Ništa isto nije

Sve sam ih volio.
Voljele su i one mene.
Ali, ništa na svijetu
isto nije.

Znao sam ih sve razumjeti.
Nijedna mene
razumjeti nije htjela.
Pa, ne moraš
ni ti,
Ferida.

One pogriješiti nisu mogle.
Ja griješiti nisam htio.
Naučinjeno se
najteže prašta.
Nijedna nije.

Budi drugačija,
budi prva...
i jedina.

X - 74 / Priča nije završena

Djevojka je dragom poručila:
„Čuj, dragane, odoh za drugoga.
Za drugoga, za jarana tvoga.
Odnesoh ti grlo neljubljeno.

Je l' ti žao, žalosna ti majka?
Kad ti sjutra ispred dvora prođem,
i provedem kićene svatove,
na tvom konju i na tvom kavadu,
i pod tvojim zlaćanim prstenom,
ti ćeš, dragi, stati pa gledati.

U tebi će srce ispucati,
kano ljeti zemlja od sunašca.
Bog će dati i kiša će pasti,
crna će se zemlja sastaviti.
A ti, dragi, s mojim srcem nećeš;
sve s dušmana, da od Boga nađu!“

Tmurna noć se nadvija nad Raštelicu. Tmurnija od bilo koje iznad Bjelašnice.

Vratili su se oni s Bradine. Vijesti koje su donijeli bile su dobre, ali ništa ne može razbistriti nebo iznad nas.

Ići ćemo odavde. Dogovoreno je. Posljednja drama je razmršena, ostaju stare tajne.

Zuka je upoznat sa svim dešavanjima. Ništa više ne čudi, pa ni to da za većinu toga on nije znao. Pred našim ljudima se usprotivio svojima, koji su dobijenu naredbu tumačili, i provodili na svoju ruku.

Mogu zamisliti da našima nije bilo ugodno, ni otići na Bradinu, tek nakon svega istrpiti i to vrijeme gore, ali je neko i to morao. Potvrdili smo našu odlučnost.

Ne znam ni koliko je to više važno, dopuštenje da idemo nije trebalo da čeka, trebalo nas se je pustiti. Prije ovog što se u Raštelici desilo.

Sudbina ima svoj redoslijed događaja. Naredni je taj da su pošla vozila iz Šestog korpusa. Da ako i stignu.

Noć koja pada, svakako će biti posebno duga. Dug je i spisak tema za razmišljati u njoj.

 

X - 73 / Najmanje željeli

Sarhoš Aljo drume zatvaraše,
na djevojke đumruk uzimaše.
Niko kraj njeg proći ne mogaše,
bez poljupca il' dukata žuta.

Kad naiđe Atlagića Fata,
progovara sarhoš Alijaga:
„Nećeš proći dok te ne poljubim!“
Stade molit' lijepa djevojka:

                                                                                        
„Nemoj, Aljo, obadva ti sv'jeta,
ugrist' ćeš me, poznaće mi majka!“
Za to Aljo, haje i ne haje,
već on ljubi lijepu djevojku.

Kako su se slatko poljubili,
četiri joj dagme napravio.
Dvije dagme pod bijelo grlo,
druge dvije pod crne solufe.

Sunce je u zenitu, vrijeme ide, mi u njemu stojimo, naša napetost raste.

Prisjećam se našeg jutrošnjeg dolaska iz Češća, sreće da nas bješe desetak. Vidjeli smo i mi grupu momaka s bijelim opasačima. Bolje rečeno, vidjeli su oni nas, mi smo od njih zakretali glavu. Slušajući iznova prepričavanja iskustava onih koji bijahoše usamljeni, ili u manjim grupicama, stresam se sada od nerazumijevanja.

Sam sebi prepričavam i vijesti s Igmana. Posljednje govore o prijekidu mirovnih pregovora, zahtjevima međunarodne zajednice da četnici zaustave ofanzivu.

Čudno mi je takvo ponašanje, ne čine ništa da spriječe četnike da zauzmu Sarajevo, ali im tobože ne dozvoljavaju da ga odsijeku. Kada je Goražde u pitanju, nije im smetalo ni jedno ni drugo.

Jedino mi je čudnije ponašanje našeg vrha, ali od razmišljanja o tome javlja mi se muka. Što na ovoj vrelini nikako nije dobro.

