X - 35 / S njim me nije strah

Šta bi bilo s đuzel đula

da mu nije biser rose?

Šta bi dragom altun čelo

da mu nije kesten kose?

Šta bi bile usne rujne

da im nije alem sjaja?

Šta bi bila ljubav prava

da joj nije uzdisaja?

Šta bi, draga, sa mnom bilo

da te nisam upoznao?

Šta bi moje srce znalo

da te nije sevdisalo?

    /Mustafa Đelil Sadiković/

Otkočili smo puške, i krećemo kako nam Liman daje znak. Polazim odmah iza Remzije.

Uvođenje je drukčije nego na Trebeviću, sada znamo da nismo sami. Pogledom sam otišao desno, livadica je tek blago uzdignuta, ali slijedeći ove ispred ni ja se ne saginjem. Tako, do piklića.

Je li me iznenadilo, ili sam očekivao, bio spreman na to, na pikliću zatičem desetak ovih što su išli prije. Tu su u nekakvom došaptavanju s par diverzanata, a pokušavajući da i sam nešto čujem, puzajući ih obilazim.

Jesam li trebao ili nisam, nemam vremena razmišljati. Pogled mi se inertno spustio dolini s druge strane.

Četvorica diverzanata su u borbenom rasporedu, pa mi je manje jasan položaj ovih gore. Ipak vidim da Fadil, Ferid, Selćo... prema uputama ispuzavaju do same ivice piklića.

U iščekivanju da krene Remzija, opet pogled vratih lijevo. Poznajem Šefu Kovačevića, vidim da mi rukom maše, da me poziva.

*** (saburli)

Ono što se nije dogodilo danas, objašnjava zbog čega postoji sutra.

X - 33 / Stigli su na pravo mjesto

Ah, moj dragi, jedan jordamdžijo,
što jordamiš, što mi ne dolaziš;
Il' si lijep te si se ponio,
il' si mi se u blago zanio,
il' ti ne da mati dolaziti,
il' si, dragi, drugu zagledao?

„Lijep jesam, ponio se nisam,
blaga imam, zanio se nisam,
nit' mi brani mati dolaziti,
niti sam se s drugom zagledao,                             
nego sam se naljutio na te!                        18/19. juli 1993.       
Što izlaziš svaki čas na vrata,
što sa vrata s drugim razgovaraš,
što drugome bosioka daješ!“       

                                          
„Ah, moj dragi, jedan jordamdžijo,
sve zbog tebe izlazim na vrata,
ne bi l' tebe čula i vidjela.
Sve zbog tebe s drugijem govorim,
što ja za te pitam i raspitam.
A zbog tebe drugom cv'jeća dajem,
cv'jeće ide od ruke do ruke,
ne bi l' došlo i u tvoje ruke!“

 

 

Slutnje, sumnje, nade ili strijepnje, šta je kome bilo u glavi, vrijeme je da s tim završava. Sazvan je hitan sastanak Komande bataljona.

Nismo ni očekivali da će nas dočekati posebno raspoloženje. Meni se doimalo da vidim i razliku, i to suprotnu među njima, ali i prema tome kakvi bijahoše ranije. Razumijevao sam kako je Zuhdijina ideja bila što smo ovdje, a da je Ćuza s početka ukazivao da smo previše izbačeni. Sada mi on djeluje neraspoloženije, zabrinutije, a Zuhdija vedrije, prirodnije.

Ćuza je rekao da idemo odavde, dok je Zuhdija naveo kako je to naredba Komande Divizije, ukratko i pojasnivši. S Hojte će malo zalomiti Fahrovi i Trnovljaci, kako bi se spojili s Jahorincima. Naši diverzanti su se javili, postoji prostor koji se može pokriti, kojim mi možemo povezati Fočake i Jahorince.

Moramo žuriti, oni su stigli na pet minuta prije četnika, i na pravo mjesto, baš gdje su četnici bili pošli. Dočekali su ih, odbili su njihov prvi pokušaj, do večeras mogu izdržati, ali se plaše noći. Premalo ih je da pokriju cijelo područje, mnogo je rupa kroz koje im ovi mogu proći iza leđa.

Ono što je Ćuzu zabrinjavalo je što je Pandurica, taj naš novi rejon, trenutno skoro prazna, veliko je pitanje hoće li i diverzanti izdržati. Također, kako ćemo noću izvesti svoje uvezivanje.

U svakom slučaju naredba je jasna, a vremena za gubljenje nemamo.

X - 32 / Nema broja koji nije djeljiv

Sastale se tri 'tičice,
u šumici, na grančici,
jedna dugoj govorile
čija j' kajda ponajbolja!

