XII - 62 / Izdržati tri dana

„Salko, bolan Salko,
ja papuča nemam.“
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
kupiće ti Salko.“

„Salko, bolan Salko,
ja dimija nemam“
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
Kupio je Salko.“     

                                        
„Salko, bolan Salko,
ja jeleka nemam“                                     7. mart 1994.
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
kupiće ti Salko;
stambol-jelek, bona Fato,
kupio je Salko.“

„Salko, bolan Salko,
ja konaka nemam“
„Hajd, ne luduj, bona Fato,
vodiće te Salko;
na Trebević, bona Fato,
odvešće te Salko.“

 

Na Salju i mene je život u Sarajevu ostavio traga. Bolje rečeno, život bez puške.

Kako smo kroz mnogo dana druženja istrošili priče o gotovo svim ranijim doživljajima to smo od Tarčina do Deževica govorili o minulim utiscima. Gdje u prvi plan spontano izbi ta odvojenost od puške.

U nedostatku nečeg pametnijeg okladismo se koji će da je kasnije ponovo zaduži. U istoj smo smjeni, pa sam mislio da su u pitanju minuti.

Međutim, slijeganje utisaka oko činjenice da smo se uredno, na vrijeme vratili, u konačnici nije sagledano jednakim očima. Bio sam više ljut nego iznenađen što na jutrošnjem čitanju smjene Salje ne bi na spisku. Nije me zanimalo šta je Eku lagao, iako nije teško pretpostaviti da se izvadio na neku lakšu prehladu, imao sam malo vremena za razmišljanje.

I premalo rješenja. Sa smjene nisam mogao izostati, između ostalog i što sam njen komandir. Uz to, Eku sam još dužnik. Da li postoji i neka druga mogućnost?

XII - 61 / Sudbina se ne izvinjava

Kad ja pođem, draga,
iz Saraj'va grada,
ti ne plači, draga,
ne daj srcu jada.

A kad čuješ, draga,
da sam poginuo,
kroz ordiju prođi,
na mezar mi dođi.  

                                       
„Kako ću ti, dragi,                                3. mart 1994.
ja mezar poznati?“
Lahko ćeš mi, draga,
ti mezar poznati:

Na mome mezaru
dva b'jela nišana;
Na jednom je, draga,
vezena mahrama,
a na drugom, draga,
burma pozlaćena.

Dođe vrijeme rastanka sa Sarajevom. Prema planu, dogovoru, obećanju. S mnogo novih, zanimljivih priča, te očekivanih, ali i dotad nepoznatih osjećanja. I s izostankom jednog.

Odakle god sam se vraćao bilo mi je dobrim dijelom žao. Očekivao sam sada bar toliko. Mislio sam da sam ne samo osjetio Sarajevo nego se i malo saživio s njim. Sem toga, Almu sam vidio samo jednom.

To je i jedino za čim se osvrćem. Pogled u pravcu Breke kazuje da ovo neće biti jedini dolazak u Sarajevo. Pogled po cijelom gradu traži dah slobode, koji će jednom sigurno doći, zahvaljujući prije svega onima što su već dali živote. Previše je takvih, da se to jednom ne bi dogodilo.

Pogled prema Alipašinom polju podsjeća na postojanje sudbine, koja zna biti tako nepredvidiva. Dvadeset mjeseci se ne vidjesmo s bratom, a zajedno nam želje dobiše priliku. Da li je Fehim imao vremena pitati za nas, tražiti nas, kako je reagovao ako je čuo da smo u Sarajevu? Da li je suđeno da se sretnemo negdje izvan grada, ili...

Neću o tome razmišljati, rekao sam. Možda je sve skupa uzrokom da za Sarajevom i ne žalim koliko sam mislio.

XII - 60 / Kad svi budemo

„Tekla r'jeka potokom i jazom.
Ženiću se samo sa mirazom!“

„Moj dragane, našla sam ti mane.
Nešto često ideš u mehane!

Ljub' me dragi dok sam vjerenica.
Možda nisam tvoja suđenica!

Ne pij dragi, ne troši novaca.
Dosta ti je mojih poljubaca!“

Herojske, kao i tužne priče su da se pamte, ne zaboravljaju. One vedrije, komičnije, da se prepričavaju.

Naslušao sam se ne samo o građevinskim, izumiteljskim, nego i mnogim drugim neobičnim, čudnim, eksperimetnalnim sarajevskim ratnim vještinama. A posebno su mi se dopadale povrtlarsko-saksijski pionirski pokušaji.