 

X - 71 / Noć će biti duga

Jagluk dere momče Mehemede,
jagluk dere, za jaglukom vehne:
 
Moj jagluče, sirotinjo moja!
Gdje su ruke koje su te vezle,                   2. avgust 1993.                     
gdje su oči koje su te gledale?
 
Truhnu ruke koje su te vezle,
truhnu oči koje su gledale!“

 

 

 

Put do Raštelice nije bio dug, koliko je bio mučan. Ne od sebe, već zbog onog što se prethodno dešavalo.

Bio sam na začelju stroja, još sam se čuvao lošeg, kamenitog puta niz Igman, tek prilazio blagoj neprijatnosti koju je jutro otkrivalo iznad Lokava, kada se u Krupoj dešavalo nešto mnogo ozbiljnije. Riječ je o drami, čiji su direktni učesnici momci, dobrovoljci iz naše prethodnice. Tu dramu su režirali pripadnici Zukine jedinice.

Taj događaj na ulazu, na rampi objekta u Krupoj nastavak je trajućih nekorektnosti koje se čine prema nama, a definirao je naš odgovor. Ne znam koliko treba kriviti te policajace, šta su već, uvjeren sam da su od nekoga dobili naređenje, no ne smije se ni opravdavati njihov postupak. Naređeno im je da nas zaustave, i na silu vrate nazad. Što su oni i htjeli uraditi, tako da su prepriječili transporter, s PAM-om uperenim u naše pročelje!

Bio je to pokušaj demonstriranja sile, ne mogu reći ozbiljnosti. Biće da su dobro znali šta im je naređeno, ali ne i da su znali nad kime naređeno hoće izvršiti. Odlučnost i spremnost momaka iz našeg bataljona mi je poznata, posebno Eka, Šefe i Limana, a nisam sumnjao ni u izbor iz druga dva, bez obzira što njih uglavnom ne poznajem. Upamtio sam tek ime Mrava Salema, koji je bio radni kolega i haver s Mufom, i za kojega me ne čudi da je bio među onima koji su se prvi isprsili, koji su imali pedeset, dvije stotine i pedeset, gledajući nazad prema Grepku i Rogoju, i dalje, još i više razloga da se ne uplaše jednog transportera!

X - 70 / U mnogo čemu prvi

„Šećer-ago, kud se na put spremaš?“
„Biser-Hanko, na carevu vojsku!“

„Šećer-ago, ja te čekat' neću!“
„Biser-Hanko, ni molit' te neću.

Čekaće me tvoja seja mlađa,
što je mlađa i od tebe slađa.

I što nije uz jarane rasla,
k'o ti što si uz mene porasla!“

Brijanje će malo sačekati, ja žurim obnoviti druženje s dnevnikom. Bilježim to što se izdešavalo u posljednja dva-tri dana.

Zamislio sam se nad jutrošnjim prolaskom kroz Lokve, selo koje svunoć nije spavalo. Dogovorno nismo obraćali pažnju, ali nismo mogli ne vidjeti budnost, ne osjetiti razočarenje. Osjećali smo još nešto, čudno je da vijesti o nama prethodnih mjesec dana nisu daleko išle, a da su noćas bile i brže od nas.

Na kraju dodajem i vijesti sa sastanka, koji je u međuvremenu završen. Tačnije, radilo se o razgovorima naše Komande s predstavnicima Komande korpusa. Otkuda njih ovdje, nije mi se razmišljati, kao ni koliko je vjerovati njihovim uvjeravanjima kako se, uprkos našem odlasku, na Igmanu pokušava organizirati odbrana. Mučno je i čuti da je Hrasnička brigada alarmirana, odnosno da je gdje je sve vrijeme i bila, iznad same Hrasnice. Da je bolji trenutak i nasmijao bih se, na priču kako su gore ostale i sve druge jedinice, osim nas. Koliko je tih drugih bilo, i šta su oni radili, kao i gdje su sada, to mi bolje znamo. Jedina jedinica koja je bila na Bjelašnici a koja je dijelom možebiti još na Igmanu, jer i nema drugog izbora je Deveta, Hadžićka. Dok mi nagon za povraćanjem izaziva novo pominjanje Sedme i Sedamnaeste...

Predstavnike Komande korpusa ni mi nismo predugo zadržavali, objasnili smo razloge povlačenja, precizirali šta nam je najviše zasmetalo, a šta je i prelilo čašu. Veliki gubitci, premor, izdaje, te na kraju i ponašanje prema nama, ponajprije od strane komandanta korpusa, a kakvo nismo zaslužili.

