećao sam nepodnošljiv svrab između nožnih prstiju. Zato sam želio Kemuri zaželiti sreću, s obzirom da sam od sinoć znao da se Fadilu ne ide.

-          Kemura, čuvaj se. Ja, s ovakvim nogama, ne mogu.

-          Ne idem ni ja!?

-          Daj, ne seri!

-          Nek ide ko hoće – Fadil se ubacio, kao da se noćas, onako u sebi, još jednom provjeravao – i, nek izvinu svi. Ja sam sve izgubio, jedino mi je još Elko ost'o. Šta treba, sad da i ja poginem! I da Elko ostane sam. Nema od tog ništa!

 

I - 23 / Miris stare čežnje

Kulu gradim, a kamena nemam!

Kulo moja, pjesmom sagrađena,
čatma ti je suzom zalivena!

U tebi ću akšam provoditi,                                                              
sav ću sevdah tebi darovati!

Moj prvi dolazak pred neku od koliba na Trebovoj stvorio je u meni idilična osjećanja, dosad mi nepoznata, neopravdano protjerana iz mojih gena.

Ranije sam samo slušao o životu u planinama. Kod nas na Maluši je bilo nekoliko koliba, ali su kao i selo bile udaljene jedna od druge. Nije mi se to dopadalo.

U školi sam učio o selima zbijenog i raštrkanog tipa. Ni takvi nazivi mi se nisu sviđali, ja sam to radije tumačio kao sela prirodnog i neprirodnog tipa. Naše selo je bilo neprirodnog. Ljudi su kuće pravili, svako na svom imanju. Možda samo nesvjesno bježeći od drugih... Ako i zbog čega žalim u svom srednjem i kasnom djetinjstvu, kao i najranijoj mladosti, baš je to. To što se od moje kuće, odnosno kuće moga oca, nije vidjela niti jedna druga!

I prije ulaska u kolibu Edhema Poturka bio sam zadivljen ambijentom koji su stvarale tih desetak koliba, veoma ukusno raspoređenih. Nisu se naslanjale jedna na drugu, nisu se ni smetale međusobno. Imale su svoju idilu, pa opet, bile su tako blizu jedna drugoj, koliko da stvore cjelinu u kojoj će do izražaja doći svaka ta posebnost.

Zajedno su mogli

Slučajo se sreli,
sudbina ih spoji,
otvori im sreće pute;
Zajedno su mogli,
ali nisu smjeli,
njene oči tugu slute...

On njoj ružu dade,
i potočić mali,
da ga voli - ili pamti...
i, sve svoje nade
u tu ružu stavi;
ljubav će - il život dati!

Ona ružu uze,
njegova je malo,
pa je pred njim nogom zgazi;
još je htjela samo
da mu vidi suze
(bojala se te ljubavi)...

Uvehla je ruža,
presušilo vrelo -
ode žena od čovjeka...
Umrla je duša,
ostalo mu tijelo
Božji poziv da sačeka!

* (o poštenju)

Onog ko se obogatio za godinu dana trebalo je objesiti prije 12 mjeseci. (latinska)

I - 22 / Ako bude imala dimije

Što sam mlada, da sam voda hladna,
ja bih znala gdje bih izvirala:

Kraj dućana Ahme bazerdžana,
ne bi l' Ahmi žeđa dodijala!

Ne bi li se vodice napio,
ne bi l' mene u vodi popio.

Ne bi li mu na srce panula,
i na srcu ranu učinila.

 

Uz sve, jedna priča me posebno zanimala.

Latifu Odobašiću priđoh tiho, ne bivši siguran da je još raspoložen.

Sve je ukazivalo da mu je žena ubijena, sinovi od dvije i dvanaest godina vjerovatno zarobljeni. A, ta njegova žena - Fadila, bila je možda i jedina žena u selu koja je meni neizmjerno  vjerovala, i podržavala moju i Latifovu ubjeđenost da nam svaki minut čekanja može značiti jednaku opasnost kao i sami četnici.

Uz Šeću Barlov, Edhema Barlova i Džema Pekasa, mi smo uporno prizivali donošenje odluke o neodložnom pokretu i napuštanju sela prije nego se dogodi tragedija. Latif je, uz sve to, više puta tražio da mu se pridruži još samo jedna porodica, kako ne bi bilo da je selo zbog njega izgorjelo. Podršku je imao od Džema, koji je čak naglas razmišljao da bi sam zapalio svoju kuću, ne bi li to pokrenulo selo. Međutim, prigovarano mu je zbog ledičnosti. A i Šefik mu je jedne prilike kazao, kao džaba bi je zapalio - opet, niko ne bi napustio selo. Zika ga je hrabrio: na njegovom mjestu, bez žene i djece, on se sekunde ne bi razmišljao...

