I - 33 / Nije me zanimalo

Zablejala jagnjičica:
„Imala sam čobanina;

Pasla travu po planini,
pila vodu pod smetove,
plandovala pod borove;

Sad se čoban oženio,
svako dobro poželio.

Pasem travu putačama,
pijem vodu po brkljama,
plandište mi pod plotište.“ 

Gledao sam za Mufom i Alijom, no nije mi se tako gubilo vrijeme, a da bih se našao u istoj grupi, krenuo sam prema prvoj livadi desno, u kojoj se čulo malo stado. Buljan je išao za mnom.

Lako smo svih dvadesetak ovaca savili u zaravan u dnu livade. Buljan je ostao čekati, a ja sam zašao u obližnju šumicu. Nije bilo nikog. Stado je bilo naše.

Iz te šumice, ako se tako može nazvati ovih nekoliko rijetkih drveta, u strani ispod, primijetio sam puno veće stado. Najmanje pedeset ovaca. Izgledalo je da su i one same, pa sam Buljanu dao znak da potjera ono stado kako bi ih spojili.

I - 18 / Ne bi imali gdje doći

Bujrum, uđi, pašinice mlada,
na minderu šećer-kahvu popi.
Pa poslušaj pjesme iz davnina,
i bekriju što žice prebira.
 
Butum ćeš mu u naručje pasti,
zaboraviti pašu i dvore,         
svu čaršiju i dunjaluk cijeli                 4/5. juli 1992.
ti ćeš dati za mlada bekriju!
 
Jači sevdah od vjernosti paši,
odvede je u kuću bekrija.
I ljubi je ašik mlado momče,
k'o vaktile kad bješe djevojče!

 

 

Krenusmo s upoznavanjem. Smajo je, doista, pustio bradu. Srećom, ne toliku da ga ispod nje Nail ne bi prepoznao. Samo je, pri slabijoj mjesečini, malo i ugla iz kojeg sam ga ja ugledao, više zbog tad prisutnog straha, meni izgledala puno veća.

Od ostalih nikog nisam lično poznavao. Tačnije, za jednog sam bio čuo. Elvedin Hajdarević, poznatiji pod nadimkom Pekar, rođeni je brat mog kolege s posla Senada, inače zvanog Leha.

Ostali su, također, lično znali tek po nekog.

Ipak, ništa nije omelo da se, odmah, svi skupa osjetimo kao najrođeniji.

I - 7 / To će mi dati ideju

 

Sabah zora, a ja još kod dvora,
podne – vika a ja iz Travnika;
Akšam đeldi dragoj pod pendžere.
Kod drage mi sijelo bijaše,
pa mi moju rasplakalo dragu.

„Jadna draga, ženi ti se dragi,
iz Travnika, travničkom djevojkom!“
od drage se sijelo raziđe,
draga stade pendžer zatvarati,
na pendžere jade jadovati:

„Moj pendžere, moj veliki jade,
na tebe mi dragi dolazio,
i s' sobom mi šećer donosio,
pa sad kažu da se oženio!“

Dragi joj se iz bašče javio:
„Ne boj mi se, draga dušo moja,
nije ti se oženio dragi,
nego misli o jeseni,
o jeseni koja prva dođe!“

 

 

                                   

            Već neko vrijeme ne čujemo ništa što bi nam privuklo svu pažnju.

            Vjetrić je primirio. Pucnjava ne gubi na intenzitetu, ponekad je tek nadjačavaju zvuci obrušavanja zapaljenih kuća, štala, zidova i krovova.

            I jedan jasan, užasan krik! Toliko glasan da ne možemo vjerovati da pripada čovjeku, već pretpostavljamo da u nečijoj zapaljenoj štali gore krave. Osjećaji nam variraju pa smo spremni prihvatiti i da smo u krivu, da nismo svjesni još jednog, još užasnijeg zločina.

             Bez obzira, počinjemo malo razmišljati i o sopstvenim sudbinama. Babo i Mehmed se pristaju žrtvovati, na smjenu izlaze desetak metara ispred kako bi mogli bolje osmatrati. A ako budu primijećeni dali bi nama alarm da kamo bježimo!?

            Domalo se ču nešto i iz pravca Mješaja. Nešto što će i meni dati prvu ideju.

*** (o karakteru)

 Teret nisu, prijatelju, godine ni kilogrami. Već loš karakter.

