VIII - 7 / Kao oslobodioci, ili na tabutima

Pođoh, Aljo, u Saraj'vo.
    moj Aljo, moja li dušo,
    moj šećer Ali-beg.
Pođoh, Aljo, u Saraj'vo.
„Šta ćeš meni donijeti?
    moj Aljo, moja li dušo,
    moj šećer Ali-beg.
„Šta ćeš meni donijeti?

Donesi mi mrki fesić                                                     
i na glavu almaz-granu.

I dimije džanfezlije,
hazna-kolan da s' opašem!“

O njemu ja, a i većina drugih i nismo puno znali, u ovom bi trenutku moglo biti previše i ono što znamo. Bez sumnje je, najmanje, član Glavnog štaba Armije, čim se obraća ovolikoj vojsci, a to je ono što bi nam svima jedino trebalo da je značajno.

Dok priče o tome kako je početkom rata još bio s druge strane, i da smo ga zarobili, te sad koristimo njegovo znanje, trebamo sasvim zanemariti, bar dok ovo ne prođe!

Ima stila. Oficirskog, zna kako se vojsci treba obratiti u ovakvom trenutku. Strojevima su se čula šaputanja, što nije prekidao. Nije bio ni miran, koračao je naprijed i nazad, ulijevo i udesno, kao da traži neki polukružni centar, s kojeg ćemo ga svi i malo vidjeti, i najjasnije čuti.

Kada se zaustavio, nije trošio više vrijeme. Pozdravio nas je iznenadno, ali posve jasno i direktno, i uz smiješak, pitanjem hoćemo li u Sarajevo. Bez ikakvog ulagivanja, bez prikazivanja situacije drukčijom, sve s ciljem da za ono što slijedi dobije najbolje i najspremnije!

Prije nego je dobio odgovor, dobio je zaustavljanje svih šaputanja u strojevima. Nakon čega se odgovor prolomio. Znam da nije, ali mi je djelovalo kako je ovo i uvježbavano.

VIII - 6 / Ovdje zagonetke nema

Sa Igmana pogledat' je l'jepo,

gdje se Bosna razljeva daleko.

Bosna teče, kroz bašče krivuda,
pjesme ore pa se čuju svuda.
                                                                     17. decembar 1992.
Oj, Igmane, ti planino stara,
pod tobom su polja od behara.

Najljepši si kad te magla rosi,
c'jela Bosna tobom se ponosi.
Sarajevo, tobom se ponosi.

    /Jovica Petković/

Drugi dan slušamo vijesti o početku ofanzive, a koja je krenula još i prije našeg dolaska, stalno se pitajući kako da se izvodi bez nas, te još druge vojske koja iz dana u dan prepljavljuje obje planine, i Igman i Bjelašnicu. Ponajviše što jučerašnje vijesti nisu bile nikako dobre, svjedočile su o pogibijama nekoliko boraca.

Jedno više nije dilema, ima veze sa Sarajevom. Ovo što slušamo, što se događa oko nas. Glupim se doima postavljati pitanje je li pucnji koji odjekuju zvuče kao da napadamo, ili se branimo, sve dok nemamo odgovora zašto mi to samo slušamo.

Sve jeste ukazivalo da su ovo neke taktičke akcije, pripremne za glavni napad, ali je uvijek teško slušati da saborci ginu. Među sobom smo tiho kritikovali one koji iza svega stoje, između ostalog i zbog odabranog vremena, polovinu decembra također smatramo sukrivom za ove naše gubitke, ali još više za to što se cijela opercija toliko razvlači. Sabirajući koliko boraca već ima okolo, koliko ih ispratimo, i koliko nas ostane ovdje, ovo je daleko najviše vojske da je iko od nas viđao u jednom području.

Prije, ili poslije nas, stigli su i naši diverzanti, te Fahro sa svojom četom. Nismo o tome slušali, već jednostavno neke od njih viđasmo na doručku, ručku.

VIII - 4 / Da ne bi pretpostavljali

Gledam bajnu zoru
kako divno sja.
Bez dragane svoje
sad ostajem ja.
                                                                15/16. decembar 1992.
„Ti odlaziš sada,
u daleki kraj.
U daleke zore,
u tuđi zavičaj!“

Pozdrav tebi šaljem,
budi mi vjerna ti.
A kada se vratim,
sretni bićemo mi.