Govorila lastavica:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš' mehćeme,
svi ćitabi kalem spušte,
pa slušaju moju kajdu!“

Bulbul 'tica govorila:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam više dvora,
Sve đevojke đerđef bace,
pa slušaju moju kajdu!“

Govorila kukavica:
„Moja j' kajda ponajbolja!
Kad zapjevam viš' mehane,
Sve bekrije čaše bace,
pa slušaju moju kajdu!“

         Ispod je cijeli dan bilo žestoko. Čujemo, i osjećamo da se naši odlično drže. No, nikog mnogo ne zanima koliko je poginulih na četničkoj strani.

Strijepimo, i brinemo o našim gubitcima. Formiraju se grupe koje pomažu pri transportima ranjenih.

Napravljeni su i prvi konkretni manevri. Diverzanti su u izviđanju područja ispod, Fahrovi su upućeni na Hojtu, Trnovskom bataljonu.

            S traženom logistikom ćemo još pričekati, kada su u pitanju konji i motorne pile.

Uz večeru je stiglo nešto jednako važno. Rijetki smo pri povlačenju svraćali u Kerleta Luke, kuburimo sa svim dijelovima opreme, sve je dobrodošlo. I ne samo to. Onih nekoliko cigareta dobijenih u prvoj turi smo i razvlačili, i potrošili.

Znamo da oprema svakome treba, ali nam zato poštenja ne manjka. Brzo ćemo se sporazumiti kome je šta potrebnije.

Duhansko sljedovanje neće dostići ni kutiju cigareta po borcu, ali smo već dvostruko naviknuti. Ne razmišljamo koliko će nas tačno zapasti, kako gledati na nepušače. Cigarete su mjera za jaranstvo.

Danas je tako. Nema broja koji nije djeljiv.

Isaac Asimov

Što znanje pokvari, neznanje neće ispraviti.

* (o predodređenostima)

Što mačka koti, to miše lovi.
(narodna)

X - 31 / Gdje treba da bude

Gine, vene srce u menika
što mi moja ne dolazi dika.

                                 
Prođi ,diko, i sa naše strane,                  18. juli 1993.
i naša je strana patosana.

Da znaš, diko, kako srce boli,
doš'o bi mi da ti kuća gori!

Razmišljao sam o onome šta je Remzija rekao, i strahovao od jutra.

Počelo je prema slutnjama. Granate padaju i po selima, ali smo glavna meta mi. Naginje na to da će danas biti bolje u rovu nego van njega. Prvi put mi se čini kako ih je premalo iskopano.

Bjelašnica je, na sreću, na ovome dijelu takva da debelih bukvi, stijena, i drugih prirodnih zaklona ne manjka. To su varljivi zakloni, pa se kreće s kopanjem skloništa. Tlo je tvrdo, više se improvizuje, pokušava zidati.

Vrijeme prolazi, podne je prevalilo, više smo sretni zbog prestanka granatiranja nego zadovoljni urađenim. Neki ovu pauzu koriste da ubrzaju ukopavanje, ima nas koji smo ranije odustali. Bukva je sasvim dobar zaklon od zalutalih gelera, a nema se vremena iskopati sklonište koje će izdržati granatu što će blizu pasti.

Niko još ni ranjen, sreća nas još prati.

Izostao je Remzijin loš, a ostvario se moj pozitivni predosjećaj. U koji, iskreno, ni sam nisam vjerovao, pa sam svoje poređenje Dževada i Majora čuvao u sebi.

 

X - 30 / Održao je obećanje

Bosno moja, sirotice kleta,
po tvom nebu sunce se ne šeta.

Po tvom kraju p'jetli ne čestaju,
po tvom raju ptice ne pjevaju.

Tvoja brda i tvoje doline,
pomrčale guste pomrčine.

        Prvi kojem sam javio bio je Remzija. On je okupio ostale Trošnjane koji nisu bili na položaju, te još neke, a svi su se vratili s viješću da je iskorištena još jedna noga, kao i da je dolje u međuvremenu stigla i treća grupa.

Stigao je i Murat Pejković, ali Remziju i mene to više nije zanimalo, radije smo nastavili s čitanjem.

Prethodno, a koristeći osjećaj mirnoga dana, odlučih malo listati, i dopuniti dnevnik. Još jednom se prisjetih Variza, Mahira, Sakiba Pača, svraćanja u Kerleta Luke, neobične večere u Gaju, lutanja sa Saljom i Pezom, kuće u Ledićima, Juka Ožegovića, Zaima Imamovića, Fahra Kolara, Nihada, Osma Đuderije, Zakarelija, Mungosa, Murata Pejkovića, mještana Šabića i Lukavca, Ade i Selća, te ražnjića u potoku.