*** (o iskrenoj ljubavi)

 Gvožđe se kuje dok je vruće. Ljubav dok je obostrana (i bezuslovna).

Neko ovaj život proživi

Neko ovaj život proživi.

Neko pusti da mu život prođe,

i da ga život slomi.

Ja se ne dam!

*** (o mudrosti životnoj)

Naivan će u svom životu promijeniti stotinu stvari, ali će suštinu ostaviti netaknutu.

Mudar će promijeniti samo jednu, ali pravu stvar, i život će preporoditi.

*** (o dokazu ljubavi)

 Ljubav je kada ujutro umjesto na rasol prvo pomislimo na Nju.

DVIJE SREĆE I DVA ŽALA

Cijelog života sreću tražih.

Nit ja sreću nađoh,

nit je sreća našla mene.

Na kraju lutanja tebe sretoh.

Tek da shvatim

gdje se moja sreća zamajala.

Tvoj uzdah otkriva tvoju žal.

Čekajući tuđu sreću

zagubila si svoju.

Moj uzdah kazuje moju žal.

Ne žalim život koji prođe,

već što tvoja sreća nije kod mene.

MENI JE TUGA OPET SUĐENA

Cijeli život slušam srce.

Lutali smo 

od jedne do druge,

i griješili skupa.

Prvi put srce 

poslušati neću.

Meni je tuga opet suđena,

ali nju

povrijediti ne smijem.

XI - 65 / Kuda niko nije

Zacvilila gora šimširova:
   Oj, zelena travo,
   ko j' na tebi spav'o,
   kaži pravo

Od kad jesam gora postanula;
   Oj, zelena travo...  

                                  
Još me nije tica preletila.
   Oj, zelena travo...

Danas mene svati preletili,
   Oj, zelena travo...

I proveli zlato pod duvakom!
   Oj, zelena travo...

   

 

Ni ja nisam bio za drugo rješenje, za ovo ideja je samo jedna. A ono što sam još znao, pretpostavljalo je da će mokasinka opet da radi. Malo brže, i duže nego ijednom dosad.

Fadilov izbor mene podsjeti na Neretvu, sličnu ali mnogo manju stijenu. Koju ja tada savladah bez problema, što se i ne može reći za one koji su u sebi imali alkohola. Ima se priznati i kako su svoje gruvanje bolje podnijeli nego su to naše oči očekivale. Podsjetilo me, no ostah od konta da o svemu tome ćutim, kako se ne bih doveo u iskušenje da pričamo ne samo o sličnostima, već i mogućim razlikama.

Poslije pražnjenja nasute Fadil je otišao provjeriti još jednom pogled niz stijenu. I dalje je visina bila preko četiri metra, a u nama ni gram više hrabrosti!

Najmanje još jedna mokasinka. Puna.

A onda, na mene red. A ono, visoko pa visoko. I previše!

XI - 53 / Haber je stigao

 

Lele mene, i tebe, đevojko,
voljesmo se, al' se ne uzesmo!

Bog ubio ko je sebet bio,
te nas dvoje mlade rastavio!                    29. septembar 1993.  

       
Dušica mu dženet ne vidjela,
kroz kosti mu trava pronicala,
a na usta ljuta čemerika!

 

 

 

Tu noć sam sanjao lijepe snove. I želio sam da stigne taj haber iz bolnice.

Sljedeće noći su snovi bili ružni. Ali, haber je stigao.

Da se Mufo nije šalio vidio sam po izlasku iz sobe. Ramizovo ozbiljno, ujedno i tužno lice nije ostavljalo dilema. Isto je potvrđivano na licima još desetak onih što su tu stajali.

Na mene su pogledali kao na krivca. Iako je izraženija bila žal zbog Mufovog odlaska, nego prijekor zbog razloga koji su do toga doveli.

Činilo mi se da je moj izlazak svjesno izvukao još desetak znatiželjnih. Očito je vijest došla dok sam ja još spavao, a da obiđe cijeli kamp nije joj dugo trebalo. Kao što neće potrajati i da se proširi. Mogao sam se kladiti kako će u roku od najviše pola sata tu biti i Fifa, Salihović, Fadil Makaš, te još neki koje sam u ovih dvadesetak dana stigao upoznati. Još nisam saznao koliko je do polaska, ali znam da mnogi neće htjeti propustiti taj trenutak.

XI - 48 / Ustupak koji sam morao napraviti

Pusti me majko, pusti me mila,
da vidim svoje luče, pusti me!
   Golube poleti,
   pozdrav mu odnesi,
   doći ću, doći ja!
 