To da će se i ovog proljeća, još i više nego prošlog, saditi gdje se god stizalo bude, i ma kako mi ne priličilo Sarajevu, nije me čudilo. Mnogi brežuljčići, prostori između nebodera, pretvarani su u male vrtove. Nije čudilo, ali me je tako divilo to što je sve rađeno jako harmonično.

Za razliku od prvih dana rata kada je Sarajevo bilo na meti svakome, gdje su jedni čuvali obraz a drugi bezobzirno pljačkali državne prodavnice i granape, poneko i pokoji napušteni stan, kada je bilo svađa i bitki među nesložnim pljačkašima, današnja slika je skroz suprotna. Ne krade se, ne otima, nego se sadi, uzgaja. Ne svađa se, ne tuče, nego se slaže, sarađuje. Gledam između dvije zgrade, zamišljam maleni parkić pretvoren u vrt, podijeljen na toliko sitnih parcelica koliko je zainteresiranih stanara bilo. Znam, svako njeguje svoj dio, kad treba pripomogne susjedu. Ali niko ne stražari kraj svojega dijela. Nema potrebe.

Doduše, koje dijete, mangupčić stigne štogod nečijega otkinuti. Ali vrlo malo, da se taj neko ni ne ljuti mnogo.

XII - 59 / Duša je svjedokom

Dunjaluče, golem ti si,
Sarajevo, seir ti si,
Baščaršijo, gani ti si,
a Vratniče, gazi ti si.  

                                           
Oj Bistriče, strmen ti si,
Ćemalušo, duga ti si,                                2. mart 1994.
Latinluče, ravan ti si,
Bezistane, mračan ti si.

Tašlihanu, širok ti si,
lijepa Maro, lijepa ti si;
Dosta si me napojila,
od dušmana zaklonila.

Nagledasmo se Sarajeva. Prođosmo uzduž i poprijeko cijeli slobodni dio.

Vidjeli smo sve što se nije dalo ne vidjeti. Zaklona na mostu Željeznice i sličnih, zgrada poput one Oslobođenja i RTV doma, neoštećene ne samo džamije nego i crkve i sinanoga, razne redove i čekanja, pretrčavanja i iz potrebe i iz navike, pijace s cijenama takvim da se neizbježno zapitaš ko to prodaje a ko može da kupi... Do mjesta ispred kojeg sve drugo postaje nebitno uključujući i nekad ljepoticu Zetru, kao i glavno igralište, a to je pomoćno igralište stadiona Koševo. Tu leži najveća tuga, najljepša i najbolja mladost, i najveći broj heroja - Sarajeva.

Kroz priče upoznasmo neke od njegovih heroja, oživjesmo neka svoja sjećanja. Nije bilo vremena dugo ostati u Švrakinom selu, ali dovoljno bi da i tu osjetimo dobri duh Remzije Hajdarevića Džoa. Sjećah se operacije „Koverat“ i njegovih pogleda s Trebevića, pogleda prema kući i porodici, koje nije ponovo vidio.

Trebević čuva još ne dopričanu priču o Caci, ali kakav god da je njen nastavak on ne smije zasjeniti priče o 77 šehida, među kojima ja znam za brata Edina Barlova. Tu ispod je i priča o Žutoj, velikoj sarajevskoj herojini. Svaki put kada čujem prve taktove Hankine pjesme njoj posvećene moram zaustaviti dah, kako bih je odslušao tiho, s dužnim poštovanjem.

ĐAVOLJE VINO

Ljubav sa mnom,
đavolje je vino.
U dvje čaše što se služi!

Jednu piješ, drugu proljevaš...
Da me nikad nisi trijezna,
i da si me uvijek žedna!

NAŠA PJESMA

Izgorjelog niko ne zapali,
znamo i ti i ja.
Učili smo od Jesenjina.
Sagorio ja sam
u čežnji za njom.
Sagorio dušu,
sagorio srce.
Trebalo je skupiti pepeo svoj.

Tražio sam nekog,
da mi bude oči,
da mi noge vodi.
Našla si se,
tu kraj mene,
gdje si uvijek bila.
Samo te ja viđao nisam.

XII - 58 / Pod snagom ljubavi

Ali-paša na Hercegovini,
l'jepa Mara na Bišću bijaše.

Koliko su na daleko bili,
jedno drugom jade zadavali!
                                                               28. februar 1994.
Knjigu piše paša Ali-paša:
„L'jepa Maro, bi li pošla za me?“

S Bišća Mara njemu odgovara:
„Da me prosiš, ne bih pošla za te;
Da s' oženiš, bih se otrovala!“

 

Mufo je noćio s Alijom, pili su, od ranije je bilo jasno kako nijedan od druga tri litra loze neće, također, biti prodata.