        Dolazak u Kerleta Luke onako kasno, presječena prva noć, kasnije buđenje i dodatno pogoršanje vremena, učinili su da upoznavanje s naseljem, odnosno našim novim logorom, bude prolongirano. S tim da, osim Džoove priče, drugih nagovještaja kako bi moglo i sasvim izostati nije bilo.

Ja sam imao taj neki raniji predosjećaj, Džoova posjeta ga je podržala. Iako fino, nestvarno je zvučalo da bismo mi mogli lješkariti par mjeseci.

Džo bio i otišao, a ne zadrža se ni njegova priča. Nadjačavaše je druge, po kojima nikakvih ozbiljnijih akcija nema prije proljeća.

Kada nam je već saopšteno da u Kerleta Lukama nećemo svezati ni dvije noći, najbrži sastaviše kompletnu verziju, po kojoj je nešto i bilo planirano, ali je zbog pojačanog snijega se odustalo, te nam se već sada daje obećani odmor, a koji nas je inače čekao tek poslije završetka te akcije. U prilog svemu je i išla činjenica da se upućujemo na Igman, odnosno još dalje i od Foče i od Goražda.

U svemu je bilo nešto, samo od sebe dvojbeno. Rečeno je da se spremimo, spakujemo za Igman, a nije navedeno u kojoj mjeri. Normalna pitanja vojske šta da pakuju, odnosno ponesu, dobijala su neodgovarajuće odgovore. Uglavnom, da se ponese što se više može, jer možda gore budemo samo par dana, ali se možda zadržimo i duže. Odgovori takvi, da ih opet tumači kako ko misli, želi, hoće ili sumnja.

VIII - 2 / Život nije mazio

Haj, kakve Ajka crne oči ima,
    haj, jadna, dođi bona,
    crne oči ima
Haj, da me hoće, pogledati njima!
    haj, jadna, dođi bona,
    pogledati njima
                                                                    15. decembar 1992.
Haj, kakve Ajka medne usne ima,
Haj, da me hoće, poljubiti njima!
 
Haj, kakve Ajka b'jele ruke ima,
Haj, da me hoće, zagrliti njima!

 

 

        Tek sam pomislio da nešto shvatam, zatekavši kod Sutka, među ostalima i Šeksa. Da je rano da mi baš sve bude jasno pobrinuo se Džo, izvinjavajući se na bihuzurluku on lično, a ne Sutko ili Šeks. Ili Zijo Džamalija, koji je tu došao s Džoom.

Remzija Hajdarević Džo, čovjek o kojem sam slušao još u selu, a koji je brat Remze, udate za Husu Barlova rahmetli, već tada je na neki način postao moj sinonim za pravog borca, patriotu. Za Majora u to vrijeme nisam još čuo, nisam siguran i da je pominjan, sem jednom kada su pobrajani svi Bošnjaci iz naših krajeva koji su bili u JNA, bilo kao oficiri, podoficiri ili građanska lica.

Slušao sam o Džou i na Trebovoj, nerijetko u mislima zamišljajući, želeći trenutak kada ću ga upoznati. Iz njegovog privatnog života sam znao da je oženjen, da živi u Sarajevu, te da ima još jednog brata, za kojeg se stidljivo šaputalo da je još u JNA, a što nikako nije umanjivalo sve što se o samom Džou pričalo. Nisam čuo ni da je iko tražio neke posebne razloge da objasni zbog čega i kako se našao na ovim terenima, odnosno izvan grada. Znali smo da je sada komandir ovdašnje Vojne policije, a što sam smatrao dovoljnim razlogom da ne insistiram na njegovom upoznavanju prije nego to sudbina preporuči.

A što se, evo, dogodilo kada sam najmanje očekivao, i kad mi je posebno drago. Neka sam i zakasnio na prvi, važniji dio ovdje vođenog razgovora, u kojem je Džo stigao otkriti, za mene sigurno, vjerovatno i za većinu, nekoliko nepoznatih, ali vrlo značajnih informacija.

VIII - 1 / Jednu noć se može bilo kako

Da sam sjajna mjesečina,

aman, samo jednu noć.

Pa da mi je, sa večera,

iznad Bosne proć'!

Kad se tihi šapat prospe

aman, po sokacima,

kad se bolni uzdisaji

dižu zv'jezdama!

                                                              14. decembar 1992.

Sve djevojke milov'o bih

aman, sjajnim zrakama.

Samo jednu grlio bih

b'jelim rukama.

Još kada bih na njezinu

aman, krilu zaspao;

Da bog da se, do vijeka,

ne probudio!