Dođi mi draga, dođi mi zlato,
to pjesmom mene, majko, doziva!
   Golube poleti...
 
Dođi mi draga, dođi mi zlato,
da ljubim usne tvoje, dođi mi!
   Golube poleti...

 

                                 

Sinoć je bilo vrijeme da sa svojom odlukom upoznam i Mufa. Ako se Keči, kako su i obećali, pojave sutra, to ću im se bez razmišljanja pridružiti. Problem je što i ja počinjem da sumnjam u to.

Ako bude tako, ja neću htjeti biti kao oni. Odrediću još dan-dva, do tri najviše, poslije čega krećem sam!

Mufo ne skriva ljutnju, nabraja razloge počev od već pomenute priče o prvom našem rastajanju, preko toga da u Gornjem Vakufu nemam nikoga, kako su Zelengora i Grebak bili nešto drugo, napominje da se i ovdje ratuje, nabraja nekoliko imena naših Fočaka koji su već u 44. jablaničkoj brigadi, ili kod Zuke, još ističući kako dobrome artiljercu-računaču neće biti nigdje problem da bude dobro prihvaćen...

U nagovaranje uključuje i Ramiza Rokšu, te ponovo skuplja šire sijelo, s Fifom, Fadilom, Fudom...

Svi su na njegovoj strani. Mene se i ne trude shvatiti. Sem, donekle samog Mufa!

XI - 44 / Sergej Jesenjin

 
Ja se svratih u mejhanu,
da se malo opijem.
Popih jednu, popih drugu,
treća mi je razgovor.

Ja s' uhvatih za džepove,
al' ja nemam platiti.
Al' ja imam svog jarana,
on će za me platiti.

U jarana tri dućana,
on će za me platiti.
U jarana ni đuzana,
veći kokuz nego ja!

 

 

 

Ni Fifino poznanstvo s Mufom nije došlo slučajno. Ja bih još jednom dodao, kako se ništa ni ne dešava slučajno.

Mufa je put za liječenjem naveo kroz Jablanicu. U bolnici velika gužva, dugi redovi čekanja, Mufo miran, strpljiv, teško ranjen. Na kraju, za detaljniji prijegled je naručen tek za sutra.

U istim trenutcima u bolnicu je „slučajno“ uvratio Fifa, a Mufo mu je odmah zapeo za oko. No, još se nisu poznavali, pa se Mufo imao sam snalaziti za konak. A u takvom slučaju svakoga ko grad ne poznaje, noge odvode u Crveni krst.

Tamo je također bila nekakva gužva, Mufo sad još i umoran, pa se sasvim držao postrani. Do trenutka kada dolazi do drugog susreta s Fifom! Tada se i ukratko upoznaju...

XI - 40 / Snage nam je nestalo na mostu

 

Obrane su jabuke rumene,
tebe nema odavno kod mene.
T'jelo mlado, dođi meni kradom,
rosna trava, ružo mirisava.

 
Kada bješe jabuka procvala,
rek'o si mi da sam jošte mala.
Čik, čik, dušo, na prozor izađi,
da vidimo čij' je šećer slađi.

Sad sam dragi k'o jabuka zrela,
ljepša nego kad sam tebe srela.
Čuj, čuj, seko, hajd' d' idemo pr'jeko,
s one strane u jabuke rane.

 

 

         Posljednje što od domaćina prihvatismo je da nas preciznije upute. Tako ćemo naići na Kostajnicu, mjesto iz kojeg su Hrvati otišli, kroz koje možemo proći bez ikakvih briga ili straha.

Mada, Kostajnicu ćemo upamtiti još po nečemu. Opet - voće. Ovo nam nije nimalo nepoznato, ali smo stabla narova zamišljali drukčijim. Ne u plantažama, i to kakvim.

U jednome zaseoku, za koje ne bijahosmo sigurni da li pripada Kostajnici ili Solakovoj Kuli, ali dakako potpuno pustom, ta jedna plantaža nara je bila takva da nas odvoji od naše brige za vremenom. Ne samo da smo stomake pretrpali, nego smo isto učinili i s rančevima, kasnije i džepovima. Na kraju, po dva-tri smo ponijeli u rukama...

XI - 31 / Riječ koju počinjem mrziti

 

Španske lađe svud po moru,
a u gradu glas.
A građani u očaju
očekuju spas.
A u gradu i na moru
strog je nalog dat:
da se javi svaki onaj
koji plivat' zna!