Ja sam se vratio do tetke, sluteći Mufovo neraspoloženje da šeta još jednom do Breke. Moje druženje s tetićima garantovalo je kako će stariji, četrnaestogodišnji Muamer biti rad praviti mi društvo.

Ako ništa, dan bijaše mirniji pa jedino o čemu razmišljasmo bi to - kako naći ulicu, koja možebiti i ne postoji. Muamer jeste par puta ponovio što je od Mufa čuo, a kako naša potraga započe kao ona od prije nekoliko dana. Uprkos tome, vidio sam kod njega potrebnu upornost. Može sumnjati u tačnost informacija koje imamo, odustati prije mene neće.

Ja sam mijenjao osjećaje, raspoloženja. Uvjerenost da ulica postoji nije me napuštala, priznao sam grešku što vjerovah u cio dan pred nama i početno suzdržavanje od raspitivanja, utoliko se kasnije više čudih što nigdje da naiđemo na nekog ko zna za nju. Najprije sumnjah i da smo izlazili izvan Breke, kao i da smo tako zaobilazili traženi dio, sad već mislima dosezah dotle i da uspjeti nećemo. Nije mi se još jednom špartala i Stara i Nova, odnosno kako meni bi lakše govoriti, i Gornja i Donja Breka. Zadah neku svoju teoriju da, s obzirom kako ulica nije baš poznata, ponajprije može biti na nekom rubu. Treći krug traženja ćemo i izvesti tako, sve rubom, zavirujući u svaki sokak, pitajući svakog koga vidimo.

 

XII - 57 / Inat životu

Na hastalu gori sv'jeća,
ti si, draga, moja sreća.
Gori, gori, sv'jećo ti,
pa se nemoj gasiti.

Zbog ljubavi ja sam pao,
zar ti, draga, nije žao?                   27. februar 1994.
I ta ljubav prokleta
odn'jet će me sa sv'jeta.

Što mi, draga, mladost uze?
Ubile te moje suze!
Što ih lijemi za tobom,
svake noći i danom!

 

 

 

Pet dana, ovih sarajevskih, ispunjenih Sarajevom kakvo nije nikada bilo niti će nekad ponovo biti, bit će dovoljno da se sve stigne. Ništa nije toliko daleko da mu se brzo ne može doći. Mnoge su ceste za zaobilaz, ali je pregršt puteva i puteljaka, najbržih kamo želiš.

Grad nikada neće postati svjetska metropola, ali je zato, više nego ikad ono što je oduvijek duhom bio - jedna velika mahala. Nema avlije kroz koju ne možeš proći, nema čovjeka, žene, starca, djeteta s kojim se nećeš pozdraviti, koji ti neće otpozdraviti, uputiti kuda ti je dalje najlakše. Cijelo Sarajevo jedna mahala, svi u njemu jedna familija.

S razlikom prema drugim gradovima u kojima bijah, ovdje se nađe i podosta Srba i Hrvata, svi jednako i nama familija.

S posebnom dragošću slušam baš te priče. Ovdje su ne samo Jovo Divjak, Stjepan Šiber, Dragan Vikić, te Slaviša Šućur ili Saša Petrović heroji, heroji su i mnogi koje zna samo njihov dio mahale. Od mnoštva o kojima slušah, s jednim više zanimanjem obraćah pažnju na one rodom iz Foče.

XII - 56 / Stotinjak metara niže

Zbog Stambola, najljepšega grada,
rastaše se mnoga srca mlada.
Mnoge majke srca iščupaše
što se brat i sestra zauvjek rastaše.

A u gradu, ovdje na stanici,
plač se čuje k'o u grobnici.
Za majkama srca popucaše,
mnoga djeca sirota ostaše.

Plače majka, za djecom tuguje,
njena tuga daleko se čuje.
Oj tuđino, tugo srca moga,
što rastavi milo od dragoga.

Bog ubio ko je naumio
da odseli prvi u tuđinu;
da odseli prvi u tuđinu,
i ostavlja svoju djedovinu!

 

Iako smo ostali sat duže od planiranog, na konaku nismo htjeli.

A skoro bez daha, bez progovorene riječi i najbrže što smo mogli, nađosmo se ispred prostorija radio-amatera. Provirio sam ovaj put i ja. Da vidim kako to tamo izgleda.

Ne znam kako sam zamišljao, ali vidjeh da je još čudnije, zanimljivije. Prostor negolem, a i sve ostalo podsjeća na ljudsku košnicu. Svo to zujanje, toliko stanica i kablova, sve pretrpano, koliko da se samo unutra može normalno kretati. Svi pričaju glasno, kako bi svako čuo koga treba.