Čitah, pišem, prisjećam se, a negdje ispod huči od pješadijskih borbi, ne prestaje. Pomalo osjećam i nekakvog stida, a dozivam da je, opet, ono najteže i najgore, već iza nas.

Tražim rečenicu kojom bih zaključio današnji dan, vjerujući da se u njemu neće ništa posebno bitno dogoditi.

*** (sporazumijevanje)

I kada šamaraš nekoga, i kada pričaš s njim - rukavice skini!

X - 29 / Učimo na pogrešci

Kresni okom garava djevojko;
kresni jače, da palim cigaru.

                                 
Ostade mi šešir na astalu;                       17. juli 1993.                                   
i pod šešir dvije čaše male.

Dvije male, ali otrovane;
otrovane, ali meni drage.

 

          Osim što je Murat sinoć dotjerao još hrane, i dovezao tu jednu grupicu boraca, donio je konkretnije informacije o situaciji na Bjelašnici. Sve je u popriličnom haosu, pa i logistika. Mi smo jedina jedinica koja je odozdo izvukla poljsku kuhinju, dijelovi jedinica koje pristižu sa sobom ne vuku, hoteli jesu u funkciji, ali je i našu kuhinju bilo nužno staviti na cjelodnevno raspolaganje. Izbjeglice su još tu, nešto vojske još pristiže, jednostavno je teško doći na red. Za sada, nama to i nije problem, mještani su još uvijek redovni.

Svanuće je donijelo nastavak noći. Svuda ispod nas se čuju pješadijske borbe, do nas doluta tek po neka granata.

Kad već nismo u direktnoj borbi, to imamo vremena da se reorganizujemo. Kao minobacačlije smo se ponovo iskupili, onaj stari, glavni dio, bez Peza, Kovača i dvojice Biče, pa smo i uz Lučku četu. Fahrovi su konačno tu s nama, zbog malobrojnosti su uz Ćurevce. To je balans koji smo mogli postići, do daljnjeg smo svi na položaju, samo je linija podijeljena na dva dijela, unutar kojih se radi u dvije smjene.

Minobacač nemamo, pa mi nije bio problem da svoje smjestim blizu Trošnjana. Ostali nisu bili protiv.

X - 28 / Bili su laka meta

Skoči alče na kolače,
gledaju te Ferovače.

Iza džama, sa pendžera,
preko peče, ispod oka.

Sa čardaka, sa visoka;
među sobom govorile:

„Ako stane podno ćoška,
nećemo se okrenuti;

Ako mine preko polja,
nećemo se pomamiti!“

Podne je davno prošlo, pa iako niko od nas nije mogao biti gladan, Murat Pejković je ponovo tu. Dotjerao je nešto suhe hrane, američkih obroka i konzervi, kako je i jutros rekao situacija je takva da su gužve i oko kuhinja i magacina, što će naše logističko snabdijevanje činiti vjerovatno neredovnim, te će koristiti svaku priliku.

Meni je više od hrane pažnju privuklo to da je i sada s njim došla jedna manja grupa boraca. Među njima i Sead Pezo. Bio sam iznenađen, time kao i neraspoloženjem koje se na njegovom licu vidjelo. Trebao mu je odmor, ali će izdvojiti nekoliko minuta da popričamo.

Naš susret sam zamišljao drugačijim, bio sam uvjeren da ću ja biti lošijeg raspoloženja, odnosno onaj koji će imati više da priča. Njegov pogled je kazivao kako i on ima štošta za reći, no umor je dopuštao da ja govorim prvi.

Nestrpljiv sam bio čuti njega, te brzo prelazim to kako sam se u Ledićima pridružio Trošnjanima, kao što je on Ćurevcima, tek naglasivši kako nam je smještaj bio bajkovit, ali i sluteći. Brzo sam pobrojao nešto od onog što smo u kući zatekli, još brže opisao njeno napuštanje, nešto više sam rekao o sudbinskom osjećaju da ostanem uz Lehin vod kod naredbe o držanju odstupnice...

X - 25 / Gdje puška ide

Ko je, srce, u te dirn'o,
što si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvoru,
za milim te želja mori.
Nij' u sv'jetu nebo tvoje:
Miruj, miruj, srce moje.
                     

           
Ne udaraj boli jako,
razbit' možeš prsi lako.
Preslabe su, izmučene,
pa da puknu bez koprene.
Bile bi – sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje.

Znam ja, ti bi 'mah na vrata,
poletjelo – tvoga zlata.
Nije mili tvoj sad više,
sve za drugu on sad diše.
Druga ljubi zlato tvoje;
Miruj, miruj, srce moje.

