III - 20 / Suprug se treba voljeti, a sin mora

Hasanaga na kuli sjeđaše,
vjernu ljubu na krilu držaše:
„Vjerna ljubo, pravo da mi kažeš:
triput si se udavala mlada,
koji ti je najmiliji bio?“

„Prvi put sam za bekrijom bila;
U bekrije nigdje ništa nema,
samo jedna sedefli tambura,
sitno kuca, tiho mi pjevaše,
al' me alčak muški milovaše!   

                                                    .
Drugi put sam za pašićem bila;
U pašića dosta pusta blaga,
dosta blaga – ostalo mu pusto,
jer me junak ženski milovaše!

Treći put sam za tobom Hasane,
sa tobom sam dva sina rodila;
Oba bi ih za bekriju dala,
a pašino zlato svo prodala,
pa bekriji za akšamluk dala,
pa bekriji vino kupovala!“

Sve manje mi se po glavi vrzma zbog čega smo ovdje i koliko bi se mogli zadržati. Više me ne čudi što novih vijesti o Fadilu Đozu nema, polako shvatam i sve koji o tome ne žele ni pričati, sam povezujem kako je to stvarni uzrok i izmjene našeg boravka ovdje, trudim se Fehima Jahića ostaviti njegovim mislima, prihvatih tako Galibov savjet. Neću kod Marevaca pominjati ni Đoza, ni Jahića. Nešto, ipak, jesam.

Ma kako slučajno da sam baš Adema Durića priupitao, nikako slučajno mi ta žena nije privukla pažnju, sama činjenica da je bila pokrivena šalčetom govorila je kako bi moralo biti da joj je neko poginuo, a što je jedan od muslimanskih običaja. U ovom vremenu je i najmanje čudilo sresti nekog takvog, ali sam dakako, ne baš brzo prihvatio Ademovo uvjeravanje kako se radi o bolničarki Radi, što će Marevci potvrditi.

 

Fićo

Fićo je vozilo koje je obilježilo jedno vrijeme. Iako je bio predviđen za četvero, nije bilo nikakvo čudo kada bi se petero-šestero, pa i više odlučilo njime prebaciti negdje.
Posebno se za tjeskobu nije marilo ako se je više popilo, i ako se je negdje željelo u kompletnom društvu stići.
Adem Durić je bio šofer, među saputnicima je bio Edin Pekas. Adem je jedva na oči gledao, Edin je tvrdo spavao.

Koliba

Nije bila rijetkost čuti kako je u ta neka "stara vremena", tek par generacija prije nas, skoro normalnim bilo da se izrodi veći broj djece, od kojih pomrje polovina prije nego i završe svoje djetinjstvo. Možda smo mi nedovoljno o tome razmišljali, slušali smo neke od tih priča kao da se radilo o bajkama. Jedino nam je dolazilo da u bajkama neko dijete može vuk napasti i ubiti, ili da padne u vatru i izgori. A baš tako je u moje nene stradalo njeno dvoje...
Ipak, naše vrijeme je samo od sebe dalo neke odgovore.

III - 19 / Zidovi još stoje

Svaka gora svoga lista pita,
svaka travka svoga cv'jeta pita:
„Što li nam je sunce zakasnilo,
Livno polje dockan obasjalo?

Da je zašto, ne bih ni žalio,
već Ali-beg vjernu ljubu pušća,                                      
ljepote joj u svoj Bosni nema;

Što je bosa ispred dvora prošla,
bez fenjera i bez hizmećara,
raspletena pred bega izašla,
bez izuna bega gospodara.“

Konak za predstojeća tri dana smo riješili, o čemu sam ostale žurno obavijestio, pa ne smislivši ništa drugo odlučismo ponovo ići u borovnice.

Već smo dobro znali gdje ih ima najviše, a kako sada ni glad nije ono što nas muči, to se ni ovaj put nismo predugo zadržavali. Opet smo se dali malo „izviđati“, s tim da smo se odlučili za dio koji smo najmanje poznavali, onaj na suprotnoj strani ceste od Dragomilića.

Htjeli smo obići jedno od sela koje su naši nedavno zauzeli. Ali, sudbina nije htjela da nas popenje do tog sela. Zapravo, nismo htjeli s njom da se poigravamo.

Brzo smo shvatili da na nepoznatom terenu, bez potrebnih pomagala, ne snalazimo se baš najbolje. Put kojim smo mi okrenuli, nikako nije išao naviše. Vodio nas je ravno, i sve dalje od potoka, posljednje tačke koju smo mogli lako prepoznati.