Ostalo je kao i normalno. Ne može biti urednije nego što jeste. Upravo ovakvo najbolje služi svrsi.

Ja se izvlačim iz gužve, i sam za se se pitam čemu su služili prije rata. Da se čuju s drugim radio-amaterima diljem svijeta? Je li to besmisleno, ako je već neko izmislio telefon? Je li ovo hobi kao i svi drugi, je li nekom draž uspjeti uspostaviti vezu s nekim koga niti poznaje niti će kada upoznati, samo zato što on trenutno plovi na nekom brodu. Ili je također u nekoj sličnoj prostoriji?

Glupa su moja razmišljanja, nikako to što oni rade. Naš je problem da ih tek sada razumijemo.

XII - 55 / Nisam izdržao

Ferman stiže iz Stambola,
buruntija iz Travnika,
da uhvate dva hrabra mladića,
dva mladića, dva brata Morića.
Petak l'jepi osvanuo,
nad šeherom silnim,
dva Morića džumu klanjali,
u džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića,
pa ih vode uz Sarače,
pa ih vode uz strme Kovače,
u tvrđavu da ih zadave.
Kad to čula pašinica, majka Morića,
da joj vode dva njena mladića,
iz halvata, kule b'jele, leti,
grli noge i u ruke ljubi
pašu saraj'skog, brata rođenog.

„Pusti meni dva moja mladića,
dva mladića, dva moja Morića!
Daću tebi ključe i harače,
daću harač za sedam godina,
od kada se gradila Bijela tabija!“
Kada su ih davit' stali,
Morići su zapjevali:
„Sarajevo, široko si,
 oj tvrđavo, mračna li si,
sultan care, proklet li si,
kad ti sablja pravdu kroji,
na zulumu carstvo stoji!“
Ne prestaše paše i veziri,
Bosnu moju niko ne umiri!

Prvo ratno sarajevsko jutro počelo je buđenjem granatama. Mojmilo je jutrošnja meta. Poslije će biti cio grad. Ali se ne gine kao na početku. „Sad je drukčije“, grad je jedan veliki, uređeni tranšej.

Ratno građevinarstvo nije samo svojstveno prilazu tunelu. Sve što su četnici uništavali na početku, odmah je nanovo korišteno. I Vukovar na televiziji, Trnovo uživo, slike su koje se sada vide u većem formatu.

Onaj most je jedan fin kadar, pravi dojam su tek, tramvaji i druge krupne mašine. Zgrada kojoj smo greškom došli, svojih bliznjakinja je unutra puna. No, i one najuništenije imaju svoju svrhu, koristi ih ovaj sarajevski labirint. Koliko je bilo moguće, i koliko se ko ima vremena pridržavati.

Odmah tu, nedaleko od ulaza u tetkovu zgradu je škola ispred koje je od jedne granate stradalo šestero djece. Malo prošetaš, i doći ćeš do nekog mjesta s kojeg će se vidjeti zgrada Oslobođenja, uništenija nego se to gledanjem na televiziji dalo vidjeti.

Pored RTV doma ćemo i proći, tako vidjeti zgradu koja nestidljivo pokazuje svoje rane, kao stalna meta primila je na stotine četničkih projektila, ali koja inatno, nekom teško objašnjivom neuništivošću prkosi četničkoj tvrdoglavoj zločesti. Da zna govoriti, samouvjereno bi poručila da nju sudbina Oslobođenja neće, ne može stići.

Onda, ideš dalje i sve se manje čudiš. Haubica, postavljena na krov jedne zgrade ti se već doima sasvim normalnom slikom. Ne trebaš nikoga pitati, sam stvaraš predstavu kako je gore isturena, kako gore posluga djeluje. Sve je gore sračunato u sekunde, izaći iz skloništa, zauzeti elemente, ispaliti projektil, opet se naći u skloništu...

XII - 54 / Biti žena, sestra, majka

Umorih se ruže trgajući,
dan izgubih dragog čekajući.

Kad ja vidjeh da mi neće doći,
ja izađoh na sokak na vrata;
ja na vrata, dragi mimo vrata!                25./26. februar 1994. 

                                                            
„Ah, moj dragi, moje milovanje,
ubilo te moje uzdisanje.

Što te nije naučila majka,
sevdisati i ašikovati!“

Neđarići su bili tek mali uvod na ono što će se dešavati pola sata dalje, na Alipašinom polju, na Trgu ZAVNOBiH-a. A bio sam mislio da su duge suze vezane samo za početak rata, da su prošlost. Pogotovo, jer je amidža Ramo već tu, jer su priče iz grada i one izvan, već spojene. Ali svaki prvi susret je isti, možda samo još teži što kasnije dođe.