    /Jozo Penava/

 

  

        Nije mi bilo najjasnije zašto se s odlaskom oklijevalo, čak sam bio od onih što su sumnjali da se i sasvim odustalo. Nije mi s Trošnjanima bilo loše, nekako su se i ostali razmjestili, ali mi smo iz dana u dan umjesto Kerleta Luku priželjkivali da se sve vrati kao što je i bilo, da ponovo zadužimo minobacač i vratimo se u naše Mojkoviće.

Od jučer je postalo izvjesno da ipak odlazimo. Diverzanti su otišli, ne u Kerleta Luke već na Branu. Što je bunilo, zametalo nove, ili razvijalo stare priče. Čudno je da se diverzanti odvajaju od bataljona, dovoljno da neki zaključe kako nam je fakat odmarati, dok bi oni bili u nekakvoj pripravnosti. Logičnijim bi bilo da ni mi ne odmaramo sasvim, ali koji su bolje poznavali Kerleta Luke nisu nalazili gdje bi se odatle moglo ići na položaj. Kao što računaju da iz njih ni minobacači ne mogu nidokle dobaciti.

Ako su diverzanti odvojeni, moglo se slično još nekome planirati. Vođeni našim  željama Salja i Admin su jučer, uprkos snijegu i prošetali do Mojkovića, vrativši se s viješću koja nam Kerleta Luke čini sve manje mrskim. Mještani su skoro sav onaj namještaj razvukli po svojim kućama, nama ostavljajući samo lijepe uspomene.

Na što ja gledah kao na predznak kako na proljeće ovuda nećemo biti ni na proputovanju. Na kraju se i mi pridružismo ostalima, iščekujući da taj polazak bude što prije.

Tek ćemo negodovati što se, barem, dolazak u Kerleta Luke u sami akšam, nije izbjegao.

 

MOJA STAROST (Zita Marković, rođ.Basler)

Ne znam hoću li doživjet moguće još - sutra.
Slaba od tegobe postala su moja pleća.
Ako dušu imam, neka ode prije jutra,
u starosti poznoj ne čeka se sreća.

Zašto dadoh srcu svoja osjećanja
kad treptajem svakim bol pritišće jače.
Sjećajuć se dragih, duša puna - sanja.
I umorno oko samo plače, plače.

Сергéй Алексáндрович Есéнин

Sjećanje je jedini svjedok da si imao nekoga ko možda i nije bio tvoj.

* (o sticanju iskustva)

Iskustvo je češalj koji nam život podari kada nam opadne kosa. (arapska)

~~ (Mladost burna)

O, kako mladost burna bješe,
i varljiva.
Burom svojom lagala me
da mnoge ljubavi imah.

Tek na kraju shvatih
da samo jedna bi.

Tiraž

Srela se dva školska druga, nakon nekog vremena.
Pošto su se izrukovali, upitali za zdravlje i porodicu, ovaj jedan će:
- I, da znaš, drago mi je da si ostao vjeran peru, što si se odvažio napisati knjigu, s obzirom da ti je to baš bastalo. Čim sam je vidio u knjižari, kupio sam tvoju novu knjigu.

*** (prihvatanje istine)

Ne moraju ljudi shvatiti situaciju u kojoj se nalaze, desiće im se nešto drugo - što će im sve pojasniti.

Cicerone

Blago gluhima, kada dođu vremena bučnih.

VII - 67 / Drukčijeg raspoloženja

  Više neću, ano hej,

  Više neću, dušo,

Više neću kroz Moćevac proći,

    hej, ano, hej!

  U Moćevcu, ano hej,

  U Moćevcu, dušo,

U Moćevcu nema đevojaka,

    hej, ano, hej!                                                            

                                     9. decembar 1992.

Što j' valjalo sve se razudalo!

Što j' ostalo za me ne pristalo!

A vallaha, nema ni momaka.

Što bi dike ode u vojnike.

Što j' ostalo za nas ne pristalo!

Već nekoliko se dana samo odmaram. I čekam.

Da se desi bilo šta. A ne žuri mi se, i nikamo, Mojkovići su ovozemaljski raj. U ovom vremenu.

Družim se najviše s olovkom, sređujem dnevnik, pravim neke analize. Računam procenat provedenih noći pod vedrim nebom, koliko u prosjeku spavam, brojim ljude koje sam tek upoznao, koliko je već poginulo onih koje sam znao...