Javiše se dva mladića,
oba plivača.
Jednom ime Sejid Hasan
drugom Husnija!
Hasan skida kožni kaput,
tajne ušiva,u sinje se mora baca
da ga prepliva!

A kad vidje Sejid Hasan
daleko je spas;
on podiže ruke k nebu:
„Allah ilallah!
Halal' babo, halal' majko,
halal' rode moj!
Ja umirem za slobodu,
i za narod svoj!“
 

 

Ne toliko važno bi što se to poklopi skoro u isto vrijeme. Akšam je bio na prijelazu u noć kada smo odozdo čuli tupi topot konja, a odzodgo osjetili grupu ljudi koja nam se primicala. I očekivali smo ih, i išli su dosta mirno, nije bilo nikakvog straha da bi mogao biti neko drugi.

Ćutke mi tovarsimo konje, ćutke ratnici počeše prolaziti pokraj nas. Teško u mraku razaznajemo lica, a nigdje snage da koga upitamo.

Zastajemo u momentu kada dvije grupe tiho nosaše po jednoga. Poginulog, dok je očito da svi ranjeni hodaju sami, što je misao koja zapinje kroz tugu za tom dvojicom. Zapinje, da čovjek uopšte ne može da govori o sreći.

Ja sam njih par uspio prepoznati, ali više ni u to nisam bio siguran. Ova mi se slika miješala s jutrošnjom.

Konji su potovareni, a ja prilazim kraju kolone gdje sam prepoznao Šeksa.

Ni on nije onaj jutrošnji. Plače.

XI - 22 / Neko će nam objasniti

Mlado pastirče i milo,
što si se tako snuždilo?
Što ti je srce uvehlo,
da l' ti je stado potpuno?
 
Stado je moje potpuno,
al' mi je srce klonulo.
Tri dana sjedim ja ovdje,
stado mi pase kraj vode.
 
Ja uzmem frulu i sviram,
s njom svoju dragu dozivam.
Sva gora ječi od frule,
al' moja draga ne čuje.

 

 

Novi dan počesmo dijelom još uz noć ranije stečene utiske. Ja i Salja dogovaramo kako da ispunimo dan do večere, povezujući ono što u genima nosimo s onim što nas poče vezivati za ovaj kraj, posebno se zadržavajući na onome što dosad ovdje vidjesmo i doživljesmo, onoga što poželjesmo, zaključno s onim što sinoć pročitasmo.

Valjda negdje postoji sredina!?

Ali, do te sredine treba još učiti. Na jutarnjoj kahvi kod naših malih prijatelja vidjesmo kako se oni trude pomoći nam u nečemu što ni sami ne razumiju! Ispraćajući nas došapnuše nam da im se domalo pridružimo, njih je sve četvero danas cijeli dan za ovcama. U brzini nam samo stigoše došapnuti da će biti na „Plohi“!

Ne tražismo tu objašnjenje, računasmo kako ćemo se već nekako snaći. Ako i nije unešena na karti, raspitivaćemo se, neko će nam zasigurno znati objasniti.

XI - 9 / Sve rijeke imaju izvor

„Leptirići mali,
šarenijeh krila,
je li koja cura
kraj Vrbasa bila?“
 
„Jeste jedna bila,
s ibrikom u ruci,
đule zaljevala,
dragoga čekala.
                                                
U baštici njenoj
sazrelo je voće,
al' je ljubav mori
pa ne zna šta hoće!“
 
„Leptirići mali,
šarenijeh krila,
to je moja draga
kraj Vrbasa bila!“

 

 

 

U povratku, s jednog malog prijevoja dadosmo se još jednom podiviti ovome što nam se trenutno događa.

Ispod nas se pružalo prekrasno selo u kojem nam je boraviti narednih dana i mjeseci. Nekako je s tog prijevoja izgledalo još ljepše, ljepše nego što se da izreći.

Približavajući mu se, odlučih dio svojih dojmova podijeliti sa Saljom:

-          Iskreno, dugo ne gledah ovako divan kraj. Sve mi nekako dođe na svom mjestu. Ravan, pitomina... A najljepše što su kuće onako lijepo složene, ne gužvaju se, ne smetaju jedna drugoj. Pa, još ovaj lijepi potočić kroz selo.

-          Potočić? Znaš li ti, koji je ovo potočić? U stvari, rijeka!?