    /Petar Preradović/

  

Umor je učinio svoje. U nekim drugim okolnostima ne bi bilo moguće zaspati, uz sve što se okolo čuje, dešava.

Neki nisu ni ovako mogli, koji jesmo učinili smo to labava sna.

Prenuh se, razabirem kako se neko nama obraća, pita ko smo i šta ovdje radimo. Ne baš prijatnim tonom.

Leha je ustao, u jednoj rečenici pokušava objasniti i ko smo i kako smo ovdje dospjeli, a prije nego znatiželjnik to sam upita.

Ali, ko je on u stvari!? Otkuda mu pravo da nam se ovako obraća, da Lehu prekida u po rečenice? I drskost - da tek tako traži da odmah krenemo pomoći ovima što se bore?

Znamo, razumijemo i mi da je svaka puška noćas bitna, ali bi se i nas moglo razumjeti. Nemamo snage!

Ali, moramo. Ili će biti belaj!

 

X - 24 / Noć u koju vjerujem

Rosna livada, trava zelena.

Tu je djevojka biser nizala.

Biser nizala, dragog čekala.

Zulumćari joj dragog odveli.

Gdje je nizala, tu je zaspala.

Dogovorili smo se čekati neko naredno vozilo. Morali smo. Zbog Fahra, ne zbog sebe.

Trajalo je duže nego nam se činilo, ni umor nije bio manji. Neki smo jedva stajali na nogama, zbog čega i sjedosmo.

Zvuk bolničkog vozila, njegovo zaustavljanje, neuspjelo ubjeđivanje da se okrene, sve što se ovdje dešavalo, držalo je našu pažnju. Toliko da smo zanemarili ono drugo što se čulo, i čuje, ne toliko daleko.

I još smo zaokupljeni onim što nas je ovdje dovelo. Ono jedno vozilo je izgledalo kao poklon sudbine, uz sumnju da bi uskoro moglo naići drugo.

Sumnja brzo odlazi, ustupa mjesto nadi i vjeri, koje dolaze sa svješnošću koliko je ovdje, na prilazu Bjelašnici živo. Mnogo življe nego je donedavno bilo na Grepku i Rogoju!

Jasno nam je da nije moralo, nije trebalo biti tako. Da je bilo življe gdje, i kada je trebalo biti, vjerovatno da Fahro Kolar ne bi ni bio ovdje. I ne bi gledao u nebo, tražeći odgovore koje mu mi ne možemo dati.

"JUTROS MI JE RUŽA PROCVJETALA" - svjetsko a naše

nema ljepše pjesme od bosanske sevdalinke,
niti bolje svirke, od one uz flaše pivske!

grupa Holanđana, na zanimljiv način izvodi našu sevdalinku "Jutros mi je ruža procvjetala"
(original: Ben je nat - RTL LATE NIGHT)

X - 22 / Golim rukama

L'jepo ti je pogledati,
preko Drine na vedrine,
preko oka na dragoga.
 
U mog dragog b'jeli dvori,
čini mi se biće moji.
Pred dvorom mu zelen' mejdan.
 
Tu junaci seir čine,
a moj dragi konja igra,
a ja stojim te ga gledam.
 
Mili Bože, čudna bega!
Soko lije? Junak li je?
Dragi li je? Sunce li je?

 

         Nije me strah krvi, ali nisam bio ni pažljiv na časovima Prve pomoći. Gledam u ranjenika, najbliži sam mu, mislima lutam, kružim, do pitanja ima li iko drugi da mu priđe.

Zećir Odobašić je taj. Nije razmišljao, ni pitao se šta čekam ja, i ostali, progurao se između nas, i kleknuo kraj ranjenika.

Raspituje se o rani i lično je pregleda. Ranjenik, koji se predstavio kao Fahro Kolar, vlastitim kazivanjem potvrđuje da se osjeća dobro. Pogođen je na nekoliko mjesta, ali je uvjeren da ima izgleda. Ne može da miče nogama, ali ih osjeća. Zakačilo ga je i po jednoj ruci...

Zećir se preznojava, njegova brada je još gušća od Fahrove, samo je sada dodatno išarana, osim kombinacije bijelo-crno, tu su sada i svijetle graške znoja. Znoj pokazuje njegovu rješenost, borbu da ne kasni u onome što se još da učiniti.

A da zna mnogo, sudimo po energičnosti kojom nama daje uputstva. Samo jedan će ostati da njemu pomaže, ostali se odmah moramo pobrinuti za nosila.

vikend akcija

zaista, samo kod nas!