Pokušavam i pjesme pisati. Naleti poneka inspiracija, za pokoji stih, ne i za čitave pjesme. Bilježim to što mi pada na um, ako bi ovaj odmor potrajao onda ću vjerovatno stići neku i završiti.

Družimo se i s kartama. Igramo pišpila kada je po mom, ajnca kada je po Saljinom, a remija kada je po Adminovom i Feridovom. Greška je što sve partije ne bilježimo, već se čuje kako smo svi u svemu najbolji.

VII - 66 / Nije slučajno bio najbliži

Pit' mi vodu, pit' mi sodu.

Volim sodu, nego vodu!

Od vode me noge bole,

a od sode same hode.

                                     3. decembar 1992.

S one strane Drine vode

četvorica mene vode,

osmorica s nama hode.                                               

Kad dođosmo mome dvoru,

đeca plaču, žena ječi.

„Đe si bio, ne hodio,

što s' činio, ne živio!

Svakom dana od napretka,

tebi dani od nazatka!“

 

 

 

            Glasine nove stigle. Da li samo zato što se zima nadvija, po nekim procjenama iznimno teška, tek je Bešović zatražio od Komande u Sarajevu da se naš bataljon nekamo izmjesti do proljeća. Pominje se Igman, opet može biti samo nagađanje zbog prepričavanja Majorovog zahtjeva „u čvrste objekte“. A jedino za takve znamo gore. U dodatku Majorovog zahtjeva se kaže, ako u Korpusu žele od nas koristi na proljeće.

Sumnjičav sam, nije mi jasno što bi mi bili počastvovani a Grepčani ne. Možda je opet to samo moja želja, nama je i u Mojkovićima dobro.

Sumnjičav nisam prema nadolazećoj zimi. Koristismo još ovo lijepih dana za šetnje. Tačnije, ja sam namjenski otišao do Unukovića, poodavno popaljenih. U kojima je poginuo jedan Srbin, tretiran kao njihov borac. Nemam pravo sumnjati da je istina kako je imao pušku, znam da je bio u opancima.

VII - 64 / Teže se vratiti

Crne oči u mog dragog,
što mi dodija.
Da ga hoće u redife,
baš bih voljela.
Dođe zeman po zemanu,
uzeše mi ga.
Ljeto prođe, zima dođw,
dragi ne dođe.

Ostade mu crven fesić,
ja ga čistila;
Ostade mu b'jeli mintan,
ja ga krojila;
Ostade mu skadar-fermen,
ja ga pravila;
Ostade mu zlatan sahat,
ja ga čuvala.

Bacih prelo i preslicu,
legoh spavati,
dok na vrata mlado momče,
tiho me budi:
„Ustaj Fato, ustaj zlato,
što si zaspala!“

 

Odeš dan nekamo, vratiš se i kontaš kako se u tome danu, i dvije noći oko njega, sve dešavalo samo tebi, i oko tebe. Vratiš se, i vidiš da nije tako.

Takva su ovo vremena. Svoj smo dolazak najavili, očekivani smo, došli smo, i to je sve od priče koja se u Dragomilićima o nama pričala. Istina, momci koji su noć proveli blizu Osija imaju svoju priču. Kao i mi svoju. Kako nam je bilo, ostaje unutar naših priča.

Dragomilići su pričali, živjeli svoju. Prethodno su tiho dočekali drage goste iz Gacka, sada će ih još tiše ispratiti. Zapravo, i Gačani idu za svojom pričom, svojim putem, koji ih samo u kratkom vremenu dva puta navede na Dragomiliće.

Bili su oni novost, svježina. Jednom, drugi put su već stari znanci, a o takvima se puno ne muhabeti. Rukuje se, pozdravi, poželi daljnja sreća.

Tako je i s diverzantima. I oni su stari poznanici. I oni, i to što oni rade. Ne bude uvijek kako planiraju, ali tada nije kraj.

A mi? Mi smo samo bili s diverzantima. Ovaj put, ko zna ko će biti narednog.

~~ (Da te ne volim)

Da te ne volim

znao bih
šta mi je činiti.

VII - 62 / Nekud se mora moći

Svud je kiša, svud je blato,

u Akovu moje zlato.

Ja ću kišu presušiti,

svoje zlato poljubiti!

                                     29/30. novembar 1992.