-          Rijeka!? Nemam pojma.

-          Vrbas!

XI - 6 / Dva dječaka

 

Slatka li je kukuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
    U potoku voda prska,
    debela mi žena mrska,
    a mršava ne valja,
    neću je ja,
    neću je, brate, ja.
 
Ja sam gladan, ja bih mog'o jesti,
puro moja, gdje li ću te sresti.
    U potoku voda prska...
 
Slatka puro,nemoj mi zagorit',
ja ću tebe niz grlo oborit'!
    U potoku voda prska...

 

     

                            

Pamtiću od današnjega dana, baš to, to buđenje za ručak. Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da nisam u Kruščici!

A pamtiću i ručak, svoj prvi voljevački. Ne jer je meni neobično što se za ručak dijeli mlijeko i feta sir, to i slično je, ovdje normalan običaj, kada god se neko nađe vanredno na položaju. Pamtiću iz sasvih drugih razloga.

Kao prvo, gdje god smo do sada bili feta se sijekla na šest, nekada i osam dijelova. Sad, na troje! Plus, i hljeb se reže srazmjerno tome. I posljednje su sumnje u mogućnost problema s hranom otklonjene.

Time je i želja da se ovdje zadržimo duže postajala jača. Ne bi nam odgovaralo ako se na ovo naviknemo, a onda moradnemo nekamo u slično odakle smo došli...

X - 65 / Voda ne čisti dušu

 
Sabah-zora, živom bojom,
plavo nebo rudi.
Poranila moja draga
pa me budeć' ljubi:
 
„Ustaj, ustaj, zlato moje,
sabah-zora sviće.
Slušaj slatki poj slavuja,
gledaj ruže, cv'jeće!“
 
Ja podigoh rusu glavu,
pogledah je milo,
poljubih je, pa joj rekoh:
„Što me budiš, vilo?
 
Tvoje lice, moja zora,
što 'no rudi jasno!
Tvoje usne, moje cv'jeće
što miriše krasno!“
 
  /Safvet-beg Bašagić/

 

 

Svanuće nas zatječe u momentu kada i mi počinjemo obarati naniže. Niz Igman.

Shvatam i zašto smo u posljednje vrijeme usporili. Bilo je dijelova kuda nije mogao ići dvovrstan stroj. Na tim mjestima puta skoro pa i nije bilo. Sada se jasno uočava, kuda prođe hiljadu ljudi...

Zora se razmiče, otvara se pogled niz Igman. Vidi se tuga - veća od Igmana. Najtužnija živa slika koju sam ikada prije vidio.

Čelo nam je već u podnožju, negdje oko Krupe. Na začelju konjovodci i goniči krava. Nemamo ih mnogo, ali smo morali potjerati sa sobom. Bez njih ne bismo bili ovo što jesmo, cijela Fočanska brigada na jednom mjestu. Od Igmana do Krupe!

Igman se mogao braniti! Gledajući kolonu koje sam dio, sve sam uvjereniji u to. Ne plačem i ne kajem se, samo se, opet malo stidim. Ne nas, već onih koji nisu s nama. Malo se stidim, puno više bi trebali oni što su ovu tužnu sliku svojim nerazumijevanjem naslikali.

X - 62 / Dnevnik

 

L'jepa Zejna po bostanu šeće,
po bostanu i po đulistanu.
Majka Zejnu na večeru zvala:
„Hajde, Zejno, s majkom večerati!“
 
„Večerajte, mene ne čekajte,
nije meni do vaše večere;
Već je meni do mojega jada:
Sinć mi je dragi dolazio!
 
Čudan mi je zulum učinio,
po bašči mi zumbul pokidao!
Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti!
Stani, majko, ja ću započeti!
 
Kud hodio, meni dohodio,
dohodio i zumbul lomio;
Odhodio, srce odnosio,
odnosio, meni prkosio!
Tamnicca mu moja njedra bila,
sindžir halke, moje b'jele ruke!“

 

 

Možda da se i počeh kajati, možda mi tek Traletove riječi dopriješe do svijesti, tek - okupan u znoju zastajem na par metara od hotela. I umora od trčanja ima, ali ne fali ni straha.

Neko ohrabrenje tražim u činjenici da me Salja sustigao. Prisjećam se da me je dozivao da ga sačekam...

Tada me je već počelo bivati strah, zbog čega ga nisam ni čuo. Ni sada ne razmišljam koji su njegovi razlozi... Ali, ovdje stajati i o tome razmišljati je, možda i gubljenje dragocjenih sekundi...