X - 21 / Neke stvari tek liježu

Na jaliji rasla šeftelija,
tuda stoji od zlata skemlija,
na skemliji Mehmed efendija.

Kad sam bila od sedam godina,
molila sam Boga za svakoga.

A sad molim za jednoga,
za jednoga, crnomanjastoga!

          Kad na nešto pristaneš dobrovoljno, onda se ni na koga drugog nemaš pravo ljutiti. Tako da nemah šta zamjeriti ni Remziji koji se nije bunio što je određen da bude najistureniji, odnosno što je za partnera umjesto Fadila odabrao mene. Već znam da ćemo naizmjenično osmatrati, odnosno čitati romane.

Znam koliko je to glupo, već neko vrijeme je sva huka prenešena podno potoka koji osmatramo. Jasno se razabira koliko je više pušaka koje strijeljaju u našem pravcu, o artiljeriji i ne razmišljamo, mi je nemamo dok četnici biju iz svih kalibara.

Opet, bez riječi prihvatih Remzijin prijedlog. Još dajem i da on prvi čita.

Ležim za grmenom, slušam, buljim naprijed, i razmišljam. Ne znam ni osmatram li u najboljem pravcu, počinjem zazirati da nam se može prići i odozgo. Ipak, sve dok se ispod pucnjava čuje, važnije je slušati.

Još kada bi se nekako moglo ne misliti ništa. Pružim povremeno pogled na Remziju, misli mi ponavljaju da je ovo glupo, a ono iznutra mu se divi. Hoću li se ja moći tako zadubiti, kad na mene dođe red da čitam. Ne vjerujem, previše sam nemiran. Ili mi se tako samo činjaše neko vrijeme.

X - 20 / Činilo mi se da me pamet služi

Vidjela sam što vidjela nisam:
gdje ribica nosi vodu hladnu,
gdje svekrva ljubi nevjesticu.
                                                                                             15. juli 1993.
Al' to kratko vr'jeme potrajalo:
opet voda nosi ribičicu,
a svekrva kara nevjesticu.

Jučer je u Ledićima bilo živo, bataljon se smještao, svako se bavio predmetima svoje trenutne zaokupljenosti. Tako sam se ja klonuo raspitivanjima kuda su nam linije, ali sam zato čitao već treći roman o Buču Kasidiju i Sandens Kidu.

Jutros je i življe. Vrijeme je stabilno, pa i zvuk okolnih borbi jasnije se čuje. Ne razmišljam o tome, još se divim kako smo se smjestili. Ipak, nisam protiv onih koji slute, bolje rečeno više razmišljaju nego slute, dajem se i radovima oko kuhanja mesa. Odlučeno je da jutros pojačamo, zaklana su dva janjca.

Spremni smo, ukoliko zatreba. I odmorni. I odlučni, ovo ćemo braniti.

Spreman sam i ja. Nevrijeme je donijelo grom koji je pogodio drvo pored onog objekta, gdje su logističari završavali što im je bio zadatak, usljed čega su Juko i Latif sada na Igmanu, ali je meni godilo. Zakašnjela alergija, ili iznenadna groznica, šta god da bi - nestalo je.

Dan mirovanja, udobnost koju nam ovaj smještaj nudi, sve drugo što u kući nađosmo, sve to meni, ali i ostalima, daje tu volju, odlučnost. Računica kojom baratamo kazuje da se četiri dana teških borbi daju izdržati, uz dva dana odmora ovdje nakon toga.

 

X - 19 / Sve, osim groma

O džamijo Karađoz-begova,
što mi u te grom udara često?
Je l' u tebi st'jena od Budima,
je l' u tebi siromaško blago,
ili si se s haramom gradila?
                             

                                                               
Iz džamije nešto progovara:
„Nit' u  meni st'jena od Budima,
nit' u meni siromaško blago,
niti sam se s haramom gradila,               14. juli 1993. 
već s' u meni đerzi mujezini!

Pa se penju b'jelu šerefetu,
i gledaju od vrata do vrata,
gdje će vidjet' lijepu djevojku.
Jali djevojku, jali udovicu,
jali koju mladu pušćenicu,
jal' nevjestu skoro dovedenu.
Zato u me grom udara često!“

Da ćemo se držati dogovora nije bilo upitno, samo je trebalo nekoliko trenutaka da se uvjerimo kako ono noćas nije bio san. Na to je uputila harmonika koja je stajala gdje je Senad poturio, a koja je na svjetlosti jutra izgledala još ljepše. Mirovat će danas, kao i rezervna na tavanu, što se neće odnositi na nas.