Postajući, tako, svjesni da ne idemo kud smo pošli, plašeći se takvog rizika a želeći da na kraju našu šetnju ne proglasimo potpunim promašajem, zaustavili smo se na jednoj kosi. Odatle, teren ne samo da se nije penjao, već je obarao naniže!

III - 18 / Nije me lagao

Ja prošetah, Hano,
ja prošetah, dušo,
ja prošetah, ime moje,
Rahićkim sokakom.

Sve Rahićke, Hano,
šetaju sokakom.                                                        15. avgust 1992.
Samo moja, ime moje,
bere šeftelije.

Ja zaiskah, Hano,
jednu šefteliju.
Ona meni, ime moje,
dvije iz njedara!

Od sutra ujutro mi nećemo ići ni na postrojavanja. I to je poruka od Buljubašića. Zato ćemo uvijek biti prvi na doručku i na večeri, u poziciji da po dva puta repetiramo.

Održao je Buljubašić i drugo obećanje, odvojio je pola sata za susret s nama. Ponovio ono što je i meni, još dodao to u vezi postrojavanja, jednostavno ističući „kako nije potrebno“.

Odbio je i našu ponudu da nam se da bar nešto da radimo, možda jedno stražarsko mjesto. Isto objašnjenje, ima dovoljno vojske.

Zanimalo ga je ono što nam se na Igmanu dogodilo, začudilo da je to postao razlog da se nismo svi pojavili, da smo se lako pokolebali, a s obzirom da ga je Bešović uvjeravao u suprotno.

Otkrio je, trebali smo mu za realizaciju plana koji je u pripremi, a koji će sada doživjeti izvjesne promjene. Naravno, bez naše krivice.

Od nas, jedino, traži strpljenje, i da se čuvamo, kako bi nas vratio zdrave i čitave, kad vrijeme za to dođe. Dočuo je kako smo se samoorganizovali i izvršili izviđanje, shvaćeno i kao namjera da se bolje upoznamo s okolinom.

III - 17 / Tȉ mene ne zanimaju

Dilber Ajka iz mutvaka,
mlad' Mujaga iz čardaka;
Otud ide mlad' Mujaga,
govori mu dilber Ajka:
„Svrn' ovamo, mlad' Mujaga,
teške su mi gošće došle:

Dvije age iz Rožaja,
tri pašića iz Tutina,
čet'ri bega iz Sjenice,
pet-šest mula iz Varoši,
soko Suljo iz Pazara.“                                                    
Njoj govori mlad' Mujaga:
„Lažeš, lažeš, dilber Ajko,
to su tebi svati došli!“

Njoj mi svrati mlad' Mujaga,
dvori njega diber Ajka,
na ruke joj krnli kana,
na glavu joj mrka boja.
Razljuti se mlad' Mujaga,
desnom rukom sablju vadi,
l'jevom rukom kosu grabi,
te posiječe dilber Ajku.

Na putu prema borovnjaku sreli smo još jednu diverzantsku grupicu. U njoj sam prepoznao Nedžada Delića Ćenu. Jednoga čuh da osloviše s Profa, no ne mogoh se prisjetiti o kome bi se moglo raditi. Nisam dugo o tome razmišljao, gledajući za Ćenom glavom mi prođe nešto drugo.

Na Trebovoj, Vučevu, vrlo vjerovatno ni među Jelečanima i Borčanima, nigdje tu nisam ni očekivao vidjeti Fočaka. Onog pravog, iz grada. Svejedno, nije mi se dalo ni vjerovati kako su baš svi, koji su to uspjeli, izbjegli prema Goraždu. Ćeno je dokaz da sam bio u pravu. Usput mi to potvrdi Adem, on se već raspitivao o tome. Ima ih ovdje, ali koliko prstiju na dvije ruke.

 

III - 16 / I ne služi u druge svrhe

Kad počesmo igru da igramo,
znali jesmo da nemamo s kime.

Lipsao nam jedan magro;
A šta ćemo s kožom radit'?
                                            14. avgust 1992.
Hasu ćemo dat' za ćurak;
A šta ćemo s glavom radit'?
Musi ćemo dat' za lonac;

A šta ćemo s trbuhom?
Jaru ćemo dat' za jandžik!

Još jedna noć u ladi, a vrijeme slično. Ipak, sve to će mi ovaj put lakše pasti, neka sam i malo ljut na okruženje. To što dan nismo iskoristili za traženje smještaja, nije bio razlog za nerazumijevanje onih koje sam stigao pitati. Skoro pa sam se zamislio - ima li iko noćas na položaju.