Zažmirio sam. Kako bih u glavi isplanirao svoje ulijetanje u hotel. Pri tome se dotakoh činjenice da Salja nema nikakvog razloga da ovoliko rizikuje, čemu se i nasmijah. Ako sada i poginem, neću biti najveća budala. Salja će biti duplo veća.

X - 59 / Jedino što imamo

 

Ja prošetah zelenijem lugom,
sa đevojkom nevjernijem drugom,
i s mojijem pehlivan-đoginom.
 
Svezah konja za jelu zelenu,
a đevojku za desnicu ruku.
Malo trenuh,pa se opet prenuh;
 
Al' đevojke na desnici nema,
ni mojega pehlivan-đogina.
Tragom pođoh do Novog Pazara;
 
Kad đevojka po pazaru šeta,
i za sobom mog đogata voda.
„O đevojko, šta si kupovala?“
„Dragi Jovo, šećer kupovala.“

 

                                   

Vrijeme je sporo promicalo. Još sporije kad znasmo da smo ove rovove ozidali a da iz njih ni metka ispalili nismo, i nećemo. Sličan osjećaj kao i u vezi s padanjem cijele linije.

Stalno se nekud povlačimo, a da nas ni odakle četnici nisu pomjerili. Povlačimo se zbog drugih, zbog dijelova koji su padali.

Što smatrasmo ranije manom, sada se meni doimalo dobrim, mi smo na samom putu. Galib bi, svakako, trebao naići pored nas. Mi bismo ga trebali prvi vidjeti, pa su naši pogledi i stalno okrenuti prema tamo, ma koliko da je još rano.

X - 53 / Dobrovoljac

 

Banja Luka, na Krajini fala,
niko ne zna ničijega hala.
 
Ićindija, stiže haberdžija,
„Utopi se Mujo Čelebija!
 
Na Vrbasu, ata kupajući,
na čaršiji, u sred Banja Luke!“
 
Njega žali i staro i mlado,
al' najviše Mujina djevojka.

 

 

Valjda sam prvi put u ovakvoj ulozi. Kada sam donosio odluku ne ići za ostalima, bio sam uvjeren kako će mi jedina obaveza biti pravdati to. Svi koje sretnem, ili nađem ovdje, da će biti posve upoznati s onim što je tome prethodilo.

Ipak, stojim na sred dijela Skija pretvorenog u spavaonu, suočen s mnogo očiju uperenih u mene, onih koji neće povjerovati u prvo što sam rekao dok im ne kažem još pojedinosti.

Ja nisam duljio. U nekoliko riječi sam opisao šta se desilo, tek ne zaboravljajući da opravdam sebe i Abida. Njih pedeset me pažljivo odslušalo.

Nisu me prekidali, a nisu bili ni manje začuđeniji od Murata. Iz tog razloga njima pomenuh i Mahira. Odgovaralo mi je što Halim trenutno nije bio u sobi.

X - 39 / Sve se poklopilo

 

Oj, djevojko, pitoma ružice,
kad si rasla na šta si gledala?
Il' si rasla na bor gledajući,
il' na jelu, tanku ponositu,
il' na moga brata najmlađega?
 
„Oj, junače, moje jarko sunce,
nit' sam rasla na bor gledajući,
nit' na jelu, tanku ponositu,
nit' na tvoga brata najmlađega –
Već sam mlada prema tebi rasla!“                                                                           

 

 

Ne znam zbog čega sam Ahma ostavio da pripremi ostale, a u pratnju poveo Salju. Osim, ako sam slutio da mi je to garancija kako će se linija dopasti obojici.

Složili smo se s Ekom da je ovo najbezbjedniji dio, cijela se linija sad kreće brinom, i jedino ovdje prekida. Mora tako, opasno bi bilo da je izbačena na livadu. To četnici ne znaju, a teško da će se i usuditi. Drugim riječima, naš jedini zadatak je dobro motriti livadu.

Uz sve što se meni i Salji dopalo, bile su i dvije mane.

Prvo se baš i ne može tako nazvati, s obzirom da i ostatak linije ima praznih, lažnih rovova, istina kod nas je omjer specifičan kao i linija, tri prema tri. I u tome smo se odmah složili s Ekom, i nama se više sviđa tako - nego da pokrivamo četiri rova. Dakako su trojica puno slobodnija u rovu nego dvojica.