U prilog nam ide nevrijeme, koje je zorom pokazalo svoje oštro lice. Umirilo je malo, rekli bismo taman toliko da situaciju na linijama drži tišom, a nama daje dobre uslove za provođenje planova.

Fadil i Redžo su na svome zadatku, prvi janjac će ubrzo  biti u spremnom loncu.

Lonci, i ostalo posuđe je ono što nam nikako neće biti problem. Još sinoć smo na tavanu bili i pažljivi, svega toga je bilo u izobilju, a zbog lomljivog. I jutros je bilo nemoguće utvrditi koliko je tanjira, svih oblika, ukupno u kojekakvim paketima. Tek bi danguba bila brojiti escajg, i čaše. Što ću jednom rečenicom zaokružiti u dnevniku, procjenom da bismo mogli komotno zimu ovdje izimovati a da nijednu čašu ne operemo! Dilemu bi mogli imati oko toga da li ih nakon upotreba razbijati, ili samo bacati. Naravno da nećemo biti tako bahati, već smo odabrali koliko nam je potrebno.

X - 18 / Siječe, reže

Mi smo momci Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije.
Zapjevati umijemo,
od meraka bolujemo,
a za sevdah umiremo.

Nekada su naši stari,
uz sazove udarali,
šenlučili po mahali.
I bacali u pendžere,
đul-behare i katmere,
djevojkama na pendžere.

Sad nijedan momak više,
kad djevojku begeniše,
uz mušebke ne uzdiše.
Već curicu za ručicu,
uz ulicu, niz ulicu,
na Ilidžu, u Hrasnicu.

Kad smo momci Sarajlije,
ašiklije, meraklije,
sa čaršije Baščaršije;
Zapjevajmo sevdalinku,
uz Šerbinu harmoniku,
nek se ori po Vratniku.

    /Ismet Alajbegović Šerbo/

 

 

Razmišlja li čovjek uopšte? Ili samo iznosi svoja osjećanja, raspoloženja?

Zazirao sam od mirovanja, žalio što nismo u pokretu. Smetalo mi je sunce, njegova nestabilnost, slutnja nadolazećem nevremenu.

S padom akšama se pročulo da uskoro krećemo, bio sam prvi koji je opsovao. Odjednom mi je dosta hodanja, a noć mi se doima prijatnom. Još više negodujem, saznavši da ćemo u Lediće. Bunim se što to nismo odmah uradili.

S obzirom da imaju oni koji o tome misle, a ja nisam među njima, brzo prekidam raspravu sa samim sobom.

Tražim mjesto u koloni koja se formira, iz nekih se razloga opredjeljujem za svoje Trošnjane. Minobacači su nam ostali na Bosanskoj međi, pa sam sebe preraspoređujem gdje mislim da će mi biti najbolje.

Kolona se nije brzo formirala, iščekalo se da se mrak sasvim spusti, a nije bilo žurbe ni u kretanju. Brži od nas je bio vjetar, koji je i pojačavao. A kojega sam uzeo kriviti za ono što će uslijediti nakon samo nekoliko minuta hoda.

 

X - 17 / Sunce se javlja i gubi

Prošetale tri djevojke,
sve tri Sarajke.
   lale smo, zumbuli smo,
sve tri Sarajke.

Jedna nosi zlatan đerđef,
hoće da veze.
    lale smo, zumbuli smo,
vezak da veze.

Druga nosi sitan biser,
hoće da niže.
    lale smo, zumbuli smo,
biser da niže.

Treća nosi b'jelo platno,
hoće da bijeli.
    lale smo, zumbuli smo,
platno da bijeli.

 

Nismo se žurili, s ustajanjem, s ispijanjem čaja, s polaskom. Ništa se vani nije čulo što bi nas tjeralo. Zadržavao nas je taj lagani razgovor s domaćicom. Informacije o stanju okolo manje, one o putu koji će nas sigurno svesti u Ledićke Luke svakako.

I devet je prošlo kada smo krenuli, nije mnogo daleko, vani se još uvijek ništa ne čuje, pa ni hodom nismo žurili.  Vrijeme je tmurno, jednako kao i upale mišića u našim nogama, a još smo i, za svaki slučaj, objašnjeni put pratili pogledom, krećući se uz samu šumu. Sve manje smo i razmišljali žuriti, sve se više čudeći što nastavak četničke ofanzive kasni.

Razgledavali smo okruženje, razgovorom tumačili to što vidimo, nagađajući kuda bi mogle ići te naše nove linije.

Još jednom se iščuđavamo mirovanju četnika, haman ćemo povjerovati da svjesno čekaju da postavimo linije. Bilo da je u pitanju njihovo viteštvo, ili pak to da ne žele da se jure s nama...