Više me je naljutilo to što, kada sam se vratio, ne zatekoh sve. Jedino su me čekali Zaim i Alija, a pokušavao sam naći konak za svu desetoricu. Sebe sam mogao zbrinuti, možda i nas trojicu, ali...

Ionako ću, za razliku na noć ranije, najviše razmišljati o Fadilu Đozu. A za to mi je dovoljno vozačevo sjedište. Ujedno i opomena da se ne vrijedi sikirati!

Nisam, čak, nikom ni predbacivao.

III - 14 / Nismo se bunili

Hvalila se l'jepe Mare majka,
da joj Mara zoru ne prespava.  

To dočula zelena livada:
"Što se hvališ, l'jepe Mare majko?             13.avgust 1992.

Tvoja Mara na livadi spava,
vezak joj se po livadi valja,
više zlata nego b'jela platna!"

Najmanje čudi što smo nas trojica prvi stigli na dogovoreno mjesto. Kiša je pred zoru stala, pa smo se željeli dosušiti i ogrijati uz kazan u kojem se kuhao čaj.

Kuhari nam to nisu branili, ali su jedva povjerovali da smo noć probdjeli u ladi. Posebno, što smo rekli da nam je bilo udobno.

Aljo je najmanje lagao. Kada smo se dijelili, iz dva razloga smo njemu dali zadnje sjedište. Najstariji je, ali i rastom najniži, jedini se i mogao pružiti čitav. Pošteno je i što je Zaima dopalo suvozačevo sjedište, za razliku od mene on se bilo kako pobrinuo za, makar i ovakav smještaj. To se sjedište dalo spustiti, utoliko mu je bilo bolje nego meni, bar je na trenutke mogao imati osjećaj da leži. Vozačevo, to nije pružalo. Jedino sam mogao presjediti, a ni to mi nije bilo udobno, stalno sam se morao okretati, zbog mišića i krvi koji su se kočili. To sam posebno osjećao ona tri puta, kada me san uspijevao po petnaestak minuta držati prevarenog. Bar nismo više kisli, nego ono malo koliko nam je trebalo s česme...

 

III - 13 / Ako je narodna mudrost tačna

„Oj djevojko, jesi li zaspala,
Jesi l' meni mjesta ostavila?“

„Jesam dragi, kako da nijesam,
po dušeka i pola jastuka!?

Po dušeka – moja kosa meka,
po jastuka – moja desna ruka!“

Ja sam i upozorio da nam je vrijeme krenuti, tražiti „očima konaka“. Čini mi se, šta god da sam poslije ovoga predložio, poslušali bi me bez pogovora.

Ostavljamo, tako, izvor da pjeva životinjama, ako ih ima u blizini. Mi se krećemo nazad, kroz šumu, sada još sporije.

U međuvremenu je, tek, nastao potpuni mrak, a kako još uvijek dovoljno i ne poznajemo teren, krećemo se i prilično nespretno. Nekad zapne kamen, nekad grana, a nekad i cijelo drvo.

Idem na čelu, mada osjećam kako bi se jedan od njih bolje snalazio. Ali, ne prigovaraju mi, a ni ne nudim ih da prođu naprijed. Znam da ne bi htjeli, čak ni kada sam predložio da presiječemo, skratimo put.

III - 8 / Samo to nismo očekivali

Tuđe momče po Akovu šeće,
tumarajuć' traži dragoj vrata.
Tumarajuć' nalazilo vrata,
pa zakuca halkom na vratima.

Teška halka, a još teža vrata,
odliježe kula i avlija.

Trkom trči golubica b'jela:
„Ko to kuca halkom na vratima,
halka mu se o glavu slomila,
majku mi je zaboljela glava,
pa od glave ne može da spava.

Jedno imam stalno na umu, grešku kao s malinama, ne smijem ponoviti. Ponese me nekada da bih rado zagrabio šakom, ali se na vrijeme ispravljam. Polako otkidam jedan po jedan plod, skoro kako i navijam da rano ne dođemo do sočnijeg dijela.

Drugi nisu tako razmišljali. Vidim Senada da me rukom poziva. Pridružujem mu se i zajedno idemo prema onima koji su nabasali na najpitomiji dio. To je i jedino pametno, već smo se bili razvukli, bar ćemo biti svi na okupu.

Izgleda mi nevjerovatno. Toliko su rodile da mi se čini kako se čovjek može najesti a da se ne pomjeri. To, kad bi žurio, i imao razumniju mjeru. Mi se nismo time vodili.