*** (o Merlinu)

Ne čudim se ja Dini Merlinu. Nego, onima koji ga slušaju.
(Asim Ćerimagić Kubanac, 1996)

X - 68 / Kao da nas nije ni bilo

Žarko sunce na ogranku
hoće da ograne,
naša seka na polasku,
hoće da ide.

                                
Ustavlja je mila majka,                           1/2. avgust 1993.                                    
da još ne ide.

„Hoću, majko, hoću, mila,
bit' mi ne može.
U drugog mi bolje, kažu,
nego u tebe!“

Budi se drugi osjećaj, da će biti da su u Komandi divizije ozbiljno shvatili naše nakane i da nas se neće ni dirati. I zašto bi, kada mi ne bježimo. Ako se za išta može reći, onda je ovo jedno vrlo dostojanstveno napuštanje mjesta na kojem smo baš mi najviše dali. Više nismo mogli dati!

Ali, i da je sve ovo tužno - jeste. Tužno je što odlazimo, još tužnije što putem nikoga ne srećemo.

Prolazimo pusto Malo polje, nailazimo na ostavljene haubice i minobacače, prazna skloništa i rovove, puste staze i bogaze, naša razbacana mezarja, podsjećanja na naša obećanja data poginulim saborcima, drveće i kamenje koje se za nama okreću...

Mi se ne okrećemo. Ne valja. Samo se pitamo, ima li veća tuga gdje?

Ima, i stanuje na Igmanu!

Mahirove homore plaču, i nama suze tjeraju. Mahir je makar šutio, ja slutio. Prije par dana sam nas pozivao da požurimo ovamo, a noćas kao bio protiv.

Na Igman ne kanimo svratiti. Hoće li nam njegove homore to oprostiti, i Bosna, ovakva kakva je?

Šta slijedi? Odgovor bi trebalo da baš Igman skriva.

X - 67 / Dosta je bilo

Kad izgorje šeher Sarajevo,
i Latinluk, kraj Miljacke ravni,
izgorješe hani i hamami,
i kahvane i džamije b'jele.
 
Tri medrese i dvije tekije,
sto dućana i sto bazerdžana.
Dođe vatra i do Atmejdana.
Od Mejdana do Morića hana,
Kolobare i do Tašlihana.
 
Što bi glavno u šeheru b'jelu,
sve izgorje – ništa ne ostade.
Samo jedna šadrvan vodica,
u avliji sarač Mustafinoj.
Kraj vodice lijepa Hajrija!

 

 

 

Po drugi put smo zajedno, cijela brigada. Prvi put je to bilo kada smo mi stigli sa Zelengore.

Povlačenje s Grepka ne računam, tada smo se prožimali jedni kroz druge. Ni ono oko Dejčića, dva bataljona pokušavala da zaustave četnike, mi bili kao rezerva. Ni Proskok mi nije najjasniji, otkud Ibogovci između, odnosno zašto se i Fočanski bataljon nije odmah povlačio.

Ne znam, možda je ovo još i gore. Svi smo tu, ali gdje? Od Bjelašnice predaleko, a ni na Igmanu nismo. Ako nam je već suđen, čemu onda čekanje?

Duže od sata smo ovdje, a ništa se ne događa. Da li čekamo noć, i zašto bismo?

Bjelašnica je pala, a mi kao da ne mislimo Igman braniti. Sve sam uvjereniji kako je Mahir bio u pravu, zato ovo sad nikako da razumijem. Misli mi često odlutaju dnevniku, razmišljam kako bih ove osjećaje zaveo.

Žalio bih za dnevnikom, ali znam da to u ovome trenutku nema smisla.

 

~~ (Danas mi je srce)

Danas mi je srce
ponovo zadrhtalo.

I, opet -
pred istom ženom!

X - 65 / Na izlazu iz šume

Zaplakala Vratnička djevojka,
u halvatu kraj džamli pendžera.

Slušala je ostarjela majka,
slušala je pa joj govorila:

„Ne plač', Fato, jedina u majke!
Ako ti se Ibro oženio,
drugom će te majka pokloniti:

Sa Bistrika Orhan-kapetanu,
što pred pašom zelen' bajrak nosa!“

Razmišljao sam se da li da popričam s Galibom, da mu objasnim zašto je samo nas desetak dočekalo ih, priznam da ne znamo tačno dokle su se ostali povukli, odnosno gdje bi nam mogao biti novi položaj. Odlučujem drugačije, pričaću samo ako se Galib bude raspitivao.