„Moje zlato, kad me voliš,                                         

što mi pendžer ne otvoriš?“

„Ja bih tebi otvorila,

kad bi majka dozvolila!“

„Ja kakva je tvoja mati,

kad sve ona mora znati!“

 

Nismo Bistricu prešli, pregazili smo je. Ona je nastavila svojim putem, mi svojim.

Ne znam ko je trenutno naprijed, iza mene je opet jedino Šefa. Koračamo normalno, ni bučnije ni opreznije nego mi nedavno.

Logično se i zaustavljamo podno ceste. Ne sjećam se da sam ja ikada u sličnim situacijama radio nešto mimo drugih, ali uvijek neko mora. Tek što zalegoh kao i ostali, podigoh se i krenuh još naprijed. Šefa nije mogao znati razloge, ali me nije zaustavljao.

Došao sam vidjeti se s još jednim starim „drugarom“. Još jednom se uvjeravam kako je ovo livada s koje smo cestu izviđali i kada se s Vučeva probijasmo, prepoznao sam drijenjak! Samo mu plodovi nedostaju, mogao sam se zakleti kako mu u međuvremenu niko nije prilazio. Nije mjesto ali se priupitah koliko je samo u Trošnju, pored svih onih šljiva, krušaka, oraha i drugog voća koje su četnici i Srbi potresli i pobrali, i onih kojima niko ne prilazi.

~~ (Shvativši)

Shvativši da ne mogu otići,
htio sam umrijeti.

Biće, da Bog
ima novi plan s nama.

VII - 60 / Imam li pravo drukčije

Uzrasto je zelen' bor,

uz Alagin bijel' dvor.

  Šibaj de, šibaj de,

šibaj de var.

Tu je kmetstvo i divor,

i u dvoru niko moj.

  Šibaj de, šibaj de,

šibaj de var.

Draži mi je niko moj,

no svo selo i vas rod.

  Šibaj de, šibaj de,

šibaj de var.

 

Riješih potisnuti predosjećaj s polaska. Okrenuti se trenutnim dešavanjima. Sve što se desilo od prelaska Bistrice tjera me da vjerujem kako ćemo se hairli vratiti nazad.

Ne vidim ni neku svoju posebnu ulogu u tome. Držati mi je vezu s Komandom, šutjeti i slušati pamet drugih.

Ta pamet je sada pred velikim ispitom. Šta smo željeli ili htjeli ustupilo je mjesto tome šta nam je razumnije. Ali, ni to razumno nije jednostavno za obaviti.

Četnici su tukli i iznad, i po Mladom gaju, dokle su mogli dobaciti i dalje putem prema Trebovoj. Ako ništa, makar smo uvjereni da ih nećemo imati iza leđa. Odnosno, jedino nam ih je očekivati, gdje drugo do na Bistrici.

VII - 59 / Neki su podigli obje ruke

Oj jabuko zeleniko,

zelen li si rod rodila.

Na tri grane tri jabuke,

na četvrtu soko pade.

Pa on gleda ravno polje,

na sred polja izvor-voda.

Tu košuta vodu pije,

rogom vodu zamutila,

i okom je izbistrila.

Govori joj soko s grane:

„Bjež', košuta, jadna bila,

eto lovca Hercegovca.

Živu će te ufatiti,

caru će te pokloniti.

Car će njemu darovati

Nevesinje i Gusinje,

Orahovo i Grahovo,

i sve ravno Sarajevo.

 

 

 

Želje su jasne. I iste kod svih.

Postoji i volja. Ipak, treba vidjeti šta je najpametnije. Treba uvažavati želje, ali i ono što ne stigosmo izbjeći.

Želje su kod svih iste, samo ne jednako izražene. Bar ne u ovome trenutku, a treba mu ih nekako prilagoditi. Ni žuriti, ni prkositi vremenu.

Pela je, opet, najbrži:

-          Ljudi, svakako da ovdje nije najbezbjednije. Nije problem, mogli bi se mi ovuda do noći skrivati, porad četnika. Ima nas, hvala Bogu, ne trebamo ih se ni plašiti. Ali je ovaj dakako javio našu približnu lokaciju, i bez obzira na pokojnog im Obrena oni će ovo područje zasuti granatama. Nego, daj da odemo ovamo, do ovog srpskog sela. U šumicu iznad, gdje mislim da neće granatirati!

 

Prijedlog koji odmah pomiruje sve, najvažnije se nekamo pomjeriti. A to mjesto je dobro ako se četnici odluče uputiti i pješadiju. Ako je Pela siguran u put i ako do tamo požurimo, još pri tome imadnemo i sreće, tamo će nam jedini problem biti skloniti se tako da na nas neko od ondašnjih seljaka slučajno ne nabasa.