Još osjećamo prilične posljedice cijelog puta, još se lako umaramo, a već procjenjujemo da ne možemo stići rano kako smo jutros predviđali. Sada nam je svejedno, dva-tri sata nam ne znače ništa. Pored toga, ne znamo ni kakvi su daljnji planovi s nama. Možda više nećemo ni biti u prilici sići ovdje, ko zna i kada ćemo opet moći sami određivati brzinu svoga kretanja. Sasvim dovoljno da opet jednako mislimo, da naizmjenično uživamo u sočnosti krupnih borovnica, odnosno tijelo i dušu odmaramo u tišini borovnjaka, na blagom i sigurnom podgrebačkom suncu.

III - 7 / Najveća briga svakog konvoja

Rod rodile borovnice,
podno hrida, u ornice.
Brale su ih đevojčice,
brale Mejra i Ambera.

Mejra čizme izgubila,
na Hasana potvorila:
„O Hasane, Senjanine,
gdje su čizme Mejremine?“

„Ako sam ih k'o što nisam,
viđahu se pod oblake,
šarahu se na bajrake,
rezahu se na mizdrake!“

Potok nije bio daleko. Tu nismo zastali kako bi odmorili, niti nam je trebalo vremena da se orijentišemo. Još dok smo se približavali jasno smo uočili utabanu stazu, stazu koja jedino može voditi kamo nam je rečeno.

Zastali smo samo toliko da ispratimo ono malo preostale sumnje. Ipak je za nas ovo nepoznato područje, i da nismo čuli mogli smo se uvjeriti da je preširoko za broj naših boraca koji ga pokrivaju. To što se ljudi ovuda prilično slobodno kreću, rezultat je veće vjere saborcima na razvučenim linijama nego spremnosti četnika da iskoriste stvarno stanje. Mada nikog drugog nismo sreli, i ono u Dragomilićima je bilo dovoljno da shvatimo kako događaj s Fadilom Đozom nije ostavio više traga.

Ni kod nas nije bilo straha od četnika, već od nepoznatog. Jedna pogrešna procjena, pogrešno skretanje, mogu nas odvesti tamo gdje nismo pošli. Trenutnom slikom pred nama takvu mogućnost smo polako pakovali u prošlost.

MEHA MAJKA LUDA OŽENILA - Zaim Imamović i Safet isović

ovu je pjesmu osobito volio zapjevati Suvad Barlov, moj kum

Sandokan

Cigo se jedan zvaše Sandokan Jovanović. Jedne ga prilike policija zaustavi, bi im nešto sumnjiv. Kako nije imao legitimaciju, tražiše da se predstavi i da adresu stanovanja. Cigo dade.
Jedan policijac ode provjeriti. Pozvoni na adresu, neki čovjek otvori.
- Je li ovdje živi Sandokan Jovanović? - pita policajac.
- Ne. Nema ovdje nikakvog Sandokana - odgovori onaj.
Kada se policajac vratio, ispriča šta je bilo. Kako se cigo opet isto predstavi, policajci ga počeše tući ne bi li tako priznao pravo ime i prezime, i adresu.
Nakon što su ga dobro izlemali, ponoviše pitanje. Ali, opet dobiše isti odgovor.
Skontaše policajci da postoji mogućnost da se njihov kolega nešto zabunio, te odlučiše uputiti drugog da još jednom provjeri. Na adresi, opet ista scena. Isti čovjek otvara vrata, i odlučno negira da ikakav Sandokan živi tu.
Po povratku drugog policajca, i na licu mjesta ista scena. Opet cigo dobi batine, ovaj put još žešće.
Povrh svega, i prenoći u stanicu. Bezbeli, bi i tu batina.
Ujutro policajci provjeriše podatke u opštini. I, pustaše cigu kući.
Dolazi cigo, i pred vratima srete komšiju.
- Joj, Sandokane, sinoć te policija dva puta tražila - reče mu ovaj - ima da me častiš, lago sam da ne živiš ovdje!

III - 6 / Naučio sam i od sebe da krijem

Po Taslidži pala magla, po vazdan.
Rek'o dragi da će doći, u akšam.

Dragi reče, pa poreče, ne dođe.
Čekaću ga c'jele noći, i vazdan.  

                                                                                                
Čekajuć' ga, kraj pendžera zaspah ja.
Kad se dragi iz mejhane povrati,
kroz pendžer mi b'jelo lice obljubi!

Više slučajno, Adem u jednom trenutku pogled vrati kući u kojoj smo razumjeli da je ona nana. Nije bila sama. Odmah mu se učinilo i da pozna čovjeka pored nje!

-          Boga vam, je li no on?

-          Ko? – nas nekoliko uglas upita.