Njemu nije bilo do priče. Što sam i razumijevao, bunilo me ponašanje, kretanje kao da tačno zna kamo ide. Bunilo me zbog prethodnog osjećaja, a znam da bi trebalo da su on i Ćuza u kontaktu. Bili, sad mu motorola miruje.

Odustao sam od razgovora ali sam se već lagano progurao pored premorenih boraca i držim se u njegovoj blizini. Smatram da mi je tu mjesto, da sam to i zaslužio.

Osim toga, s Galibom naprijed je sigurno. Osjećaj, koji ne vara!?

X - 64 / Sevap

Sunce zađe, a mjesec izađe,
Softa Mejru na vodici nađe:

„Daj mi, Mejro, studene vodice;
Daj mi, Mejro, iz tvoje ručice.
Daj mi, Mejro, tako ti dušice!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode iz bokala!
Daj mi, Mejro, tako ti imana!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“
„Daj mi, Mejro, vode iz perdeta!
Daj mi, Mejro, tako ti dženneta!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“
„Nije, Mejro, nije nam grihota!
Ti si bula, ti ćeš naklanjati;
Ja sam softa, ja ću odučiti!“

Uz one poznate, i jedan novi osjećaj. Ovo čekanje neće biti uzalud!?

Na potvrdu smo čekali svega dvije minute. Začulo se nešto u prokresu ispod.

Provjeravamo puške, zaklone. Znamo da je ovo put kojim bi Galib trebao doći, ali se niko nije zakleo da oni nisu prošli. U tom bi slučaju ovo mogli biti i četnici.

Ruke nam se znoje na puškama. Dah smo ustavili svih desetak sekundi, koliko je trebalo da se od momenta kada smo čuli kršenje granja pojavi i prvi čovjek.

Iznuren kao i ostali mu saborci, sasvim nije ni ličio na sebe, pa opet bi bio grijeh Galiba Hodžića ne poznati odmah.

-       Živi ste, Galibe – brzo ustajem i javljam se, kako ih ne bismo iznenadili.

X - 62 / Silverfox

Cvjetala mi ruža na pendžeru,
čekala me draga na večeru.
Prčekaj me, draga, ja ću tebi doć',
kada sunce zađe i kad padne noć.
                                                               1. avgust 1993.
Kada sunce zađe i kad padne mrak,
kada sunčev bude ugasnuo znak.
Onda ću ti, draga, tvome dvoru doć',
da zajedno divnu provedemo noć!

Noć nije najpogodnija za postavljanje linije, ali mi ovaj put morasmo. Niko više nije sumnjao kako će četnici poraniti, da ispune obećanje koje je njihov komandant dao.

Bar imasmo dugu i tihu noć. Malo smo se bolje organizovali, a i položaj se činio nešto boljim od prethodnog. Naš bataljon je u šumi, a livadom prema Opservatoriju su Jahorinci. Fočaci se sve vrijeme jedini nisu micali, oni su još na Proskoku, samo su svoj desni kraj zalomili kako bi ikoliko bili s nama uvezani.

Mi, Ćurevcima vežemo s Jahorincima, a Lučanima i diverzantima s Fočacima.

Prostor između, opet zapada nas minobacačlije.

 

                                    ***

Tek jutros vidimo tu, jedinu nepovoljnost. Jeste Komanda odmah iza, ali smo i tačno na putu. Jedna jedina nepovoljnost, ali koja uzrokuje više mogućih posljedica.

Prva se tiče onog što je za sada i osnovno, utvrditi se. Pojas koji uključuje put manje je povoljan od onih desno i lijevo, ili iznad i ispod, kako već ko zove položaje četa koje povezujemo.

X - 61 / Sa svojim mislima

Srdo moja, ne srdi se na me;
jer ako se ja rasrdim na te:

Sva nas Bosna pomiriti neće,
c'jela Bosna i Hercegovina!

Ni sva sela oko Sarajeva,
samo mogu tvoja medna usta!

Liman je mudro razmišljao. Nismo otišli nazad u spavaonu, ali ni na Šiljak. Odmakli smo dovoljno od hotela, te mirno iščekali zoru. I, opet nismo žurili.