X - 16 / Ne vele nam konak

S one strane vode Sane,
platno b'jeli dilber-Sajma.
 
U ruci joj hamajlija,
s njom se Sajma zaklinjaše:
                                                             12/13. juli 1993.
„Jest', tako mi hamajlije,
neću ljubit' jabandžije.
 
Već komšiju najbližega,
srcu mome najdražega.“

 

 

            Posljednji metri su najteži. Ali se najlakše podnose, zbog osjećaja da je cilj za metar bliži od gubitka preostalih zaliha snage.

Tako, skoro iscrpljeni ulazimo u selo. I u trenutku kada ti osjećaji bivaju smjenjeni drugima.

Radost nije kakva bi trebala biti, suviše je tiho. Razočarani smo, očekivali smo življe selo, neke vedrine u njemu.

Proteklih sam sati previše razmišljao, više mi se neće. Žurno nas vodim u dvorište prve od kuća.

Gdje rukom ustavljam Salju i Peza, sam idem, a prije nego bilo koja vrsta straha stigne da nas pritisne, pokucati na vrata.

-       Koji ste? – na selam nam pitanjem odgovori čovjek za kojeg smo sigurni da ga ranije nismo viđali, a što je potvrđivala i njegova jednaka iznenađenost.

-       Ćurevci – mučih se da smislim kako da objasnim što jednostavnije – malo smo lutali, a rečeno nam je da se skupljamo u Ledićima.

X - 14 / Što mi nismo znali, jeste mjesec

Nevesinje ravno, tamo mi je dragi,
skreni mi ga amo, šta mi radi tamo!

Što s' tako neves'o, kaži diko, je li?
Po kom selu hodaš, moj golube b'jeli?

                                                                                           
Ja ću tebe ljubit', i srcem i dušom,
i tobom se dičit', k'o proljetnom ružom.

Bolan bio, dragi, ne grdi mi dagma,
da se sutra mlada ne stidim jarana!

         Nije bilo dogovaranja. Iznio sam svoje zaključke, po osnovu viđenog na karti, Salja je od onih koji bolje pamte puteve kojima prolaze, njemu za iste karta nije ni trebala, Sead je od početka opredijeljen slijediti. Bio je zaustio nešto pitati, ali neću saznati je li ga zanimalo pretpostavljamo li da li je još onih koji razmišljaju kao mi, ili to zašto sam se s Bosanske međe držao ceste a sada je izbjegavam. O prvome nisam razmišljao, samo sam uvjeren kako nisam jedino ja pametan, odnosno Salja pamtljiv, a drugo sam naglašavao, s Bosanske međe cesta je bila jedini put koji znam, sada gledam da uhvatimo prečicu. Zajedničko je, imati sreće.

Nije sve sreća, nešto je i do nas. Ostavili smo cestu, idemo livadama, ćutke nam je zbog kocentracije. Hođa je fina, mrak ne smeta toliko, brzo bismo trebali doći do potoka, uvale odakle ćemo se odbiti lijevo...

Idemo dovoljno brzo, pa me poče čuditi što ne stižemo nikoga. A i što uvale, koju sam na karti jasno vidio, još nema. Nema ni mjesta panici, već sam jednom pokazao kako više mislim da znam s kartom nego što to i jeste tako!

Po karti se, barem trenutno, možda i ne snalazim najbolje, ali po terenu bi trebalo da sam bar prosječan.

S puta smo davno sišli, obarali smo naniže, okrenuli smo iz potoka lijevo... Ali se odatle već i previše penjemo. Ledići su morali biti bliže potoku. Puno bliže nego sam ja mogao pogrešno procijeniti!

X - 13 / Nije nam vrijeme

Pošetala Adila na vodu,
za njom prist'o delija na konju.

Za delijom Adilina majka:
„Vrat' se nazad, delija na konju,
otišla je Adila na vodu!

Luda mi je i nejaka mi je,
hoće mi se d'jete prepanuti!“

„Hajd' otalen Adilina majko,
kako ti je luda i nejaka?

Sinoć mi je na krilu sjedila,
brojila mi puca niz njedarca,
a ja njojzi po grlu đerdane!“

         Možda smo imali sreće što večera ne bi obimnija, ko zna da li bi iko od nas živ izašao iz sela. Ovako, ubrzo smo pristigli ostale. U stjenama povrh sela. Zatekli ih u jedinoj mogućoj dilemi, jer je do mraka bilo još oko sat vremena.