-          Kako ko, Krnjo. Ama, kad vam kažem, ono je on. Žutom ružnom bradom, serem mu se u nju, i svojom mahnitom glavom. Glavom i bradom - Krnjo. Serem mu se u oboje!

     

III - 4 / Suočavamo se sa svojim izborom

Dockan pođoh po akšamu,
     vaj, đuli-moma, vaj.
Po akšamu, po sabahu,
     vaj, đuli-moma, vaj.    

                                                            
Sretoh dragu na sred mosta.
Šarnusmo se okom malo.

To nam bješe ogledalo,
da se malo ogledamo.

Adem je predložio da odemo do sela, potražiti konak. Njegov prijedlog, njegova i odluka da odustanemo od njega.

Dragomilići nisu bili blizu kako smo se nadali, noć bliža nego nam se činilo. Sve drugo, onako kako smo očekivali.

Uzalud smo se nekoliko puta okrenuli. Ništa se više nije moglo izmijeniti, suočavamo se sa svojim izborom. Bez razloga da se zbog toga kajemo, ali opravdano razočarani. Postupkom saboraca. Kako god su lako odlučili ostaviti nas, još lakše će tamo sliku o nama predočavati kao želju da se pokažemo od njih hrabrijima. A, kažu, da je većina uvijek u pravu!?

Kovitla se u mojoj glavi, znam i u njihovim je ista zbrka. Drugačije ne može ni biti. Jesmo birali cilj, ali nepoznavanje puta ka njemu nam se nametnulo. U takvim situacijama treba vjerovati u uspjeh, ali biti pripravan za moguće, realne prijepreke. Pustiti osjećaje da nas vode, oni će se dakako prilagođavati eventualnim promjenama situacija. Povratka, odustajanja nema, o tome smo priču završili, vrijeme ćemo popunjavati pričom o onome šta je za očekivati kada stignemo do cilja.

III - 3/ Dvije riječi su dovoljne

Mladica je goluba nivila,
kosu kitmi te goluba kiti,
suze roni te goluba poji,
pak je njemu mlada besjedila:

„Moj golube, moje mladovanje,
ne nivim te da te preprodajem.
No te nivim da te u rod šaljem,
da ti vidiš je l' mi živa majka,
da ti vidiš ostarjela baba.

Da ti vidiš moju milu braću,
jesu l' mi se braća oženila,
jesu l' mi se sestre poudale,
jesu li mi dara ostavile?“
„Nijesu ti dara ostavile,
nema dara dalekoj odivi!“

 

Ubrzo izbismo na jedan proplanak. Idealan za duži predah, za ručak. A bilo je i krajnje vrijeme.

Gdje se ko zadesio, tu je i sjeo. Jedino je Abida neko odazvao naprijed.

Izvadio sam ono hljeba što mi je od nane ostalo, i podijelio s Feridom i Senadom. Alija je, također, odnekle imao sačuvan komad, on je dijelio s Kemurom i Zaimom. Iza nas su bila četvorica Durića, a to što su i oni imali hljeba nije čudilo. O njihovoj snalažljivosti se naširoko pričalo, više nego o našoj. A nisu se ni slučajno držali blizu nas.

Nas deset se potrefilo s jedne, svi ostali s druge strane brijega. Nismo se mogli vidjeti međusobno, ali nije ni bilo potrebe: priču smo čuli, a o pokretu ćemo biti obaviješteni!?

III - 2 / Istihare

Hasanaga ikindiju klanja,
siv' mu soko na serdžadu pada.

Nema kada ni selama dati,
već on pita sivoga sokola:

„Siv' sokole, sivo perje tvoje,
jesi l' skoro pod Ložnicom bio?

Je li zdravo pod Ložnicom vojska?“
„Svi su zdravo, dva su poginula!“

Kad to čuo aga Hasanaga
od žalosti na serdžadu pade;
kako pade, s dušom se rastade!

Ostavili smo iza sebe sela iznad Kijeva. I Kijevo, i Trnovo. Krećemo se u pravcu Grepka, počinju se kolonom pružati prijedlozi da ipak svratimo, kada nam već otud ne bi suđeno. Mnogi su već bili, u pratnji zbjegova, neki i kao dio njih, ali svi uglavnom noću i bez vremena da ga bolje upoznaju, tek smo nešto glasniji mi kojima bi ovo bilo prvi put.

Toliko smo, preko radija, slušali o Grepku. Doživljavali smo ga kao naš Bastion. Tu je najviše Fočaka, a i lakše im je nego nama. Igmanu su bliži, a ne moraju ni preko Bistrice. Istina, ni naš put nije trebao biti ovako dug. Za pet dana možemo do Igmana i nazad, računajući i dan potreban za preuzimanje pušaka. Da nas nije pratilo to što jeste...