Mujo pomaže Sulji

Srete Mujo komšiju Hasa, i ovaj ga upita ima li šta nova.
- Joj, saćeš čuti šta jučer bi - jedva Mujo dočeka.
- Šta je bilo?
- Idem ti ja, ovako, ovom ulicom, kad tamo na onome uglu, vidim neka gužva, frka.
- I?
- Muči mene što ne vidim o čemu se radi.
- I?
- I šta ću, primaknem se bliže.
- I?
- I vidim, tučnjava. Žestoka.
- I?
- I primaknem se još bliže. Kad vidim, četvorica tuku Sulju!

Mehmed Meša Selimović

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

VII - 58 / Susret se nije mogao izbjeći

Ejdovale, odvedosmo lale.

Nama lale, a vama dovale!

Ako nama ne date dovale,

doći ćemo i za drugo lale!

 

Mislim da smo se bez komande malo razvukli u nekakav polukrug, čekajući tako preciznije informacije.

Popustio sam kurblanje, a htio sam se držati Šefe. Ipak je on čuvao smirenost, nama je svima rukom pokazivao da se maksimalno umirimo, ušutimo, reagovao je na par otkočivanja pušaka koja su se čula, ali je sam kiptio od radoznalosti, makar mu to bio i zadatak. Nakon što smo se dovoljno smirili, krenuo je uz kolonu. Vješto i nečujno se prebacivao, gdje je trebalo žabljim korakom, gdje zatreba zapuzaće.

Ne sjećam se je li mene zadužio da motrim iza leđa, ostao sam krajnji donji, smatrah to obaveznim. Istočnonjemicu sam skinuo s vrata, no je nisam otkočivao.

Bio sam miran, ako ima te neke opasnosti trebalo bi da je naprijed. Iako sam se zakrenuo ka dolje, više sam slušao, čekao da se nešto kaže odozgo.

I nije se zabavilo. Pomjeramo se.

VII - 57 / Nešto nije kako bi trebalo biti

Ogrijala mjesečina

baš k'o bijel' dan.

    Jest vallahi, i billahi,

baš k'o bijel' dan.

Otud ide udovčina

baš k'o truho panj.

    Jest vallahi, i billahi,

baš k'o truho panj.

Još mi veli stara majka

za njeg da me da.

    Ah vallahi, i billahi,

i ako me da:

Oči bih mu iskopala

da me ne gleda.

    Jest vallahi, i billahi,

da me ne gleda!

 

Uspijevamo. Za malo, ostalo je još toliko noći da svaki sekund moramo iskoristiti.

Pela sada nije galamio pa nisam čuo uputstva. Tek kratko bih zbunjen što se odozgo povlače, malo iznad mene zalomiše. Lijevo, i još malo naniže. Mislio sam da su prolaz tražili desno, ali to sada nije bitno.

Priključujem se koloni i ubzo brinom izbijamo na nešto što pretpostavljam da je put koji smo tražili. Par minuta probijanja kroz šiblje uvučeno u usjek među stijenama, i već smo na zaravni.

Tu je data samo petominutna pauza, nas nekoliko ni da predahnemo. Nama se pokušati orijentisati, i pokušati javiti Komandi.

~~ (Tajna odaja)

Srce ima malu odaju,
u koju se da
cijela prošlost zaključati.

Samo što je ključ
uvijek u rukama
nekog drugog.

VII - 56 / Kuda sići nismo mogli

Pošetala Drenopoljka,

po onome Drenopolju.

Ona traži terzi-Alja.

Tražila ga i našla ga.

                              28/29. novembar 1992.

„Oj, Boga ti, terzi-Aljo,

način' mene terlik-dibu.

Ne oduži, ne okrati.                        

Ne išteti zlatno kolo.

Zlatno kolo đevojačko,

đevojačko i momačko.“

Prevari se terzi-Aljo,

te okrati terlik-dibu.

I išteti zlatno kolo,

đevojačko i momačko.

 

Možda bih miris jeribacmi i dalje nosio da Bistricu ne prijeđesmo gdje je nikad prije nismo prelazili. Više se ne pitah kroz koje ono večeras selo prođosmo, već zašto Bistricu ovdje.