Za to vrijeme smo se složili kako nam je ovo najgore, najtužnije, i najponiznije ratno iskustvo.

Posebno zanimljiva je priča Salka Čorba. Dva sata je proveo ispod kreveta, slušao šta se dešava, par puta je stezao puškomitraljez, da bi nam se na kraju, ipak s olakšanjem priključio. Hvalio je Salko naše držanje, ali je ponosan bio i na sebe...

Uglavnom, najgore iskustvo ostavljamo, a već nas čeka sljedeće, vrlo neizvjesno, moguće i teško. Valja nam se spojiti s našima. Liman je uspostavio vezu, pokušava se sporazumjeti, ali je najvažnije da su svi dobro, da još napadnuti nisu.                          

U orijentisanju, Liman računa i na mene.  Pomoći ću, ako pogodim mjesto gdje smo se mi jučer rastali. Samo što meni sad svaka krivina liči na onu s koje smo iskočili na cestu. Osluškivao sam, uvjeren da bi nekoga svakako morali čuti. Brinuo sam da ne promašimo, da ne produžimo četnicima.

X - 60 / Nije zaslužio

Na Bejanu, na Vratnik mejdanu,
pod orahom i pod jorgovanom,
pivo pije gondže Abdulahu.
Pije gondže pivo sa lezetom,
a tamburom dertove razbija.
Kaharli je lica i pogleda,
tužna zbora, žalosna razgovora.

Karale ga hodže i hadžije:
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,
pa ti piješ piva sa lezetom,
pa ti činiš Božjega harama?“
„Prođ'te me se hodže i hadžije!
Nije meni ni do moga nama,
a kamoli do devet harama!

Sinoć mi se udala djevojka,
sa prstenom i ispod jemina,
udala se moja Umihana.
Udali je babo i maćeha,
za suđena al' za neljubljena.
Jutros meni prvi haber stig'o,
pa me teški jadi poklopili.

Nije šala, tri godine dana
gledala me mlada Umihana,
a sinoć je za drugog udana.
Stoga pijem pivo bez mezeta,
njime svoje dertove razbijam.
Ostav'te me hodže i hadžije,
dosta mi je i kahara moga,
a kamoli vašeg razgovora!“

Mislim da motorola i nije mogla zazvoniti u boljem momentu. Ionako ni general ni rmpalije više nisu mogli očima ni pratiti šta se sa strojem dešava.

Pisak motorole umiruje i nas. Zajednički osjećaj da slijedi nešto, umnogo drukčije od prethodnih razgovora.

Primirujemo kako bismo čuli, ili razumjeli. Uz vrijeme da i između sebe razmijenimo par pogleda. Bolje rečeno, osjećanja. Vidim tek Abida i Salka, znam koja su još naredna trojica-četvorica, ostalo su mi siluete. Sa sve pomiješanim osjećajima, i prijekora i odobravanja. Suprotstaviti se je trebalo, ali zajednički, i u povoljnijem trenutku...

Svjestan da situacijom ne vlada kako je vladao, i general ovo koristi, da bar dođe do vremena. Zato sada nije toliko ni žurio, niti galamio u motorolu.

-       Šta je tebi, čovječe? Gdje su ti ljudi, zašto niste već ovdje? – ipak se dio bijesa još osjećao.

-       Ali, generale...

-       Ništa „ali“, nema „ali“. Imaš naređenje, i pet minuta da ga izvršiš.

-       Moram vam nešto nasamo reći.

-       Sačekaj samo malo...

X - 59 / Ušuti, ili prvi poteži!

U Mostaru, Čelebi pazaru,
zametnuli lahki salandžaci.
Sve se ljulja, malo i golemo.
Ponajviše Čelebija Mujo.

Koliko se plemenito ljulja
sve bademu odlijeću grane.
Izlazio aga-Hasanaga:
„Lakše, more, Čelebija Mujo;

Ne krši mi drvo bademovo!
U men' ima vjerenica ljuba,
badem zoblje, šerbe vodu pije!“
Progovara Čelebija Mujo:

„Čuješ mene, aga Hasan-aga,
ostala ti ljuba udovica;
U Mujove zapanula ruke,
pa vidjela što je muška glava!“

         Generalu je po drugi put zazvonila motorola. Opet je razgovor bio kratak, i opet ga mi ne razumjesmo. I tako nam je važnije razmišljati o sebi, probati što preciznije i što prije shvatiti sopstvenu situaciju.