Ovako, trebalo nam je petnaestak dana. Zato nam se ni sada ne bi trebalo previše žuriti. Dan, manje-više.

III - 1 / Nisam se zaboravio zahvaliti

Oj golube, moj golube,
ne padaj mi na maline.
Maline su još zelene,
jošte nisu za zobanje.

Kad maline zrele budu,
i same će opadati.                                   11. avgust 1993.                                        
Kao suze djevojačke,
djevojačke i momačke.

Kad si htjela ti plakati,
ne bilo se udavati.
Prve noći u đerdeku,
suze sreće tad poteku.

 

            Luda čovjeka je teško shvatiti. Da se raduje, kad nema razloga za to.

Iako nisam poludio, okusio sam taj osjećaj. Uzbuđenje, radost, ostvarenu želju, sačuvanu nadu i potvrđenu vjeru, sve to nosim u grudima.

Drugi oko mene su još srećniji. Dovoljno je što smo od Bjelašnice odmakli samo kilometar, da se to tako osjeti. Do sada niko nije ni riječ progovorio, pa sam i ja svoje ćutanje lakše podnosio.

            Zora se primiče, vrijeme je nestabilno, put nas spušta padinama, uvlačeći čas u dolinu, čas izbacujući na brine i vjetrometinu. Što meni nikako ne odgovara!

            Jedini trčim, ili i nemam vremena da registrujem kako i Kemura čini isto. Napadi u mom stomaku su sve češći. Moje kretanje je svedeno na probijanje prema pročelju kolone, iskorak dva-tri metra u šumu, privremeno umirivanje propuha u crijevima, izbijanje na začelje, sustizanje kolone i novo nastojanje da preteknem što više njih kako bih spremniji prihvatio naredne turbulencije u stomaku.

KRČMARSKA MOSKVA (Sergej Aleksijevič Jesenjin)

Svršeno je. Nikad više oči
neće gledat polja koja vole.
I krilatim lišćem više nikad
neće šumit nada mnom topole.

Zgurit će se moja rodna kuća,
stari pas moj ugino je davno.
Na moskovskim ulicama krivim
sudio mi Bog da umrem javno.

*** (žene)

Kada su žene u pitanju, pravi muškarac može preko svega prijeći. Osim preko nje nage.

II - 63 / Ne može kapa na kapu

Visoko, kleto, gornje stoborje,
nigdje ti drage vidjet ne mogu.
                                                             10/11. avgust 1992.
Tajom joj odoh, tajom je vidjeh.

Prsten joj dadoh, s almas-kamenom!

Kada sam se vratio iz šume, samo sam se bacio na zemlju. Uslonio sam se uz međicu, i umjesto u teren počeo zuriti u nebo.

Par puta sam se morao prevrnuti. Učinilo mi se tada da vidim, tu kraj terena, neke naše okupljene. Jedini za kojeg sam bio siguran da sam ga uspijevao prepoznati, bio je Asim Pačo. Nisu me zanimali razlozi njihove priče...

Ponovo se nađoh u Trošnju. Onom, lijepom i veselom, kakav je još uvijek u našim srcima, sjećanjima i snovima. Svi smo na okupu, družimo se i veselimo. Ništa se nije dogodilo!

Jasno vidim Adema kako zabacuje pramenje kose, Fija kako se mladalački smije, Hûsu dok gladi brkove, Mujo klima glavom i potvrđuje kako je život lijep ako se zna uživati u njemu, Redžo nazdravlja čašom šljivovice, Selima zasipa kahvu, Bide mota cigar duhana, Meho trlja bradu, Sulejman je zamišljen, Safeta ljepša nego ikad... Ja gledam koliko je malo potrebno da svi ljudi budu sretni. To isto čine i Alija, Nail, Džemo, Mufo, Sakib, Enver...

I Kemura. On me tapše po ramenu. Isto osjećamo. Vidim da je razumio moju ljubav prema Trošnju, jednaka je njegovoj. Razumio sam i ja njega, ne znam zbog čega me još uvijek tapše...

-          Ustaj! Ustaj! – ne znam zbog čega me zove da ustanem.

-          Hej, probudi se! – ne znam kako da ustanem, kada ne spavam.

II - 61 / Odavde nam ne vele

Titrala se djevojčica,
dvima, trima jabukama;
dvima, trima jabukama,
s četirima turundžama.