Nadamo se da bi tada moglo prestati granatiranje, ili makar smanjiti. Kao i obično u sličnim situacijama, krivce tražimo i među sobom. Oni koji su prvi krenuli, i ovuda prošli, odnekle su primijećeni. Četnici su počeli tući selo, ali i cijeli put. Ove stijene su dobar zaklon, a do sljedećih je prilično mnogo. Slično je i dalje naprijed.

Ono čemu se svi čudimo je da do sada još niko nije povrijeđen, bar dokle čije uši mogu čuti. Samo za ovom stijenom nas je blizu stotinu, iako nas četnici ne vide ne može se isključiti da nas neće svjesno tražiti. Još je i dobro dok su uglavnom zaokupljeni selom iza.

U nedostatku nečeg pametnijeg za razmišljati, tražim po karti da vidim je li selo koje nestaje Gaj, ili su Mijanovići? Nije ni bitno, koje je god - prazno je. Samo nek se četnici ne sjete, i brzo se opet prebace prema putu.

X - 12 / Važno je da je jestivo

Rekli su nam doći
Jajčani momci.
Na debelim konjima,
na srebrnim sedlima.
Jadi moji pečeni,
šta ćemo im večeri?
                                  
Mala koka – malo je.
Malo janje – žao je.
A pita – sramota je.
Nabrat ćemo kopriva,
posut ćemo mekinja,
eto njima večera.

Mamiti ih hoću,
poći im neću!
Babo me daje
tri godine dana.
Babini dukati,
mamini sanduci,
šehini jagluci;
Hej, moja lipoto!

 

     Rijeka Željeznica, most na njoj, trenutno ne spajaju nego dijele. Prošlost ostavljamo, preko je naša budućnost. O kojoj ne znamo ništa, osim da nam prvi koraci ka njoj vode preko mostića.

Čim sam ja za Seadom Pezom prešao, svi skupa smo pojurili niz polje ispred. Treba se što prije hvatati šume s ove strane!

Kao da smo jedni drugima govorili kako bi sada bilo baš glupo poginuti. Osmjesi koje pritom međusobno dijelismo zamjenjiva osjećaj da smo konačno uspjeli.

Prije uvlačenja u šumu, uđosmo u jedan voćnjak. Još je vrijeme tmurno, možemo već sada odmoriti.

Šaban objašnjava da bismo ubrzo trebali izbiti na put koji vodi prema Bjelašnici. Htjedoh reći - prema Igmanu, pošto mi se misli ponovo dotače Mahirova slika, ali odšutjeh.

44 sekunde

Sutra,
kad zadnji put se pogledamo,
znam,
tebi će biti puno teže.
Ti si mene
i voljela i mrzila.

Pola tvoje patnje
ja imati neću.
Ja sam tebe
samo - volio.

Jeste,
gledaćemo se nijemo
neko vrijeme.
Dok se pola tebe
ne umori.

X - 10 / Obećasmo ga nositi

Djevojka je zelen bor sadila,
bor sadila, boru govorila:
„Rasti, rasti, moj zeleni bore,
da se penjem tebi u vrhove.

Da ja vidim Ravne i Konavle, 
da ja vidim Dubrovčane mlade.
Da ja vidim mojega dragana,
da ja vidim šta moj dragi radi.

Da ja vidim šta moj dragi radi,
da li pije ili drugu ljubi.
Ako pije, nek'se ne propije,
ako ljubi, nek se ne zaljubi!“

 

       Lato i Ahmo su odnijeli torbicu i artiljerijsku busolu, od ručne se, kao i jedne karte, nisam odvajao. Za njih je uvijek mjesta u mome, donjem desnom, džepu pantalona.

Na prvom zaustavljanju ja koristim priliku i da se raspitam zna li neko od njih mjesta na kojima ćemo prijeći cestu, odnosno kasnije i rijeku. Šaban se javlja objašnjavajući da je to pilana, a pomaže mi da je zajedno i pronađemo na karti.

Prisjetih se Husada, ali i odmah odgurnuh to prisjećanje. Tada je vrijeme bilo loše, i kišovito i maglovito, orijentiri dalji, a pojavio se i višak puteva. Taman mi ovo dolazi dobra prilika da pokažem i sebi da nisam dobar samo u teoretskom poznavanju topografije.

Sračunao sam azimut kojeg se trebamo držati, te zračnu udaljenost, koja pokaziva da nam nije previše žuriti. Ipak se složih s ostalima da je najbolje da se što prije izvučemo iz šume, odnosno da noć sačekamo negdje na rubu, kako bi usput još bolje izvidjeli prijelaz. Šuma vodi skoro do same pilane, zbog čega ćemo ubrzo skrenuti s puta, sigurnije nam se držati azimuta!