Na odgovor mogu sačekati, svidjelo mi se kako je jednostavno savladasmo. Fin putić do ceste, lagano preko, bez ikakva straha pošto u blizini ne bi nikakvih naselja, a onda još samo par koraka naniže, na most. Bolje rečeno, mostić.

Ni visok, ni dugačak. Ni opasan. Dovoljno je bilo ići po jedan. I bez žurbe, kad već nije bilo potrebe.

Ispod, Bistrica. Ne huči, ne krklja i ne stenje kao na Mladom gaju. I ne ječi kao na srednjem gazu. Ovdje, pjeva! Pjevuši lagano, umilno.

Veselo nas pjesmom ispraća, jednog po jednog na drugu obalu svoju. Gdje će nam pomoći i da predahnemo, da se prebrojimo i skupimo, i nastavimo dalje. Uz obećanje da se opet vidimo, na istome mjestu i kada mi poobavljamo ono zbog čega smo je i prelazili.

VII - 55 / Put se ne da pamtiti

Adžamijo, kukala ti majka,

kad se ženi što se ne oženi?

Tvoj se babo tri puta ženio

i sve triput lijepom djevojkom,

a ti jednom i to udovicom.

Udovica, tuđa suđenica,

prvo te je jutro prekorila:

„Lele mene, prvo zlato moje,

lijepol mi kod tebe bijaše:

Rano lezi, a dockan ustani,

hranila se medom i šećerom,

rahatluku kraja ne bijaše!“

 

Tiho smo krenuli. Vrvilo je tokom spremanja, zaduživanja, pozdravljanja, sve do polaska. A onda smo se predali tišini misli. Kao da nam tišine neće biti preko glave većim dijelom puta.

Biće da još traju utisci zadnje akcije, pokušavam se nositi s predosjećajem. Znam da Major stoji iza svega, i ne mogu vjerovati da bi on mogao sebi dozvoliti dva puta da pogriješi u procjeni.

Slažem se da odabir ljudstva nije bio najbolji. Jeste tu ono najvrjednije, ali prvi utisci kazuju kako se među nama našlo i nekoliko onih kojima mjesto nije, koji su tu samo zato što je odlučivala dobrovoljnost.

Nekako sebi objašnjavam da nemam pravo ja donositi takve zaključke, da trebam poštovati tu volju, koja nije ništa manja nego nas ostalih. Osim toga, vjerujem da oni ni o čemu i ni o kome drugom ne troše misli, već samo o sebi i svome mjestu u koloni.

Uz to im je još jedino važno da slušaju vođu, a to je ovaj put Šeks. Sviđalo se to nekome, razumio ili ne, prihvatiti je. Ćuza jeste sada komandir diverzantskog voda, ali on poštuje da je to do jučer bio Šeks, dok Musa nije htio uz pravo na svoje razloge, koji nikako ne bi trebali biti vezani s nedavnim Majorovim povratkom, kako rekoše želi više slobode tamo. Ako razmislim biće mi jasno kako nije jedini koji je tako razmišljao, najmanje se to još mora odnositi i na Eka Džamaliju, bez obzira na to da je njih Vučevaca jedva sedam-osam.

VII - 54 / Ko se smatrao sposobnim izdržati

Kiša pada, trava raste,

gora zeleni.

I gora se s listom sasta,

a ja nemam s kim.

Imam dragog na daleko,

u tuđoj zemlji,

pa mu sitnu knjigu pišem:

„Dođi, dragi moj!“

                           28. novembar 1992. 

„Ne mogu ti, draga, doći,

ni za godinu,

ja sam ti se razbolio,

hoću umrijet'!

Ako Bog da pa ozdravim,

odmah ću ti doć'.

Samo će nas crna zemlja

rastaviti moć'!“

 

Loš predosjećaj me nije puštao, a od samog prvog odlaganja polaska stalno je rastao. Teško mi se drukčije razumijevala potreba za izviđanjem puta, sve mišljah kako to diverzantima nije potrebno. Ako nismo kadri odmah i neprimjetno prijeći Bistricu, šta tek očekivati tamo?

Donekle je to opravdavao spisak od preko šezdeset ljudi, uključujući i Gačane. Bijahoše tu i neki iz oveće grupe tek pristiglih „zakašnjelih povratnika s dopusta“, i iz prve i iz druge grupe, ali bih ja bio mirniji da smo pošli kad je bilo planirano. Manje bih zazirao zbog lošeg predosjećaja.