Titrajuć' se umorila,
džamli-pendžer otvorila,
na ruku se naslonila,
legla malo da odrima.
                                                   10. avgust 1992.
Otud ide mlado momče,
samo sebi govorilo:
„Da li bih je probudio,
ili bih je poljubio?“

Samo sebi govorilo:
„Grehota je probuditi,
još je veća poljubiti,
a sramota ostaviti!“

Očekivali smo. Trebamo odraditi iznenadne poklone. Samo, ovaj put neće biti kao prošli. Znamo gdje idemo, znamo i zašto. Fizički, nije ni teško.

Sada smo sami sišli do iznad Straišta. Opet smo nekome čuvali leđa i igrali se rata. Nije nas pratio Šokov monolog, ionako ga ovaj put niko ne bi slušao.

Slušali smo jaču pucnjavu ispred. Ličilo je na borbu, zato smo bili na oprezu, ali nismo brinuli. Dok se pucnjava čuje, četnike ne očekujemo. Kad utihne, samo se sjetimo zašto smo dovedeni. Pažljivo osluškujemo, opet čujemo i pušku sa Straišta.

Bombardovanje je izostalo. Nije nam nedostajalo, mada je bilo onih koji su najviše o njemu razmišljali. Kod pojedinaca su ašovčići radili, istina stidljivo.

Negdje oko podne - ono što bi trebalo obilježiti dan! Pridružuje nam se ostatak, i njih blizu pedeset. Manje nas to čudi, nego što su ovako iznenada zadužili puške.

Vidimo, nisu iste. Među nama ima i onih koji njima zavide, ali i obratno. Naše su manje i lakše, simpatičnije. Njihove su veće, ali im je plastični kundak upadljiviji. Mi ih pokušavamo zezati, kazujemo kako nas podsjećaju na dječije igračke. Ne ostaju dužni, vole reći da su igračkama naše sličnije.

II - 60 / Čija smo mi vojska

Na livadi, pod jasenom,
voda izvire.
Tu se šeće l'jepa Fata,
vodu zahvata.

Momče joj se s br'jega baca,
zlatnom jabukom.                                                              
„Uzmi Fato, uzmi zlato,                                                     
moja ćeš biti!“     

                                             
„Neću, neću, ne treba mi,
imam dragoga!
Jabuke se djeci daju,
da se igraju;
Djevojkama zlatan prsten,
da se udaju!“

Nismo htjeli ništa slutiti, ali ono što nas je dočekalo nije bilo uobičajeno. Svi su bili već postrojeni ispred objekta, nedaleko od džipa koji je djelomično otkrivao o čemu se radi. Sa strane su stajali Taib i Šok, sada već naš poznanik, dok je govorio čovjek kojeg ranije nismo viđali. Nije nam bilo teško pretpostaviti da je riječ o „komandantu“ kojeg je Šok pominjao.

Prvi se utisak činio dobar. Ne zbog ovog uglađenog čovjeka, u uniformi koja je blještala, već zbog očitog raspoloženja naših.

Nismo znali šta smo propustili, ali smo stigli na opušteni dio. Iz stroja su se čuli slobodni zahtjevi, koji su se odnosili na to šta bi trebalo učiniti da naš boravak bude podnošljiviji.

Odlučili smo ostati po strani, sačekati da sve bude gotovo. Neko će već požuriti da nam objasni.

Nismo dugo čekali. „Komandant“ je obećao da će učiniti šta može, još jednom svima čestitao, najavio skorije ponovno viđenje, a u polasku i nas pozdravio. Tada smo primijetili i veliki ožiljak na njegovom licu.

II - 59 / Kao da nismo ista vojska

Čiji li su ono sirotani,
što ulicom idu poderani.

To su djeca starog čika Smaje,                                          
Što no propi kuću i imanje.

Na umoru zadnje su mu riječi:
„Moji sirotani, ko će da vas hrani!?“

Vraćajući se, odlučismo provjeriti koliko je svijet doista mali. Tidža nam je pominjala brata, kojeg je i sama, zbog njegovih obaveza, jedva dva puta stigla vidjeti. Oba puta je stigao samo kratko uvratiti, koliko da se nestigne sresti i s nekima od onih koji su u Babin do stigli prije nas.

Dio svoje mladosti, unazad samo dvije-tri godine, proveo je u našem selu. Iako je to za njega bio težak period, zbog tužne životne priče bilo je to i najsretnije rješenje, da neko vrijeme živi sa sestrom, odnosno porodicom čovjeka za kojega se udala. Mislim da smo mi njega shvatili, i gledali kao pravog člana te obitelji, što je on svojim odnosom prema njima i prema nama, ustvari i bio.