Džemo nije bio porodičan, a Latif, sam sa svojom porodicom nije htio, znao...

~~ (Za ljubav)

Za ljubav sam u stanju
sve učiniti;

Osim,
da molim za nju.

~~ (Što ti želim reći)

Što ti želim reći
nemam snage.

Što bih trebao
nemam srca!

~~ (Kad ne možeš na vrata)

Kada negdje ne možeš
da uđeš na vrata,
pokušaj kroz prozor;

i imaj na umu
da postoji i dimnjak.

~~ (Sto razloga)

Sto razloga imam
da više ne živim.

A samo me jedan
u životu drži!

~~ (Čovječe)

Čovječe,
ne traži sreću,
ne saginji glavu;

uspravno hodaj,
samo te tako
sreća može vidjeti!

Halalimo jedno drugom

Da, draga moja,
pobijedi nas vrijeme.
Ne stigoh ti ispričati svoju priču.
Ili, ti je ne stiže čuti.
U čemu je razlika?

Znam, draga moja,
ta se priča mogla sabiti
u dvije rečenice.
Vjeruj mi, jedina moja,
za tu, skraćenu verziju,
ja snage ne imadoh.

I zato, jedina,
halalimo jedno drugom.
Ti meni, što snage nemah;
Ja sam tebi, što pusti da
pobijedi nas vrijeme.

Svjetlost daleka

*
Tumaram kroz tminu
pogleda uprtog
u daljinu.
Ispred mene hodnici od mraka,
s mnoštvom krivina, i prepreka.

Noge mi se o tamu sapliću,
ne boli me
jer
tamo gdje gledaju mi oči
tamo svjetlost neka čudna sija.

Da me život naučio barem
da rođenim očima vjerujem...

Moje oči vide,
a savjest mi kazuje
da svjetlost
tako daleko nije.
Meni je još uvijek draže
o tamu noge saplitati.

O, savjesti,
moja otrovana!

**
O, tmino prokleta,
silom mila i predraga,
ko mi drugi može,
osim mene,
saplitati noge?

Savjest otrovati?

Zar mi majka oči rodi
da me slijepog vode?

Zar i meni suđeno je
da cio život
šejtane
za ahbabe imam,
a meleke upoznam
u džennetu tek?

***
Sabah nikad nije
prije vakta došao...

...a koga tama u naručje prigrli,
kod očiju slijepog učini,
sabah mu je
kao svjetlost dalek.

Noge su mi polomljene,
krvave,
ne osjećam ih,
odavno već moje nisu,
a od tame
niti ih vidim.

Zar da sabah čekam:
da priznam,
sebi samom,
da sam noge polomio?
Neću,
sve dok se tješiti mogu,
dostojanstveno i jadno,
i jedini
vjerovati sebi
da su još
kakve ih zadnji put vidjeh.

****
A sutra,

kad se džennet blaženi
mene dočepa,
u zaborav sve će
već
praodavno pasti,

osim te svjetlosti
koju čedno gledah,

a koju savjest
moja bivša,
prosto što bijaše otuda,
kud ne dadoh
nogama poći,

preziraše.

Ahmetova kćerka

Kakva se je ono zv'jezda
sad na nebu digla?
Ahmetova to je kćerka
za udaju stigla.

Kakva ono zv'jezda sija
k'o da drugih nema?
Stari Ahmet svoju kćerku
za udaju sprema.

Pa me stara majka pita:
"Božija ti vjera,
šta to, sine, c'jele noći,
gledaš sa pendžera?"

"Vidiš, majko, onu zv'jezdu
koja nebo krasi.
Jedino je ona mogla
dušu da mi spasi.

Još će samo noćas
na mom nebu sjati,
jer je stari Ahmet hoće
za bogata dati!"

Ženske oči ne vide (antifeministička)

Kada žena osvaja
traži roba, a ne ljubav;
poslije - misli proganja,
što joj život osta dužan?

Za muškarca ljubav je
ono što se jednom daje;
i kad bude ostavljen
on voljeti ne prestaje!

Kada žena zaplače
suzom svojom sve pogodi;
al već sutra spremna je
nekog drugog da zavodi!

A sve boli podnese
srce muško, srce jako;
ženske oči ne vide
da je za njom dušom plako!