Tito i Admin nisu najlakše podnijeli da su jedino oni izbrisani. Ili zaboravljeni, nebitno. Jesu oba znali razloge, prestali su sumnjati u mene, svejedno ih je stezao osjećaj nepravde. Ipak su se sinoć trudili dijeliti moju radost kada je javljeno da mi večeras konačno krećemo.

Bili su najbliži pomoći mi u suzbijanju još prisutnog predosjećaja, do pred zoru su pričali sa mnom o Trebovoj, sjetno i nostalgično, obećao sam im poselamiti pašnjake, izvore, šume, zapaljene katune...

Proslava mature

Došlo vrijeme za proslavu mature. Skupilo se društvo iz škole da se dogovore gdje će slaviti 10 godina mature.
Jedan od njih predloži:
- E, hajmo u "Tri šešira". Njihove konobarice imaju najveće sise!
I odoše tamo.

Skupili se ponovo za 20-godišnjicu.

VII - 53 / Svi imamo jednako pravo

„Draga moja, jesi l' se udala?“

„Jesam, dragi, i čedo rodila!

Tvoje sam mu ime nadjenula,                                  

kad ga zovnem, da me želja mine;

Ne zovem ga – hodi, k meni sine,

već ga zovem – hodi, k meni dragi!“

 

Ide se. Razumio sam Šeksove, i uzdah i pogled. Na redu je da saznam zašto je on iz Dragomilića potezao dovde, ako je mogao poslati kurira, ili pak mene pozvati tamo.

Koji god budu razlozi ne mogu biti iznad same činjenice da se ide. Kao što i prvo što reče nije toliko važno, to da sve ima veze s nekom grupom Gačana koja namjerava ići skroz do Borča, i koji su se Majoru obratili tražeći vodiče. Važno je da smo shvatili kako to možemo i mi iskoristiti, i da je naredba spremna, da se još samo čeka odabir boraca.

To se, naravno, ne odnosi na diverzante, već za dobrovoljce iz četa, svaki je čovjek dragocjen, ali samo do nekog optimalnog broja. I, ako nije ovamo neophodan.

Priča dalje, otkriva kako mu nisam ja slučajno interesantan, nismo sigurni da nas tamo čekaju ostavljeni minobacači, ali se s naredbom čeka zbog još nečega važnog. Na takav se put ne smije krenuti bez sigurne veze, a konačno je u bataljon došla jedna kvalitetnija stanica. Za nju je dovoljno što je Šeks rekao da ima mehanizam za automatsko dopunjavanje baterije te da nije previše komplikovana, stoga je bitnije kad kaže kako mu je stalo da je zaduži neko siguran, pouzdan, ko će biti upotrjebljiv i u drugim zadatcima.

44 - Da je Titova!

Jedno dođoh da upoznam Sarajevo grad.

Tada bijah momak, neženjen i mlad.

Mislio sam da ostanem samo dan il' dva,

al' mi prođe u Saraj'vu mladost moja sva.

    Ko se jednom napije

    vode sa Baščaršije,

    nikad više iz Saraj'va

    taj otići ne umije.

                                             25. novembar 1992.

Žeđ ljubavi česmu nađe u šeheru tom.

Priđoh bliže, zadrhta mi srce snagom svom.             

Sarajka mi ponudi đugum vode pun.

Zaboravih gdje sam poš'o, kud me vodi drum.

    Ko se jednom napije...

Žeđ ljubavi planula je kao vatre plam.

Za đugum sam morao burmu da joj dam.

Oženih se mlađan, postah Sarajlija.

Odakle je ljubav moja, odatle sam i ja.

Ko se jednom napije...

    /Ruždija Krupa/

                                    

                               

 

 

Već duže nemamo gostiju, i sjećanja na Goraždane prilično su izblijedila. Nekako počesmo dosađivati sami sebi, skoro pa smo poželjeli da nam ko uvrati, makar i u kontrolu.

Ni meni se neće do Dragomilića, prije par sam dana išao, nisam se zadržao niti poželio uskoro ponovo ići. Povratak Majora nije donio što sam očekivao, čak je raspoloženje pošlo u suprotnom.

Manja grupa nas je dobila dopust, priključena je ostatku brigade, koji se manje osipa, ali su stigle informacije kako su imali problema na Igmanu. Zadržani su par dana, dok se Juka Prazina nije odobrovoljio, prethodno uporno ne priznajući njihove, odnosno naše dozvole, kako neki rekoše, možda i zbog Bibićevog potpisa.