Zato, sada generala moramo slušati. Nama se obraća.

Mada je uvod mogao i preskočiti. Ako ovo i jesu sudbinski dani za Bosnu, nismo mi i jedini kojih bi se to trebalo ticati. S ostalim se, sasvim slagasmo. I da se gine, i da ginu oni kojima je to suđeno. I da je to čast, i da četnici Bosnu ne smiju porobiti. I dalje...

Sve do momenta kada poče pričati o nama. Nama, Fočacima!

Nije nimalo zazirao. Niti da nas vrijeđa, niti naša sjećanja. Više desetina poginulih, tri-četiri puta toliko ranjenih, plus oni Fočaci u Zukinoj i ostalim jedinicama, sve samo u ovoj ofanzivi. Dakako je bar to zasluživalo puno više poštovanja.

-       Vi Fočaci ste k'o žene! Vi nemate muda! Vi ste dimijaši – neke su od bolnih konstatacija kojima smo počašćeni.

X - 57 / Čiljak

Djevojka je bosiok posijala.
Svako jutro bosiok obilazi.
Jedno jutro prođe, ne obiđe.
Spremi brata da bosiok obiđe:
„Hajde, brate, pa se brzo vrati!“
„U z'o čas je, sejo, posijano.
Sio filer na sred bosioka,
a žandari oko bosioka.
Ištu, sejo, da bosiok prodaješ,
sve dva struka za dobra junaka!“
                                                             29/30. juli 1993.
„Idi, brate, pa bosiok prodaji.
Gledaj, brate, ko je neženjeno!“
„Kako ću ja, seko, poznavati?“
„Lasno ćeš ti, brate poznavati:
Smije mu se među obrvama!
Kad se smije k'o da biser sije!
Kad govori k'o da sunce grije!
Oženjeno, grana ozobana:
Kad govori k'o da goru lomi!
Kad se smije k'o da kiša ide!“

Krevet, nakon mjesec dana. Osjećaj koji je nedostajao. Nedavno sam se okupao, pa sada se ne htjedoh gurati. Dovoljno mi je i ovo. Da potisnem osjećaje koje dijelih, i koji me dočekaše.

Ujutro, nakon što se naspavam, biću drugi čovjek. Želje upravljaju mnome, pa se nadam da će i situacija okolo biti drukčija, bolja.

Htjelo mi se upitati šta je bilo s Muratom Pejkovićem, ručkom i opremom koju je potjerao na liniju. Savlađivah se, naređujući jeziku da miruje.

Tek situaciju koristim da popričam sa Seadom Pezom, kako smo navikli, šaljivo i mladalački. Pošli smo od toga da nas je sudbina ponovo spojila, bar na neko vrijeme, a što bi mogao biti znak da se dakako nešto krupno spremna. Šalio sam se kako je Igman dovoljno blizu te da ovaj put nema opasnosti od lutanja. Odgovarao je, da je i sto metara on više za mnom neće.

Poslije sam sa Salkom Čorbom, koji je ležao na krevetu ispod, ozbiljnije razmijenio nekoliko riječi. On je uporno slutio da ovo neće na dobro izaći, ja sam izmišljao uvjeravanja da hoće, da mora...

X - 55 / Vijesti umnogo kasne

Meni moja ne vjeruje majka,
da ja jesam Ibrina djevojka.

Jesam, bogme, moja mila majko!
Sinoć mi je Ibro dolazio!

U đul mi je bašču ulazio,
golem mi je zijan učinio:

Bosioku sjeme orunio,
faslidžanu grane oblomio,
moje b'jelo lice obljubio!

        Čuli smo zvižduke. Na mjestu gdje bi se nova linija trebala uvezivati. Ali, meni se nije zaustavljalo. Bio sam za ostati dosljedan namjeri izašloj iz prethodne ljutnje. Ahmo i Lato to usporediše s dezerterstvom!

Ne marim, gledam naprijed. Ne vidim, ali osjećam miris igmanskih homora. Nastavljam lagano, uvjeren da će me svi pratiti.

Okrećem se nakon deset minuta, i jedva dolazim sebi od čuđenja. Samo Abid! Samo je on još u mome društvu. Ne zamjeram Salji koliko Traletu, taman mi se činilo kako sam opet imao nekoga ko će uvijek svoje rame usloniti uz moje.