I - 20 / Ne treba ništa dodavati

Tri su ptice lastavice,
jednim glasom pjevale:
„Mladi Salko u tamnici,
čeka smrtnu presudu.“

Kad na vrata tri dželata:
„Jesi l' spreman, smrtniče?“                                                         
„Pričekajte tri dželata,                                                                        
da se s majkom halalim!“

„Selam ćeš mi braći, majko,
neka vino ne piju;
Ja sam, majko, vino pio,
pa sam baba ubio!“

Ništa manje uzbuđeni, nego što smo i sami bili, slušali su nas Ramo i Dževad, dok smo im prepričavali događaje od prije dva dana. Pričali smo naizmjenično, nadopunjavajući se. Nismo željeli propustiti ni jedan detalj.

Sve vrijeme, kada su Mufo i Enver preuzimali uloge očevidaca, meni se pogled zakivao par koraka tu, pored nas. Skršeni bolom i zlom slutnjom, jedan kraj drugog, sjedjelo je šest Čorba: braća Rašid i Alija, sa svojim sinovima Remzijom, odnosno Salkom, Salemom i Safetom. I oni bi jedan drugome rado nešto rekli, ali nisu imali šta.

A u Ramovim i Dževadovim očima smo primijetili poneku suzu, ali i poglede koji su nevješto skrivali prijekor. Ti pogledi su govorili ono što su se usta suzdržavala. Međutim, ništa taj prijekor nije bio jači od našeg samoprijekora, koji smo po ko zna koji put upućivali u mislima, pitajući se zbog čega, kada smo već bezbrižno dočekali noć, nismo se povratili u Dubrovnice...

I - 19 / Kad čovjek želi sebe utješiti

Sejdefu majka buđaše:
„Ustani, kćeri moja, Sejdefo!“

„Zar misliš, majko, da ja spim;
ja ti se, mlada, s dušom dijelim. 

                                                                                              
Zovi mi, majko, komšije,                                                         
i prvo moje gledanje.

Što smo se, majko, gledali,
u šajku, lađu na more.“

Mada sam i sam osjetio kako, prvo zora a zatim i jutro, ulaze u „našu“ baraku, kao da toga postah svjestan tek kada čuh Nailov glas:

-          Ustajte! Evo, svanulo je.

 

Za manje od minut svi smo bili na nogama. Bilo je očito da smo i bili budni, samo smo čekali da neko pozove.

Nije nam se tek tako pokazivao vještački osmijeh. Zadovoljstvo što smo poslije svega ipak živi nije moglo potpuno prikriti brigu za sudbinama ostalih.

Nismo više toliko umorni da trebamo odugovlačiti. Nije od nas niko tražio da se zadržavamo zbog toga da bi složili ćebad. Možda je i jutarnje „protezanje“ suvišno. Ipak, sve to smo spontano odradili. Bio je to rezultat naših unutarnjih nemira, ali i podsvjesni, i prkosni osjećaj da smo noćas završili epizodu izvlačenja iz sela, spašavanja golih vlastitih života, a da ovim buđenjem već se počinjemo osjećati borcima!

I - 17 / Čekati, ali i biti spreman

      Kolo igra na zelenoj travi,
u tom kolu lijepa Zlatija.
 
Suncem glavu povezala,
mjesecom se opasala,
zv'jezdama se nakitila.
Na nogama žute mestve,
na rukama belenzuke.
 
A kakva je l'jepa Zlata:
Sve bi Turke prevjerila,
kaluđere izženila,
digla momke u hajduke.
 
Kako ne bi to činila;
Kakve su joj obrvice,
valjaju joj Višegrada.
Kakve su joj trepavice,
valjaju joj Carigrada.
 
Kakve su joj b'jele ruke,
valjaju joj Banja Luke.
Kakve su joj ruse kose,
valjaju joj c'jele Bosne!

 

 

Polusvjesno stanje, u kojem se zatekoh, okrenu me u pravcu odakle je dolazio glas. Još sam bio na nogama, i jasno vidio figuru čovjeka neuredne brade, i plave uniforme na sebi.

Ni sam ne znam kako, bacih se unatraške niz kosu. Ostali su već bili zalegli. Mufo i Nail su se zabili u plot, dok je Jako, možda zbog poziva za bacanjem puške, kompletan probio plot. Pogledah i u Mema, čvrsto je stezao pištolj.

Svi smo čekali šta će se dalje događati. Pritom smo pogledom istraživali prostor iza, ispitujući mogućnost izvlačenja. U tih desetak sekundi stigli smo se i zapitati, zbog čega smo pozvani da stanemo a ne odmah pokošeni rafalom. Ličilo je na zasjedu, ali smo se i nadali.

-          Ko ste? – očigledno isti glas se opet javi.

-          A, ko si ti? – Džemo je smatrao obaveznim da on odgovori.