Fehima je sudbina, želja da vidi braću, još familije, izvukla iz grada prije nego je trebao, morao. I na cijelih dvadeset dana, puno više nego mi možemo ostati. I na vrijeme - da se mimoiđemo. A kada se to zna, onda se misli bore protiv straha da se to možda nikada neće ni desiti. Bitno je otjerati slutnje da sudbina još više može njemu nauditi.

Slušajući priče o njegovim ranjavanjima ne mogoh a ne poželjeti, ako je sudbina nešto novo već spremila, da to ovaj put bude sa mnom. Makar ovaj ulazak u Sarajevo tako značio dijeljenje posljednjih želja, i makar ta jedna ostala uskraćena. Ostaće uspomene, kao one koje ovdje prizivasmo, koje izazivaše sve te suze. Ostaće da sam htio, pokušao...

Ramo je također van grada, na Igmanu, ni s njim se ovaj put nećemo vidjeti.

Tetak će sutra na Sokolje, gdje je već i on ranjavan, ali ćemo se s njime još stići vidjeti. Pokušati tada objasniti ono što noćas ne mogosmo, ne htjedosmo, kako je „dozvoljeno“ da se u selu dogodi sve ono što se dogodilo.

Tetka je najvernija slika rata, one njegove strane koja je nama pomalo strana. Njena svaka riječ, svaka suza su s izvorom brige. Strah je dio prolazne, sjećanja i tuge neprolazne prošlosti, jedino je briga uvijek tu.

XII - 53 / Što ni mrak ne može skriti

Nekad cvale b'jele ruže,
u mom đulistanu.
A sad gledam 'mjesto ruža
suhu, golu granu.

Nekad, po tim stazicama,
šetah ja i zlato moje.
A sad gledam te stazice,
kako puste stoje.

Gledam, nebom sjajne zv'jezde
kako divno sjaju,
pa ih molim da mi kažu
šta o dragom znaju.

Kazaše mi sjajne zv'jezde:
„Dragi doći neće“;
pa proljevam gorke suze,
i zaljevam cv'jeće!

    /Đelil Sadiković/

Oslobođeni paketa, lakše pratimo ostale. I ubrzo shvatamo da ni odavde nije lako zalutati, bar neko vrijeme.

Izvjesno da se ovuda ne ide samo noću, da četnici odlično znaju za tunel i puteve do njega, otud prvi negativ novog Sarajeva.

Asfalt je i nema tranšeje, ali imaju zidovi. Zidovi, ne zidani od cigli i blokova, već od svega. Koliko se moglo korišteni su postojeći objekti, ali dovučene su i razne, sve druge moguće konstrukcije i limovi. Najviše je izgorjelih i poluizgorjelih automobila, te drugih mašina i aparata. Negdje je nedoteklo, tuda se pretrčava.

Tu su znaci, putokazi ka tunelu, odnosno gradu. Sve je polustvarno, do mosta na Željeznici. On je i stvaran, i veličanstven. Vrhunac ovoratne gradnje.

Ako je do mosta i bilo tu i tamo nekih šupljina, most je bezbjedan. Da je grijeh samo ga prijeći, pretrčati.

Baš tu treba zastati, udahnuti ratno Sarajevo. Neupotrjebljivi automobili i drugo, upotrijebljeni su tako racionalno, ali i savršeno sigurno. Da izazivaju divljenje u svakom pogledu.

XII - 52 / Da se ne poželi drugi put

„Sjajna zv'jezdo, gdje si sinoć sjala?“

„Ja sam sjala više Sarajeva!“

„Kad si sjala, šta si ugledala?“

„Ugledala - šeher Sarajevo!“

Tunel će biti slobodan. No, do njega se ne može prebrzo doći. Noć je pala, pa je do ulaza u Butmir putovanje oprezno, makar iz navike.

A ulaz u Butmir nešto što misli teško opisuju. Potrefili smo noć kada struje ima, pa me sve neodoljivo podsjeti na Kiseljak. S razlikom da se Butmir, kao očigledno veći, povezan sa Sokolović Kolonijom i Hrasnicom, doima još čarobnije.

Drugu razliku shvatam s još većom nevjericom. I Kiseljak sam poredio s Las Vegasom, ali ovo nadmašuje. Nema puno zgrada kud idemo, kuda pratimo grupu koju smo pristigli, sve je kuća do kuće. Nekada bilo, to je sada sve - prodavnica do prodavnice.