Odmahujem glavom, nekako se varam da se samo premišljaju, da će nas do Famosa sustići. Tada ću im reći kako doista želim da moj sljedeći susret s Mahirom bude negdje na Igmanu...

X - 54 / Iznenađenje ih je čekalo usput

Sve behara i sve cvjeta,
cv'jeće miris pruža,
a na mome jadnom srcu
uvehla je ruža.
 
Uvehla je, nestala je,
iz sjećanja moga,
kao ruža neubrana
ode za drugoga.
 
Moje ruže nema više,
da se kitim njome.
Ubode me i ostavi
bol na srcu mome!
 
  /Zaim Imamović/

 

 

       Iz procjepa je javljeno da je i ručak krenuo linijom. Možda i od kuhara doznamo nešto, osim - da su još jednom iz Zenice krenule Sedma i Sedamnaesta!?

Mahirov drugi odlazak nas okuplja sve, mogu rovovi i prazni sat vremena. Dok s mirom ručamo, i čujemo šta ima novo.

Malo su i granate stale, sve skupa djeluje varljivo tiho.

Latif je dežurni kuhar, zaustavlja konja i žurno nam se primiče s manjerkom.

Zamirisa grah, bolje nego Latifove riječi:

-       Požurite s ručkom, moj vam je savjet!?

-       Zašto? – pitam.

-       K'o da sam čuo da je Hojta pala!

-       Jeste! Nemoj ni sipati. Hojta je pala!

-       Otkud ti znaš?

-       Nema Mahira!

-       Šta, Mahira?

-       Duga priča, a vremena malo. Nego ti produži dalje, možda niz liniju ima gladnijih.

-       Hajde, ne paniči. Da znaš samo kako je grah dobar!

X - 53 / Ne smijemo ponoviti grešku

Vilu ljubi Murtez Alagiću.
Vilu ljubi devet godin' dana.
Kad deseta godina nastala,
progovara Murtez Alagiću:

                                   
„Tebe ljubim devet godin' dana,
još se nisi na me nasmijala?“                    29. i 30. juli 1993.
„Kako ću se na te nasmijati,
kad mi uze krila i košulju?“

Prevari se Murtez Alagiću,
pa joj vrati krila i košulju.
Kad se vila dograbila krila,
ode vila nebu pod oblake...

        Sinoć i tako ne bih mogao zaspati, ali bih danas djelovao kao da nije bilo tako. Svaki heroj koji ginući ode, ostavi ono što nas tjera da smo još budniji, spremniji, odlučniji. Mujo je otišao...

A Mahir je pobjegao! Svi drugi su bliži reći kako je samo u pitanju ponovno buđenje nekog čudnog straha kod njega, čudnog kakav je cio, straha kakav jedino on ima. Ja, međutim, nikako da se otmem utisku da to, jednostavno, ne može biti istina. Neko je proveo toliko vremena u Borču, nije sve vrijeme mogao prikrivati taj svoj neobični strah!

Pobjegao je, otišao bez riječi, bez objašnjenja. A mogao je makar meni reći, ja sam mu jedini vjerovao! A šta, ako je i rekao, onako ćutke?

Meni je sad pogađati. Ne vjerujem da se ustavio na Igmanu, baš kao što sam siguran kako nije tek tako ni nestao.

A sve je danas trebalo da izgleda kao da će na bolje krenuti. Galib je održao obećanje, dobili smo još mina. Još bih i pomislio kako ćemo mi krenuti u kontraofanzivu. Vrijeme je. Samo da Mahir nije pobjegao...

X - 52 / Naplakaše se Igman i Bjelašnica

Tiho, tiho, šumi šuma zelena,
u njoj moja draga cv'jeće trgala,
ja ju zovem, ja ju zovem, ona ne čuje.
                                                                 
Mila moja draga, gdje si sada ti,
javi mi se, javi, dok je ljubavi,
ja ju zovem, ja ju zovem, ona ne čuje.

 

Traletu sam odmah rekao, večeras spavanja neće biti. Nije Mahir nestao tek tako. Do sada je stigao bar do homore pod Igmanom.

O onome što nas čeka, nije mi se ni razmišljalo, ni pričalo.

Pođem se zabrinuti, pa očima tražim nešto što će mi reći da za brigu razlog nemam. Iz očiju bije nada da se Mahir ipak negdje zamajao, da će se svakog momenta pojaviti.