Prvu ukazanu prilku da napusti selo i počne vlastitu brigu o sebi, nikako nije htio propustiti. Tada je samo potvrdio o kakvom je momku riječ. Nije bježao od posla, bio je od onih koji su smatrali da samo pošteno zarađen novac ima svoju vrijednost. Vjerovao je u sebe. A, skromnost je vrlina koju je stekao nesretnim djetinjstvom, ranim ostajanjem bez roditelja i osuđenosti da dugo zavisi o staranju drugih.

Zbog svega se, odmah po završenoj srednjoj školi i odsluženoj vojsci, zaposlio u prvu firmu koja je nudila bilo kakav posao. Mogao je dovoljno zaraditi za podmirivanje skromnih prohtijeva, i osamostaliti se. Ali, nije zaboravio svoje drugo selo, ljude koji su ga u to teško vrijeme prihvatili kao rođeno dijete, nas koji smo ga razumjeli i zahvaljujući čijoj razumljivosti, za sve vrijeme, nije izlagan neprijatnostima koje bi mu, možda, negdje drugdje bile svakodnevica.

Od tada je, sad već prošlo prilično vremena. Ovo je bila iznenadna, ali i rijetka prilika da mu vratimo dug kojim nas je zadužio, povremenim dolascima i dokazivanjem kako postoje ljudi koji prijatelje ne zaboravljaju. Ako je ne iskoristimo, pitanje je kada će se pojaviti sljedeća, kao i ko će je dočekati.

II - 58 / Nismo je dovoljno poznavali

Oj, Zumreto, dušo moja,
da si bliže dvora moga,
češće bih ti dolazio,
Drinu vodu pregazio.

I sinoć sam dolazio,
vezen jagluk izgubio.                                                 9. avgust 1992.
Ako si ga, dušo, našla,
operi ga, vrati mi ga.

Drina voda plaha r'jeka,
ja djevojka isprošena.
Nit' ću prati, nit' ga slati,
već ću njime suze trati!“

Jučer smo, još jednom, pričali o nepredvidivosti sudbine. Dan ranije nam nije bilo jasno zbog čega smo odvedeni na Straište, da bi nam se poslije samo kazalo.

U jednom naletu, četnici su gađali plato Bjelašnice. Izbacili su tri „krmače“, od kojih je jedna direktno pogodila Zukin logor. Panika je nastala u bungalovima, među izbjeglicama, gdje srećom nije bilo stradalih.

Među Zukinima, panike nije bilo. Brzo su krenuli ka skloništima, ali svi nisu imali sreće. Jedan je poginuo na licu mjesta, za drugog je put do Igmana bio predalek. Još desetak ih je, lakše ili teže, ranjeno.

Nas je sudbina sklonila. Vrlo malo se nas vezivalo za Babin do, tako bi bilo i prekjučer. Ovako, oni koji nisu imali puške ostali su na okupu, u nadi da će, možda, situacija otkriti neku „rezervu“.

II - 56 / Mi se držasmo skupa

Dvoje su se omiljeli mladih,
Omer momče, Mejrema djevojče.
U proljeće kad iscvjeta cv'jeće,
kad iscvjeta zumbul i karanfil.

Mala ih je opazila straža,
mala straža, Omerova majka.
Govorila Omerova majka:
„Oj, Omere, moje milo perje,
ti ne gledaj Mejreme djevojke,
ljepšom će te oženiti majka!“

Ljepšom će te oženiti majka:                         7. avgust 1992.
L'jepom Fatom, Atlagića zlatom,
i viša je i ljepša od Mejre.
Još je Fata od roda bogata,
i tebe će potpomoći blagom!“

Al' govori Omer momče mlado:
„Hajd', ne luduj, moja stara majko,
neću Fate za života svoga,
Mejra mi je pola srca moga!
Nije blago ni srebro ni zlato,
već je blago što je srcu drago!

 

 

 

Drugi dan s puškama, pa Alija i ja požarni. Neka, bolje i to nego da s naoružanjem idemo na doručak.

Pričali smo o jučerašnjem danu. Naravno, najviše o Šemsovom izvještaju.

Usporavamo priču, kako se, po našem računanju, primiče vrijeme kada bi se trebali pojaviti oni koji su najbrže jeli. S tim mislima, povećava se i naš osjećaj gladi.

Međutim, kad spazismo da se istovremeno i žurno približava cijela grupa, znali smo da se desilo nešto nepredviđeno.

-          Šta je bilo? – pitali smo Zaima i Naila, koji se malo izdvojiše.

-          Četnici napali!