Gdj je rat? Samo se na trenutak pitah, shvatih kako je to preteško pitanje da time sad misli pritiskam. Zapravo mi dade ideju da ni o čemu ne razmišljam. Prisjetih se nekih imena prodavnica koje vidjeh u Hrasnici, potom i nekih koje smo prošli idući kroz Sokolović Koloniju, a sve da bih sad obraćao pažnju na svaku do koje mi oči stizaše.

XII - 50 / Sutra može biti gore

Po Saraj'vu duge staze,
ruzmarinom sađene.
Sadila ih moja draga,
a ja sam je ljubio!  

                                        
Daj mi, draga, kitu cv'jeća,
svakojakih boja.                                    25. februar 1994.
„Ne mogu ti, dragi, dati,
karaće me mati!“

Ako kara tvoja mati,
bježi meni doveče:
Grliću te, ljubiću te,
zoru ćemo čekati!

 

 

Salja je bio spreman. Bio sam zaboravio na njegovo jučerašnje ponašanje, ali ga je mati tako ispratila da me to podsjetilo. Međutim, kako on nije ništa pričao ni ja nisam zapitkivao.

Žurili smo umjereno, koliko i da nas Mufo prati. Pri tome su teme za razgovor bile uobičajene.

Približavajući se Pazariću, odnosno prolazeći ga, a pošto su Saljine informacije govorile da nam je najbolje s ceste skrenuti kod podvožnjaka, neizbježno se vratismo skoro godinu unazad. Pričom je to izgledalo drukčije, skoro mirno, ali mene osvajaše neki čudni osjećaji. Ne znam kako se osjeća krivac kada se vraća na mjesto zločina, ali bih se usudio djelimično porediti.

Što je postajalo izraženije kada pođosmo naviše. Da odagnam ne toliko željena sjećanja učinih da počeh osjećati nepostojeću bojazan da možemo zalutati. Jedva sam iščekao da nas prečice dovedu do Lokava.

Tu smo malo predahnuli. Ja i od svojih bojazni. Koje se vratiše s udaljavanjem od Lokava.

XII - 48 / Što je jače, prevagne

Idem kući, a već zora,
guče luče sa prozora:
   Dobro jutro, moj delijo,
   opet si mi uranio! 

Evo idem iz kafane,
l'ječio sam srcu rane.                                                            23. i 24. februar 1994.
   Još me želja tebi vuče,
   za tobom mi srce puče. 

Za poljubac jedan vreli,
dao bih ti život c'jeli.
   A još kad bi pošla za me,
   proš'o bih se i mehane!

 

 

 

Duga zima, i neka je. Rano je počela, nek ne žuri s krajem. Nismo toliko željni rata i ratovanja.

Što nas je u jedinici tu smo. Funkcionišemo kao da smo puni. Logistika se potrudila koliko je mogla, kad bezbjednost i operativa nemaju posla to je i bolje, a dobro je što personal povremeno se zaposli.

Neka se praksa pokušava postaviti, da oko petine ide na dopust ma koliko da nas je u jedinici. Snijeg se smirio, slegao, može se i preko Radave i preko Pogorelice.

Prvi put od kako postoji naša jedinica, za spiskove nije bilo gužve. Salja mi to reče i stade navraćati da pitam Eka da mene umetne na spisak. Opirao sam se toj ideji pozivajući se na još ono obraza što mi je ostalo, ali se iz duše probijala želja da se vidim s rođenim bratom.

Sve to se u glavi kuhljalo s tri ne baš davna događaja. Put u grahu, ne bi trebao biti onaj redovni na Lopatu, to me jedino, sem duše, gonilo da pokušam. Jedan drugi, stvarni put, onaj u Jablanicu je također vrlo svjež. A taj me je sputavao, sigurno kako nisam jedini koji povremeno parča ponešto od rôđenih dva dunuma obraza, ali sam dakako od onih koji dva prsta tog obraza uvijek čuvaju. Kroz glavu mi prođe kako mi je za Jablanicu koristio onaj vanredni, put sa Sajom u Dusinu. To prisjećanje bi propraćeno i žalom i radošću što se nije desio nekad sad. Najmanje bih želio da Eko misli kako sam nešto onakvo, suprotno ličnim principima, činio kako bi mi se to kasnije dvostruko vraćalo.

Ponosih se na sebe što ni onda to uopšte ne pominjah. Kao što neću ni sada, kada ću samo pitati da vidim rođenog brata.

 

XII - 47 / Tako sam upućen

San zaspala Alta gospođa,
tri dana sama bez gospodara,
njoj se činjaše tri su godine. 