Skoro pa vrisnuh ugledavši Muja Andeliju da baš sada ovuda naiđe. Prvi put ga vidim kako se zaratilo, dobri smo ahbabi, a čuo sam kako je on bio među onima što neki dan na vodi zarobiše četničkog kapetana.

Ta je priča sva neobična, prilika je da od Muja saznam punu istinu. Žurilo mu se, ali ga nagovorih da zaostane par minuta za momcima s kojima je naišao. Neće me odbiti, iako oba znamo da u tom kratkom vremenu ni ne može reći puno više od onog što sam već čuo.

X - 50 / Moramo se sami snaći

Kad mi dragi pred kapijom šeta,
fesče skida, „pomoz-bog“ naziva.

Ja mu velim: „Uvelo ti cv'jeće.
Što ga siješ, kad ti nići neće!
                                                             28. juli 1993.

Ja sam moje u petak sijala,
u subotu za presadu bilo.

U neđelju kitu nakitila,
mome dragom njedra zakitila!“

        Priču o mitraljezu kakav još nije napravljen, jučer nismo nastavili. Mahir nije bio raspoložen, cio dan je prećutao. Onako, da nije vrijedilo ni čupati riječi iz njega.

Inače, dan se ni po čemu drugom nije razlikovao od većine prethodnih. Četnici su nastavili s pješadijskim napadima, a opet nisu štedjeli ni artiljeriju. Nisu nigdje probili, još su poginuli po jedan Fočak i Jahorinac, sveukupno desetak ranjenih, od čega dva iz našeg bataljona.

Obećane smjene još nema, samo novo ohrabrenje. Zuhdija nam je saopštio kako je njemu rečeno da su angažovane dvije elitne jedinice iz Zenice, koje su navodno već krenule. Više smo ranije vjerovali, sumnjivo nam je da  bi nas smjenjivale baš elitne.

Sedma muslimanska i Sedamnaesta krajiška, to jako lijepo zvuči ali nije mnogo vjerovatno. Tako da mi više pokušavasmo doći do još informacija o nedavno zarobljenoj dvojici četnika, od kojih je jedan oficir. U nekim trenutcima razmišljanja, a pod dojmom onih obećanja, čak i sumnjah da je to istina, da je pozadina u dizanju našeg morala. Brzo bih se i posvađao s tim svojim mislima, uvjeravajući sebe kako bi to bilo suvišno, osjećajući da nam moral nikada nije bio jači.

X - 49 / Što on sluti, bi meni suđeno

Banjala se lijepa đevojka,
banjala se u drenovoj vodi!

Banjala se u đurđevu zoru,
da sa srca skine tešku moru!

                                                              25. i 26. juli 1993.
Prikrade se jedno momče mlado,
te pokupi ruho đevojačko!

Ljuto kune lijepa đevojka:
„Dabogda se objesilo momče,
o zlo drvo, baš o moje grlo!“

Bajta je upotpunila dan u kojem je napravljena. Nudila je ugođaj, iz kojeg nikom nije bilo mrsko izaći na svoja dva sata straže.

Šteta što vrijeme nije bilo ljepše, dogovarali smo se da se nekako okupamo. Prijeko nam je potrebno, a kontamo da bismo tako prizvali ono što se sve glasnije priča, da nam je krenula smjena. Sumnjivo je što niko ne kazuje o kojoj jedinici se radi, ali nekad je ugodno i nadati se.

Još lakše, kada je prilično mirno, cijelom linijom. Mi smo i dalje bez mina...

A kada je i Mahir dobrog raspoloženja, onda ima vremena i da se bajta dodatno uljepšava, ali i progovori koja lakša.

 

Jelena Karleuša

Vjernost je stvar vrhunske inteligencije.

*** (vrijeme)

Ma koliko usuli pijeska u sat, vremenom će da iscuri.

~~ (Na rastanku)

Neki ljudi ne mogu
da odu bez riječi.
Neki,
bez suza.

A neki -
nikako.

~~ (Zbog tebe)

I ono što nisam uradio -
zbog tebe je!

~~ (Ne čekaj)

Ne čekaj ono
što se sigurno desiti neće.

I ne plaši se tog
što neminovno doći mora.

~~ (Ne boj se)

Koračam svjesno stazom svoje tuge.
A ti me pratiš.

Okreni se.
Kreni svojom stazom sreće.

Ne boj se.
Ti jedina znaš da mene tamo nema.