Ona doziva Kumru robinju:
„Čîni mi čīni, Kumro robinjo;             17.  februar 1994.
neka mi bego doveče dođe!“

Čîni joj čīni Kumra robinja:
Omrče bego u Banjoj Luci,
u Banjoj Luci, Alti na ruci!

 

 

 

Sijela u Dusini su sva zanimljiva, svako donosi nešto novo. Prihvaćeni smo u ovim kućama i od domaćina, grijeh bi bio mijenjati bazu. Prihvaćenost treba i poštovati, pa su prijataljstva s djevojkama sada takva da se na nekim ljubavima i ne insistira.

Mi smo grupu i proširili na Ekova brata Adnela, sve češće nam se pridruže i Bajro Spirjan i Mirso Šljivo. Mirso se svojim simpatičnim vicevima, gegovima uklopio tako da nam je dolazio kao maskota. Tako smo se ophodili spram njemu, tako se njemu i dopadalo.

Toplina Dusinjana je jača od zime, koja i ne pomišlja odustati. Makar i sami oskudijevali, dijeliće što imaju.

Nenametljivo, i simpatično je kada majka naredi kćerki da nekom borcu oplete rukavice. A pogodno Šljivu da se i tome našali, pitao je mogu li njemu oplesti različite, jednu s pet, drugu s tri prsta. Zbunjenost je brzo riješena, uzrok je njegovo ranjavanje. Dva krajnja prsta na desnoj ruci su mu ostala ukočena, savijena dlanu, pa bi mu na toj ruci normalna rukavica smetala, landarala...

XII - 46 / Treba i da se zna

Mlad se Jusuf oženio,
do ponoći s ljubom bio,
od ponoći ferman stiže:
„Mlad' Jusufe, car te zove!“

Carska hazna pokradena,
na Jusufa potvorena.
Stade Jusuf konja sedlat',
viš' njeg ljuba suze ljevat'.
                                                             15. februar 1994.
„Oj Jusufe, bolan bio,
još me nisi poljubio;
Oj Jusufe, lale moje,
s kim ostavljaš zlato svoje?“

„Ostavljam te s majkom mojom,
s majkom mojom tri godine.
Ne dođem li za četiri,
ti se udaj za drugoga!“

Nije nam bilo krivo što sve potraja samo tri dana. Naredni nam je bilo svakako ići na smjenu, a tog dana su stigle veće količine brašna. Opet će se hljeb sijeći na troje, a uskoro se najavljuje uvođenje i trećeg obroka. Preživjeli smo glad, preživjela je i brigada.

Nešto drugo će nam ostati krivo. Barem meni.

Ali je, valjda, tako i suđeno bilo, i moralo da bude. Da je bilo drukčije, vjerovatno da ne bih vukao želju da nekada nekome pričam o svemu.

Eko je htio drukčije. Pokušao me vratiti. Ali se meni nije dopalo da tu treću, posljednju noć jedemo osahli hljeb. Stvorile su se male zalihe, pa je friškog hljeba bilo tek malo više od jedne police.

Nisam se vratio, mirno rekavši da sad, za uspomenu, uzeo sam sva tri s iste police, i pritom uopšte nisam „maskiravao“ nastalu rupu. Kako je već dogovoreno, završili smo s ovim, nema potrebe da nastavimo. A kada nekad budemo priznavali, treba i da se zna da je hljeb kraden. Zijo će, ovaj put, dakako primijetiti.

U šta nije bilo sumnje. A to sam i htio.

Nešto drugo sam zanemario. Kako će Komanda riješiti ovaj slučaj. Sama nije pokrala, pa će se maksimalno truditi da nađe ko je.

XII - 45 / Smatra li se lopovom ko krade hljeb

Šta se čuje u Kopčića dvoru?
Il' je žalost, il' golema radost?
Nije radost, već žalost golema;
poginule gaće Ajkunine!

Da su gaće kakono su gaće,
ne bi jadna Ajka ni žalila,
već su gaće čudnovata veza:
do koljena orli i gavrani,
viš' koljena vuci i medvjedi;

Po gotluku mladi janičari,
na učkuru carev delibaša.
Potvorila lijepa djevojka,
na deliju, janičarskog agu.

Al' se kune janičarski aga:
„Nisam, Ajko, ni vidio gaća,
tako mene ne ujeli vuci
kojeno si po gaćama vezla!“

            Ako bih nastavio insistirati na pojašnjenjima značilo bi da dovodim u pitanje pokazano povjerenje. Što ne želim.

            Jeste da mi se najmanje dopadalo što sam određen da u ovome budem u društvu Cikija, kojeg znam kao najškrtijeg s riječima, ali mi je ćutati.

Što htjedne, nek mi kaže. Što mognem, sam ću kontati.

            Ako je na riječima škrt, važi i da je vrlo direktan.

-          Idemo ukrasti dva-tri hljeba – reče to sasvim mirno, a pošto i meni bi jasno kako prolazimo pored naše kuće i zapravo idemo prema kuhinji.

-          Ukrasti!? A kako?

-          Tvoje je samo da uđeš kroz prozor, u čarapama, otprilike znaš gdje je hljeb, na donjim je policama najfriškiji, uzmeš na brzinu dva-tri iz sredine, potom ostale malo prerasporediš, samo da se rupe ne vide. Iz tri reda uzmi po jedan. Zijo ne broji hljebove, samo baci pogled. Smijem se zakleti da neće skontati.

-          U redu je to, ali kako ćemo prozor otvoriti.

-          Prozor je moja briga. Snimio sam ga. Vidjećeš.

 

Vidjeću. Ali dok ne vidim to, vidim po šest malih na dva velika kanata i katanac između, a kroz glavu mi prolaze razbijanje kamenom, rezanje testerom...

XII - 43 / Ostaće tajna dok je ne riješim

Djevojka je na gradu klanjala,
klanjajući u Boga iskala:
„Daj mi, Bože, oči sokolove,
da preletim preko Šibenika.

Da ja vidim svoga suđenika.
Je li 'naki, k'o što mi ga hvale,
je l' mi lijep, k'o što mi ga kažu?“
                                                              9. februar 1994.
Kod Boga joj magbul dova bila:
Bog joj dade oči sokolove,
i bijela krila labudova,
pa preleće preko Šibenika.

Ona vidje svoga suđenika;
Dragom Bogu šućur učinila:
„Bolji mi je nego što ga hvale,
livši mi je nego li ga kažu!“

Rođendan mi je. Dvadeset četvrti. Prethodni sam proslavio u Visokom, tetka se snašla i napravila kolače. Nedavno je i Alma slavila rođendan...

Danas sam skontao da je za radost najvažnije društvo. Našalio sam se s ukućanima, pitajući kako ih nije sramota da mi rođendan neće s poklonom čestitati. Kažu, stariji je običaj da ja njih počastim. Ne znam ko je u pravu, ali nam je očigledno trenutno gore nego izbjeglicama. S jedne strane.

Svo vrijeme provedeno u Deževicama, izuzmemo li poginule i ranjene, iako bi gdje drugdje i gubitaka više imali, bez obzira na nedaće s hranom možemo smatrati odmarajućim, i iskreno stalno ponavljati kako nam nigdje i nikada nije bilo lakše. Tako da ne pada teško ni kada se nekima, a zbog odmora akcijaša, smjena produži za jedan dan.

Ukupna situacija je bila i prilika da se više družimo, posebno s nekima s kojima prije nemadosmo toliko vremena.

XII - 42 / Da ga ne zaboravimo

Nigdje zore ni bijela dana,
ni Danice da pomoli lice.

Istom zora sa istoka rudi,
siv' se soko pod čadorom budi.  

                                        
Sa jastuka glavu podizaše,
mrkim okom sablju pogledaše:                6. februar 1994.

„Sabljo moja, roditelja moga,
roditelja bega Isaj-bega.

Dosta si mi počinila jada,
dosta jada oko Biograda,
a i muke oko Banjaluke!“

Ako se izuzme priređena nam sramota s hranom, ostalo je išlo po navici. Tiho, samouvjereno i sigurno, i tačno u planirano vrijeme smo bili na proplanku upremase ustaških linija. Još je dovoljno bilo do svitanja, a snijeg je davao potrebnu vidljivost. Još je bio i nemehak, ni mnogo tvrd, već taman za nečujno kretanje.

Zadržali smo se samo par minuta. Da svi skupa predahnemo malo, uvjerimo se u spokojnost i čistoću zraka, te da se ostali grupišu. Od sinoć se znalo kako će, u koje tri grupe ići. I da - ja i Salja negdje ovdje ostajemo.

Iskupili smo svih osam predviđenih mina, od onih koji su ih nosili. A Dževad nam je pomogao da izaberemo povoljno mjesto, gdje ćemo biti prilično prikriveni a opet moći djejstvovati.

Nama je preostalo samo da malo razgrnemo snijeg, udobno se namjestimo i čekamo. Pošto smo zaželjeli sreću, i pogledom otpratiili ostale.